U Ministarstvu ekonomije Italije čini se da postoje dvije sigurnosne razine uoči donošenja zakona o budžetu. Prva je da će se, na različite načine, naći sredstva za smanjenje deficita na oko 3,2% BDP-a do 2025. godine. Druga je da će Evropska komisija vjerovatno odobriti zahtjev Italije da produži period za postizanje budžetskog oporavka na sedam godina umjesto četiri, uz popratni plan reformi.
Ono što za sada nedostaje je jasna vizija o tome kako se budžet uklapa u evropski okvir fiskalnih pravila, posebno u kontekstu izuzetno slabog rasta u cijeloj eurozoni.
S jedne strane, postoji element koji će olakšati put italijanskoj vladi na kratke staze, ali će učiniti situaciju složenijom na duge: prema trenutnoj interpretaciji novog Pakta o stabilnosti, mogu se koristiti i "jednokratne mjere" poput onih predviđenih za banke ili druge sektore. Takvi potezi, koji nisu "strukturalni", mogu smanjiti deficit samo za jednu godinu. Međutim, prema novom Paktu o stabilnosti, ova fleksibilnost je ograničena: jednokratne mjere ne mogu kompenzirati rast javne potrošnje.
Evropska pravila zahtijevaju višestruko ispravljanje računa. Na primjer, Italija mora smanjiti deficit za oko 13 milijardi eura godišnje u narednih sedam godina, dok rast javne potrošnje mora biti ograničen na prosječno 1,5% godišnje u istom periodu.
Iako će jednokratne mjere biti prihvaćene za smanjenje deficita, neće se smatrati dovoljnim za pokrivanje povećanja potrošnje. Ova odredba omogućava vladi da produži smanjenje poreza na doprinose, vrijedno 11 milijardi eura, i za 2025. godinu, barem djelomično kompenzirano jednokratnim mjerama. Ovo olakšava odobrenje budžeta u Briselu, ali uz uslov da se pronađu trajna sredstva u narednim godinama. Ipak, ova neizvjesnost o resursima za 2026. i 2027. mogla bi obeshrabriti ulaganja. U međuvremenu, preduzeća pogođena jednokratnim porezima za 2025. – posebno u financijskim ili energetskim sektorima – vjerovatno će prenijeti dodatne troškove na potrošače.
Brisel je, međutim, fokusiran na okvir u kojem će italijanska vlada predstaviti zakon o budžetu. Produženje roka na sedam godina zavisi od reformi poreskog sistema, konkurencije, javne uprave i pravosuđa koje se moraju odmah navesti za period od 2025. do 2031. godine. Prvi dojam Evropske komisije je da dosadašnji italijanski "Srednjoročni strukturalni fiskalni plan" nije dovoljan. Komisija želi detaljan plan reformi sa preciznim vremenskim okvirom, kvantitativnim utjecajem i monitoriranjem rezultata. Neispunjavanje reformskog plana moglo bi natjerati Italiju da ubrza fiskalnu konsolidaciju u roku od četiri godine.
U međuvremenu, evropska ekonomska situacija je sve teža. Njemačka je u recesiji, prognoze rasta za Francusku i Italiju su pogoršane, dok indeks proizvodnje eurozone bilježi najniži nivo ove godine. Uprkos tome, vlade Francuske i Italije će morati smanjiti resurse u ekonomiji, dok Njemačka neće dodavati nove. Brisel stoga raspravlja o mogućim zajedničkim investicijskim planovima, posebno za evropske električne mreže, ali za sada se Njemačka i skandinavske zemlje protive. Možda će biti potreban novi šok, poput ponovnog izbora Donalda Trumpa ili sukoba između Izraela i Irana, da bi se Evropa pokrenula.
