Mi Evropljani još uvijek smo uvjereni u središnje mjesto našeg malog kontinenta, ne samo u historiji čovječanstva nego i u oblikovanju današnjeg svijeta. Držimo predavanja svima ostalima na temelju vrijednosti za koje čvrsto vjerujemo da su univerzalne. Za sebe mislimo da smo plemeniti, moćni i dobronamjerni.

Ali razdoblje istinske evropske moći zapravo je bio samo jedan historijski trenutak, za konzervativni britanski list The Telegraph piše Gerard Araud, nekadašnji francuski ambasador u Washingtonu, prenosi hrvatski Index..

Da, Evropljani su dominirali svijetom između 1815. i 1945. godine, a od tada do danas stojimo odmah iza SAD-a. Ali to su bila samo dva stoljeća, zarez u historiji svijeta. BDP Indije do 1650. i BDP Kine do 1750. godine vjerojatno su bili veći od bilo koje zemlje u Evropi.

U New Delhiju i Pekingu su nas, dakle, doživljavali kao početnike tokom našeg razdoblja dominacije, a ponovno uspostavljanje ekonomske ravnoteže između Evrope i Azije koje je u toku u posljednjih nekoliko desetljeća smatra se samo povratkom na dugoročnu historijsku normu. Skorojevići se vraćaju na svoja mjesta.

Nije iznenađenje što je 2016. Barack Obama u intervjuu za The Atlantic izrazio uvjerenje da će se budućnost čovječanstva odlučivati između New Delhija, Pekinga i Los Angelesa.

Doista, dok sam služio kao francuski ambasador u Washingtonu, primijetio sam u kojoj su mjeri naši navodni nasljednici gledali na nas s mješavinom ravnodušnosti, zamora i zanemarivanja. Bili smo poput neke stare tete čije se brbljave izjave više-manje nježno ignoriraju.

Potencijalni rast za SAD, ali i glavni izazovi leže u Aziji, pa je sasvim logično da se Washington okrene prema tom kontinentu. Tu ne može biti pogreške. Za SAD je Rusija regionalna sila, smetnja, ali ne i središte njihove pažnje. Amerikanci žele što prije okončati rat u Ukrajini kako bi se suočili s pravom prijetnjom - Kinom.

Možemo li mi Europljani dokazati da smo i dalje važni, da nismo samo neka periferna turistička destinacija?

Sumnjam, i to iz vrlo određenog razloga, nastavlja Araud. Kao Francuz koji je vidio kako njegova zemlja, evropska Kina 1815. godine, progresivno gubi svoju moć paralelno s demografskim padom, čvrsto vjerujem da je demografija sudbina.

Na temelju toga Evropa se suočava sa situacijom bez presedana. Predviđa se da će evropska ukupna populacija pasti za pet posto između 2010. i 2050. godine, ali za 17 posto među osobama u dobi od 25 do 64 godine. Broj stanovnika u Mađarskoj, baltičkim državama, Slovačkoj, Bugarskoj, Portugalu, Italiji i Grčkoj već opada, dok se u Njemačkoj nalazi u stagnaciji prije vjerojatnog smanjenja. Prosječna dob Evropljana je 42 godine u poređenju sa 38 u SAD-u. U prosjeku se povećava za 0.2 godine godišnje.

Šta to znači? Manju potražnju i stoga manji rast i manje dinamična društva. Konkretnije rečeno, to predstavlja prijetnju "evropskom modelu" koji se temelji na teškom kompromisu između socijalne države i ekonomske stvarnosti.

Stariji birači preferiraju prvo na račun drugog. To će postajati sve veći problem u desetljećima koja su pred nama, s obzirom na to da će se broj Evropljana starijih od 80 više nego udvostručiti.

Starost znači stalno rastuće izdatke za zdravlje i ličnu pomoć. Demografska kriza će zauzvrat razdvojiti naša društva između radno sposobnih i umirovljenika u kontekstu u kojem potonji uživaju životni standard kakvom se prvi često ne mogu nadati da će ga dosegnuti.

Što je još važnije, Evropljani će se sukobljavati oko pitanja imigracije. Stručnjaci su vrlo jasni u svojoj procjeni: s obzirom na slabu učinkovitost pronatalitetnih politika osmišljenih za povećanje rađanja, nema alternative za prevladavanje demografskog pada u Evropi osim imigracije.

U današnjoj Evropi eufemizam je reći da ovo rješenje neće biti općenito pozdravljeno. Kad je jedan francuski ministar nedavno nagovijestio da ćemo možda morati prihvatiti ograničen broj imigranata kako bismo se nosili s nedostatkom osoblja u nekim sektorima, došlo je do tolikog negodovanja da je odmah odstupio.

Ujedinjeno Kraljevstvo je napustilo EU uglavnom kako bi zaustavilo useljavanje čak i iz evropskih zemalja. Njemačka je 2015. možda otvorila svoje granice za više od milion imigranata s Bliskog istoka, ali to je bio odgovor na hitnu humanitarnu situaciju.

Teško je zamisliti da će se to ponoviti iz čisto ekonomskih razloga. Takav prijeko potreban priljev radnika u zemlju koja ubrzano stari sigurno bi bilo nemoguće obnoviti s obzirom na uspon krajnje desničarske stranke AfD.

U tom kontekstu posebno je nepoželjno iseljavanje iz Evrope. Gubimo mlade, visoko obrazovane pojedince koji uglavnom odlaze u SAD, gdje će imati bolje izglede, bilo u istraživačkom, akademskom ili privatnom sektoru.

Putujući Amerikom, gdje god sam išao, susretao sam evropske naučnike, hirurge, učitelje i poduzetnike. Bilo je teško ne osjetiti tugu što su ti mladi ljudi, koje su naše zemlje školovale uz visoku cijenu, umjesto toga obogatili SAD.

No, njihovo je objašnjenje uvijek bilo isto: bolje finansiranje, više mogućnosti, manje regulacije. Nažalost, zemlje koje stare imaju sve manje novca i vole propise i regulaciju. Nemojte reći da je moj pesimizam samo uobičajeno francusko zanovijetanje; nemojte uzvraćati da britanska i francuska demografija nisu toliko loše (iako je to istina).

Sve ukazuje na to da se Evropa okreće prema unutra. Un continent de vieux. Budućnost čovječanstva definitivno će se odlučiti negdje drugdje, zaključuje penzionisani francuski diplomata.