EKSPLOZIVNA KNJIGA IZRAELSKOG HISTORIČARA: Nacisti su nakon rata radili za Ameriku, SSSR, Arape i Mossad!

Jednog dana, prije dvije i pol godine, jeruzalemski historičar Danny Orbach primio je iznenađujući telefonski poziv od svoje supruge. Rekla mu je da "ogromna, debela omotnica" nesigurno viri iz njihovog poštanskog sandučića i da je na njoj bio logo Ureda premijera.

Kad je Orbach došao kući, zaprepašteno je otkrio da mu je Mossad poslao interne dokumente koji su – do tada – bili povjerljivi, pa su bili nedostupni i naučnicima i široj javnosti. Predmeti su bili povezani s historijskim fenomenom koji je istraživao: nacistički ratni zločinci koji su tokom Hladnog rata bili zaposleni kao plaćenici diljem svijeta. Neki od njih radili su za Zapadnu Njemačku, drugi za Sovjetski Savez i Sjedinjene Države; neki su pomagali arapskim zemljama, a neki su čak surađivali sa jevrejskom državom.

Orbach, profesor na Hebrejskom univerzitetu u Jeruzalemu, dugo je čekao dokumente. “Prvo sam pokušao proći kroz razne ljude koje sam poznavao u organizaciji, ali nije pomoglo”, kaže. “Nakon toga sam odlučio isprobati najslužbeniji način. Stupio sam u kontakt sa glasnogovornikom u Uredu premijera kome je odgovoran Mossad i čekao sam odgovor. Već sam bio prilično očajan, iako su me upozoravali da se stvari u toj organizaciji sporo kreću.”

Dokumenti u omotnici pomogli su Orbachu da napiše svoju posljednju knjigu, “Bjegunci: Historija nacističkih plaćenika tokom Hladnog rata”. Ali Orbach nije bio jedini koji je ikada dobio debelu omotnicu od Mossada. Drugi je bio Alois Brunner, iako je sadržaj njegove omotnice bio vrlo različit. Brunner, koji je bio zamjenik Adolfa Eichmanna, pobjegao je nakon rata u Egipat i potom se nastanio u Siriji.

"Kao Eichmannov glavni pomoćnik, bio je odgovoran za više genocidnih zločina", primjećuje Orbach. “Bio je rješavač problema koji su se javljali tokom deportacija i bio je zadužen za sistematski aparat za lov na ljude, pljačku i transport u logore.” Počevši od sredine 1950-ih, pod novim identitetom koji je ukrao od još jednog bivšeg zvaničnika SS-a – Georga Fischera – pronašao je nove saveznike. “Odlučio je svoj život posvetiti arapskoj borbi”, kaže Orbach. Živeći u stanu u bogatoj četvrti Damaska, Brunner je radio za sirijske obavještajne službe, a bio je i trgovac oružjem, osobito sa zemljama Bliskog istoka koje su bile neprijatelji Izraela.

Povrh toga, došao je na niz čudnih ideja. Na primjer, nakon zarobljavanja Eichmanna 1960. godine, predložio je da Sirijci pokrenu pomorsku operaciju komandosa u kojoj bi se infiltrirali u Izrael i oslobodili odbjeglog nacistu iz zatvora. Još jedna njegova ideja bila je otmica Nahuma Goldmanna, predsjednika Svjetskog jevrejskog kongresa i ponuda da ga se razmijeni za nacistu.

Orbach nije pridavao veliko značenje tim planovima, ali nema sumnje da su smišljeni tokom vrlo napetog razdoblja u Izraelu. O tome svjedoči zapis u dnevniku premijera Davida Ben-Guriona, gdje se navodi da su nacističke bande planirale omesti Eichmannovo suđenje. Govoreći o istoj temi, šef Mossada Isser Harel upozorio je da je Eichmannov advokat bio u kontaktu sa skupinom koju je nazvao “vrlo opasnom i prezira vrijednom bandom nacista... arhi-ubojica, među njima... neke tražimo .”

