Evropu danas karakterizira strah - uplašena da će Ukrajina izgubiti, ali i da bi Rusija mogla biti poražena i ponižena, uplašena od migranata, situacije s Pojasom Gaze i Donalda Trumpa, Evropska unija donosi loše odluke kod kuće i u inostranstvu. Evropa više nema moć u svjetskim poslovima kakvu je imala nekada, kada je postojao liberalni međunarodni poredak koji je ovisio o moći SAD-a i u kojem je međunarodna saradnja cvjetala. U tom svijetu Evropa nije bila supersila, ali su obilježja posthladnoratovske ere - multilateralizam, regionalna saradnja, međuzavisnost, procvat demokratije, ‘mehka‘ moć i slobodna trgovina - bile i karakteristike Evropske unije.
Danas se nalazimo u post-posthladnoratovskoj eri i svijet je promijenio smjer. Neke značajke starog sustava žive i dalje, ali suprotne sile kao što su nacionalizam, protekcionizam i unilateralizam sve više jačaju. Istovremeno, Evropa se pokušava prilagoditi ovom novom svijetu, ali posjedovanje moći sada zahtijeva radikalnu promjenu u načinu na koji gleda na sebe i djeluje. To je dovelo do mnogo introspekcije i preispitivanja same sebe. Kao što je francuski predsjednik Emmanuel Macron priznao u svom posljednjem govoru na Univerzitetu Sorbonne, ako se ne prilagodi, Evropska unija možda neće preživjeti. EU je, po njegovim riječima, "smrtna" tvorevina.
Ova spoznaja izaziva duboku tjeskobu u Evropi, ako ne i otvoreni strah, a upravo taj strah oblikuje loše izbore koje evropske zemlje i EU trenutno donose, kako ocjenjuje u svojoj analizi u The Guardianu evropska kolumnistica lista Nathalie Tocci.
Jedan primjer toga je nedosljedan pristup Evrope invaziji Rusije na Ukrajinu. Dok u SAD-u politiku oblikuje herojstvo i pobjede, pri čemu se spremnost za podršku Ukrajini povećava kada se Ukrajinci dobro pokažu na bojnom polju, u Evropi se radi gotovo potpuno suprotno - kada Ukrajini ne ide dobro ili se čini da je na korak od nekog gubitka, evropske vlade su sklonije pojačati pomoć i podršku. Zabrinutost zbog poraza Kijeva i posljedica za sigurnost kontinenta tjera Evropu da se pokrene, da isporuči nešto više vojne pomoći, da odluči iskoristiti profite od zamrznute ruske imovine za potporu Ukrajini, pa čak i da razmišlja o raspoređivanju vojnih snaga u Ukrajini, kao što je to Macron više puta sugerirao.
A kada Ukrajini ide dobro, kao što je to bilo tokom njezine uspješne protuofanzive u Harkivu i Hersonu krajem ljeta i u ranu jesen 2022. godine, u Evropi počne rasti strah od poraza Rusije i rizika da to dovede do ‘nuklearnog Armagedona‘ ili ruske implozije, potpunog urušavanja zemlje. Iako je neosporno da su evropske vlade Ukrajini pružile pozamašnu ekonomsku i vojnu potporu - tu su i milioni izbjeglica koje su zemlje EU primile - zbog tog je straha vojna pomoć često bila premala i isporučivana prekasno. Taj strah igra veliku ulogu u objašnjenju neugodne situacije u kojoj se nalazi Ukrajina u stilu "proklet bio ako to učiniš, proklet bio ako ne", koja produžava rat i košta nebrojene živote.
Strah uveliko objašnjava i pristup Evrope sjevernoj Africi i Bliskom istoku. Dok se u vezi Ukrajine taj strah manifestira kao pretjerani oprez i suzdržanost, kada je riječ o zemljama južnog Mediterana i Afrike, strah se pokazuje u odustajanju od vanjske politike. Evropa ne samo da se boji tih zemalja - ona je doslovno prestravljena. Starenje stanovništva Evrope trebalo bi voditi racionalnoj i koristoljubivoj raspravi o poticanju legalne migracije, no umjesto toga strah oblikuje trenutačnu histeriju u vezi neetičkih dogovora kojima se gotovinom plaća zemljama u toj regiji u zamjenu za njihovo obećanje da će kod sebe zaustaviti migracije u Evropu.
