Od Marine Le Pen u Francuskoj do Geerta Wildersa u Nizozemskoj, Giorgie Meloni u Italiji, Viktora Orbána u Mađarskoj ili Toma van Griekena u Belgiji, čelnici krajnje desnice trljaju ruke u pripremama za izbore za Evropski parlament 9. juna.
Ankete predviđaju historijski rezultat koji neće biti ništa više nego odraz njihove sve veće prisutnosti u nacionalnim parlamentima i vladama. Da, plima ekstremista nastavit će rasti i osvajati mjesta u Evropskoj uniji, ali neće postati val niti oni sami po sebi mogu uvjetovati evropsku politiku. Iako bi mogli osvojiti 25 posto mjesta u novom Europskom parlamentu, ankete pokazuju da će proširena verzija velike evropske koalicije (demokršćani, socijaldemokrati i liberali) odoljeti, analizira madridski list El Pais.
Iskustvo također pokazuje da, s obzirom na njihovu okorjelu nesposobnost da međusobno sarađuju, neće moći pretočiti svoj izborni uspjeh u politički utjecaj u Evropskom parlamentu. Novost u zakonodavnom tijelu može biti to što Evropska narodna stranka (EPP) prvi put ima alternativnu većinu na svom pravu s kojom donosi zakone. U kontekstu normalizacije paktiranja s ekstremnom desnicom na nacionalnoj razini (ima ih u Švedskoj, Finskoj, Italiji i Hrvatskoj, a uskoro i u Nizozemskoj), socijaldemokrati traže da se EPP prikaže i objasni biračima. "gdje može završiti vaš glas?"
U sadašnjem zakonodavnom tijelu krajnje desničarski zastupnici u Evropskom parlamentu podijeljeni su u dvije grupe. S jedne strane, Identitet i demokratija (ID), klasični akronim te ideologije, koja gravitira oko Nacionalnog pregrupiranja (RN), stranke Marine Le Pen; u njoj su aktivni i Vlaams Belang (flamanski aktivisti za nezavisnost), Liga Mattea Salvinija i Alternativa za Njemačku (AfD). S druge strane, Evropski konzervativci i reformisti (ECR), skupina sa strankama koje učestvuju u vladama na različitim razinama koju su osnovali britanski konzervativci, koji su se dolaskom Prava i pravde (PiS, Poljska) okrenuli krajnjoj desnici, sada je dominantna; među njima su zatsupnici Voxa i Braće Italije Giorgie Meloni.
Najnovija projekcija nacionalnih anketa koje je objavio Europe Elect pokazuje da će ID dobiti 86 mjesta, što znači da je izjednačena kao treća snaga s liberalima Renewa, dok će ECR dobiti 84, dodajući ukupno 35 zastupnika više nego u sadašnjem Parlamentu. No čini se da Le Penovi pozivi “evropskim konzervativcima i patriotima” na ujedinjenje neće uroditi plodom. Iako je na početku svakog zakonodavnog saziva jedan od omiljenih sportova Bruxellesa nagađanje o mogućnosti udruživanja ID-a i ECR-a, svi konzultirani analitičari i institucionalni izvori to isključuju. Unatoč prividnim sličnostima, njihove unutarnje ideološke pukotine toliko su široke da je vjerojatnije da će postojati tri različite skupine, kao između 2014. i 2019. godine, nego da će se spojiti u jednu.
“Razlike između stranaka dviju skupina su prevelike. ID je proruski, a ECR proukrajinski. A to je veliki ideološki lom, iako neki sada pokušavaju ublažiti svoje prošle veze s Moskvom“, objašnjava Sophia Russack, analitičarka briselskog think tanka CEPS, koja ističe druge podjele, poput atlantizma i slobodne trgovine, koje ECR podržava.
Studija o glasovima posljednjeg zakonodavnog tijela koju je pripremio European Policy Center zaključuje da su glasovi ID-a i ECR-a bili toliko različiti da su na kraju ispali "najmanje utjecajne skupine". Njegov praktično nulti utjecaj na evropsko zakonodavno djelovanje također proizlazi iz "izrazito malog" broja registriranih izmjena. S druge strane, ultrasi su, proporcionalno, zastupnici koji podnose najviše pisanih pitanja Evropskoj komisiji, formula koja se često koristi u svrhu nacionalne političke agitacije. “Ali ako se njihovi redovi povećaju nakon izbora u lipnju, krajnje desničarske stranke mogle bi steći dovoljno povjerenja da od jednostavnog traženja publiciteta pređu na utjecaj na politiku”, upozoravaju autori studije, Corina Stratulat i Levente Kocsis.
Ključna nepoznanica za sljedeći saziv EU Parlamenta je šta će se dogoditi s mađarskom strankom Fidesz. Otkako je 2021. izbačena iz EPP-a, dio su neregistrirane grupe, ali teže pridružiti se ECR-u. Osigurali bi desetak mjesta, a poljski PiS ih čeka raširenih ruku. Meloni, s druge strane, ne djeluje entuzijastično (više je zainteresirana za moderiranje svoje skupine nego za njezinu radikalizaciju), a Fidesz ne pozdravljaju stranke poput češkog ODS-a, kojoj pripada premijer Petr Fiala ili N-VA (Belgija), koji bi se rado pridružili EPP-u u malo vjerojatnom slučaju da im PP oprosti podršku katalonskom separatisti Carlesu Puigdemontu.
Desničari također imaju nepoželjne partnere, bilo zbog svog ekstremizma ili interne konkurencije. Zastupnici stranke francuskog radikala Érica Zemmoura, aktivni su u ECR-u jer ne mogu sjediti u ID-u s Le Pen. S druge strane, rastući radikalizam i pravni problemi AfD-a počinju biti problem za njihove predsjedničke aspiracije.
Posljednjih godina Le Pen je usvojila određeni “europragmatizam” kako bi ublažila strahove od svojih antieuropskih pozicija, primjećuje Eric Maurice, analitičar u European Policy Centeru. “Ona je dobro razumjela da je nešto što plaši određene birače njen stav o euru i EU. Sada gledate program RN za izbore i on je vrlo pozitivan o prema Evropi, ali kada pogledate konkretne prijedloge i vidite implikacije, gledate ideje koje bi uništile EU iako se predstavljaju kao vrlo pozitivne za Francusku i Evropu.”
Ekstremna desnica, ukratko, neće osvojiti vlast u desetom evropskom parlamentu, ali će nastaviti svoj rast, najveći u posljednjih 20 godina.