U ovom trenutku počinje se nazirati uloga omotnice koju je Brunneru poslao Mossad. U ljeto 1960. Mossad je dobio informaciju koja je sugerirala da se Brunner skriva pod lažnim imenom u Damasku. Izraelska agencija donijela je odluku da ga ubije, zaduživši jednog od svojih operativaca, Yitzhaka Shamira - kasnijeg premijera Izraela - da organizira misiju. Poslao je u Damask bivšeg člana Lehija – preddržavne milicije koju je vodio Shamir – koji je tečno govorio arapski (i čiji identitet ostaje nepoznat).

U maju 1961. agent se infiltrirao u glavni grad Sirije, došao do Brunnerovih ulaznih vrata i identificirao ga, ali ga nije napao. “Ubijanje mete na licu mjesta nije dolazilo u obzir. Izvršiti atentat u srcu arapske prijestolnice bilo bi krajnje ludo”, kaže Orbach.

Nakon što je utvrđeno gdje se Brunner nalazi, Shamir je dobio "eksplozivnu omotnicu" za ubistvo, s njom je odletio u Evropu i predao je agentu. Potonji se vratio u Damask, ovaj put s namjerom da ubije. Ostavio je omotnicu, naslovljenu na Brunnera, u glavnoj pošti. Njemački ratni zločinac otvorio je omotnicu 13. rujna 1961.; eksplozija ga je ostavila slijepim na desno oko i poluparaliziranim na lijevoj ruci. Devetnaest godina kasnije, 1980., Mossad je ponovo pokušao ubiti Brunnera, opet eksplozivnom omotnicom koju je otvorio. Ovaj put je teško opečen i ostao je bez nekoliko prstiju.

Mossad nije uspio ubiti Brunnera, ali posljednje godine njegova života bile su mučne za njega. U knjizi Orbach opisuje kako je, nakon što je Brunner pao u nemilost režima, čamio u podrumima sirijske tajne policije "u malenoj podrumskoj ćeliji bez prozora, bez sunčeve svjetlosti i medicinske njege.

"Morao je preživjeti od vojnih obroka i svaki dan birati između jajeta ili krompira", piše Orbach. Informacije su prikupljene iz različitih izvora na više jezika, uključujući snimljene razgovore s Brunnerovim stražarima, kojima je dobio pristup... Brunner je umro 2001. i pokopan je na mezarju u glavnom gradu Sirije. "Njegova arhiva je u predsjedničkoj palači u Damasku. Ako Assad ikada padne, mi možda još naučimo neke nove i iznenađujuće stvari,” kaže Orbach.

Orbach (41) je studirao historiju, prvo na Univerzitetu u Tel Avivu, a potom na Harvardu, gdje je i doktorirao. Trenutno predaje vojnu historiju na Hebrejskom univerzitetu. Njegovi interesi pokrivaju širok raspon tema, među kojima su historije obavještajnih službi, državnih udara, političkih ubistava i vojne neposlušnosti. Njegova prva knjiga, “The Plots against Hitler”, bavila se njemačkim pokretima otpora od 1933. do 1945. Druga, “Curse on This Country: The Rebellious Army of Imperial Japan”, govori o pobuni i neposluhu među u japanskim oficirma tokom 19. i 20. stoljeća.

Orbachova nova knjiga temelji se na opsežnom arhivskom istraživanju, koje je uključivalo proučavanje dokumenata njemačke obavještajne službe, CIA-e i Mossada. Njegovi subjekti su nacisti koji su bili na raznim položajima u Hitlerovoj Njemačkoj i tražili nova zanimanja nakon 1945. “Historijski otpad”, naziva ih on. “Bilo je doista nemoguće biti nacist u starom smislu nakon 1945. Oni su se suštinski razlikovali na sve moguće načine od nacista. Ne moralno, nego svjetonazorski, na političkoj i strateškoj razini, ali i ideološki, jer je svijet bio drugačiji i zbog stravičnog poraza. Nakon takvog poraza ne možete u potpunosti sačuvati svoju ideologiju.”

Nekoliko je mogućnosti bilo dostupno “novim nacistima”. Neki su se nastavili pridržavati antisemitske i antidemokratske linije, ali su odustali od borbe protiv komunizma. Kao takvi, mogli su služiti Sovjetskom Savezu. Drugi, koji su se držali izrazito antikomunističke linije, ali više nisu podržavali antisemitizam ili antidemokratsko stajalište, radili su za Sjedinjene Države. Druga skupina nastavila je biti bijesni antisemit i odlučila se boriti protiv jevrejskog naroda i Izraela, ali je usvojila novu ideologiju tobožnje borbe protiv kolonijalizma, što je uključivalo pokazivanje empatije prema svijetu u razvoju i prema raznim "rasama".