Nedavni dogovori EU s režimima u Tunisu, Egiptu, Mauritaniji i Libanonu svjedoče tome. Jasno, prošlost nije bila savršena - kao što je predsjednik Demokratske Republike Kongo Félix Tshisekedi otvoreno rekao u nedavnom intervjuu, afrički su se čelnici odavno umorili od dociranja i arogancije zapadnih demokratija te im je draže raditi s Rusijom i Kinom.
S druge strane, iza evropskih priča o pravdi i poštenju uvijek su stajali sirovi materijalni interesi. Opsjednutost zaustavljanjem migracija tokom pregovora u vezi nepoštene trgovine i vađenja prirodnih resursa nije nova pojava. A sa svakom krizom, evropska sebičnost i dvostruki standardi bili su samo potvrđivani - dovoljno je prisjetiti se gomilanja cjepiva na Zapadu tokom pandemije covida-19 ili krajnje nedostatnih sredstava za borbu protiv klimatskih promjena koja su usmjerena Africi (Afrika je dobila tek 3 posto globalnih tokova finansiranja za borbu protiv klimatskih promjena, pri čemu taj kontinent snosi najmanje odgovornosti za klimatske promjene, a trpi najveće posljedice, op.a.).
Ipak, u prošlosti je - iako nedostatna i nekoherentna - barem postojala ambicija utjecaja i pomoći afričkom kontinentu kroz vanjsku i razvojnu politiku. Sada se politika svodi na grubi transakcijski pristup, u kojem evropske zemlje i institucije EU sarađuju s afričkim kolegama kao da su izvršni direktori koji potpisuju poslovne ugovore. Pristup ‘novac za to da nema migranata‘ nije vanjska politika - to je odricanje od vanjske politike, piše Tocci.
Strah je još izraženiji kada je u pitanju Bliski istok, a posebno izraelsko-palestinski sukob. Ne postoji razlog koji bi mogao objasniti zašto evropske vlade uporno odlučuju da ne iskorištavaju svoj utjecaj, iako ga potencijalno imaju dosta. EU je već dugo glavni trgovinski partner Izraela, a Njemačka je, nakon SAD-a, najveći vojni dobavljač Izraela. EU je također najveći donator pomoći Palestincima. Pa ipak, nikada nije bilo ni najmanje naznake korištenja ovih poluga. Tu još jednom uskače strah - u ovom slučaju, strah od izraelskih optužbi za antisemitizam igra veliku ulogu. Te su optužbe sada iskrivljene i u mnogim slučajevima proširene te uključuju bilo kakvu kritiku Izraela ili izražavanje anticionizma.
Strah je u temelju trajnih podjela Evrope oko rata u Gazi, pri čemu su neke zemlje, poput Njemačke, iz očitih povijesnih razloga na takve optužbe osjetljivije od drugih. Općenito, to objašnjava neuspjeh u tome da se bezuvjetna podrška Izraelu dovede u pitanje, bez obzira na to što sadašnja izraelska vlada čini. Opće je poznato i priznato da je izraelski rat u Gazi izazvao ljudsku katastrofu, a mnogi strahuju da bi ta katastrofa mogla dosegnuti razmjere genocida, ako Izrael nastavi putem prijetnji kopnenom invazijom na Rafah. Istovremeno, nigdje nema nikakve naznake da Evropa nešto poduzima u vezi s tim, osim bacanja beznačajnih fraza.
Stoga, kada se pogled usmjeri na istok, očito je da je strah doveo Evropu do stalnih kašnjenja i nepotrebnog suzdržavanja, dok je kada je jug u pitanju strah gurnuo Evropu kao političku zajednicu prema potpunom odustajanju od vanjske politike. Na zapadu je također opipljiva tjeskoba i strah dok Evropljani čekaju izbore u SAD-u, zabrinuti zbog povratka Donalda Trumpa. Ovaj strah dovodi do paralize - Trumpov povratak je vjerojatan, ali umjesto da se priprema za njega, Evropa jednostavno pokušava riješiti se toga praveći se da ne postoji.
Otvoreno Macronovo priznanje da EU možda neće trajati zauvijek ispravno je i trebalo bi potaknuti zdravo i hitno preispitivanje načina na koji se Evropa nosi i sarađuje s ostatkom svijeta. Parafrizirajući Franklina D. Roosevelta, jedino čega se moramo bojati je sam strah. Prepuštanjem, kako je to nazvao Roosevelt, "bezimenom, nerazumnom, neopravdanom teroru, koji paralizira potrebne napore da se povlačenje pretvori u napredovanje", Evropa riskira da svoju smrtnost pretvori u samoispunjavajuće proročanstvo.
Izvor: The Guardian