A bilo je i onih koji su nastavili "mrziti sve", kako kaže Orbach. Ostali su neutralni na papiru, ali "huškani između strana koje su bile uključene u Hladni rat - Amerikanaca, Nijemaca, Rusa, Arapa, čak i Izraelaca - s ciljem da se što više obogate, a da se ne obavežu ni na jednu od njih", kaže Orbach. Neki od ovih odbjeglih Nijemaca opisani su kao pohlepni pustolovi, neki kao profesionalni prevaranti. Ova ideološka fleksibilnost objašnjava prisutnost nacističkih plaćenika u svakom kutku globalne arene u kojoj su se supersile sukobljavale 1950-ih i 60-ih godina. Neki od njih maštali su o briljantnoj budućnosti revolucija “nacistima inspiriranih” u zemljama u razvoju, spektakularnih terorističkih napada na jevrejske ciljeve i slično.

I obavještajne službe koje su im bile saradnici ponekad su se zavaravale. CIA je, nprimjer, vjerovala da je neophodno iskoristiti Hitlerove bivše pristaše kako bi trijumfovali nad Sovjetskim Savezom.

Obavještajne službe jevrejske države, koja je bila okružena neprijateljima, također se nisu libile zaposliti bivše naciste. Jedan od složenijih slučajeva u vezi s tim je onaj Waltera Rauffa, njemačkog ratnog zločinca koji je odigrao ključnu ulogu u razvoju nacističkih mobilnih postrojenja za ubistva, "gasnih kombija" koji su oduzeli živote stotinama hiljada Jevreja. Rauff je također bio jedan od onih koji su dobili zadatak uspostaviti jedinicu čiji je cilj bio uništiti Jevreje u Palestini i općenito proširiti holokaust na Levant – plan koji je na kraju ostao samo na papiru.

Kasnije je radio u Tunisu, Grčkoj i Italiji, a u svakoj je zemlji podjednako progonio Jevreje i borce otpora. Nakon rata Rauff je izbjegao suđenje i kaznu. I on se pridružio gomili nacista koji su našli utočište u Siriji, postavši vojni pomoćnik sirijskog diktatora Husnija Za'ima, u svojstvu u kojem je pomogao u obuci sirijskih obavještajnih službi "'po linijama Gestapa'. Između ostalog, dizajnirao je naprave za mučenje za ispitivanje i teroriziranje sirijskih Jevreja”, piše Orbach.

Godine 1949., nakon promjene vlasti u Siriji, Rauff je protjeran iz zemlje i preselio se u Južnu Ameriku. Na putu, u Italiji, pokupio je iznenađujuće nove gospodare: Izraelce. Ogorčen na Sirijce jer su ga izbacili, Rauff je pristao prodati informacije Izraelu. Voditelj mu je bio Shalhevet Freier, službenik Ministarstva vanjskih poslova koji je bio jedan od utemeljitelja izraelskog nuklearnog projekta. U to je vrijeme Rauff bio postavljen u Rimu da prikuplja obavještajne podatke o arapskim državama. Rauff je Izraelce opskrbio detaljnim informacijama o situaciji u Siriji i također je pristao postati izraelski agent u Egiptu, ali je onda umjesto toga odlučio preseliti se u Ekvador. S Freierom je ostao u kontaktu do 1951.

Je li se Freier osjećao ugodno kad je zaposlio nacistu? Čini se da nije, jer je isprva to tajio čak i iz središnjice u Tel Avivu, možda iz brige da će mu biti naređeno da prekine kontakt s novim agentom. Kad je napokon izvijestio o Rauffu, iznenadio se kad je otkrio da Ministarstvo vanjskih poslova nije našlo razloga za prigovor na zapošljavanje bivšeg naciste. U isto vrijeme, služba koju je učinio Izraelu nije mu dala imunitet: 1980. Mossadov tim je poslan da ga ubije. Odred ga je planirao uloviti ispred njegove kuće u Čileu, gdje se na kraju skrasio, ali je njegova žena počela vikati, a pas lajati. Umro je godinu dana kasnije od raka, ušavši u historijske knjige kao nacistički zločinac koji je bio i agent Mossada i na njegovoj listi za odstrel.

Rauff nije bio jedini ratni zločinac kojeg je Izrael zaposlio. Među dokumentima koji su Orbacha čekali na uvid u omotnici iz Mossada, pronašao je i dosje za regrutaciju i zapošljavanje Otta Skorzenyja, bivšeg oficira Waffen-SS-a koji je također radio za Mossad.

U Drugom svjetskom ratu stekao je slavu u operacijama komandosa, osobito u odvažnom pohodu koji je oslobodio talijanskog diktatora Benita Mussolinija iz zarobljeništva u septembru 1943. Nakon rata postao je poslovni čovjek, trgovac oružjem i plaćenik "koji je neprestano tražio avanture kojima će nadvladati dosadu”, piše Orbach. Pomogao je u regrutiranju vojnih savjetnika za Siriju i bio je uključen u razne poslove s njemačkim stručnjacima koji su bili savjetnici u egipatskom raketnom programu.

Godine 1960. šef Mossada Harel razmišljao je o pokretanju potjere za njim, ali je njegov nasljednik, Meir Amit, radije pripremio teren da ga regrutira kao izvora za organizaciju. Rafi Meidan, bivši zapovjednik Amala, Mossadove jedinice za lov na naciste, dodijeljen je misiji. Da bi došao do Skorzenyja, prvo se sprijateljio s njegovom suprugom Ilse. Prema različitim izvješćima, njih dvoje su imali intimnu vezu, koja je naposljetku utrla put do njezinog supruga, s kojim je održavala "otvorenu vezu", prema izvještaju Mossada. Nakon što je dogovorio sastanak s metom, Meidan je doveo Avrahama Ahituva, budućeg direktora sigurnosne službe Shin Bet.

Ahituv i Skorzeny upoznali su se u madridskom hotelu. Za Ahituva je to bio mukotrpan zadatak, jer je "mrzio ono što je radio", kaže Orbach. Ahituv je odmah donio slona u sobi i govorio o Holokaustu. Skorzeny je tvrdio da nije sudjelovao u uništavanju Jevreja. Kasnije je iznenadio Ahituva rekavši da mu se sviđa Izrael, koji je opisao kao malu, odvažnu zemlju čiji se ljudi čak "ističu u fizičkom radu". Izrael je, dodao je, rješenje za antisemitizam i svi bi Jevreji tamo trebali emigrirati. Nakon toga njih su se dvojica zadubili u raspravu o "jevrejskom pitanju", a tek su tada došli do teme koja je bila razlog njihova sastanka: Skorzenyjevo regrutiranje od strane Izraela za zaustavljanje aktivnosti njemačkih naučnika u Egiptu.

Prema Mossadovom internom izvještaju, kao i Meidanovom vlastitom svjedočenju, Skorzeny nije tražio novac, nego je tražio jednu “malu” uslugu: pomoć da m u se s imena skine ljaga i da ga se ukloni s popisa najtraženijih koje je sastavio lovac na naciste Simon Wiesenthal. Ti zahtjevi nisu ispunjeni, ali se saradnja ipak odvijala. Puno kasnije agent Mossada Rafi Eitan rekao je novinaru i piscu Ronenu Bergmanu da se, po njegovom mišljenju, Skorzeny nadao da će suradnja s Izraelcima osigurati da izbjegne Eichmannovu sudbinu. Samo mu Mossad, mislio je, može ponuditi “život bez straha”. Iz dokumenata Mossada Orbach je također saznao da se veza između Skorzenyja i njegovih izraelskih voditelja nastavila i u godinama koje su uslijedile.

Osim materijala iz Mossada, Orbach se uveliko oslanjao i na arhive njemačkih obavještajnih službi. “U Njemačkoj, za razliku od Izraela, možete biti sigurni da ćete dobiti odgovor. Njemački savezni zakon propisuje da je njemačko državno tijelo, bilo poštanska služba ili agencija za špijuniranje, dužno odgovoriti svakome ko ga kontaktira – i oni apsolutno poštuju taj zakon.” Tako sam nekoliko mjeseci kasnije “doista primio pismo u kojem je stajalo da je moj zahtjev u obradi, a zatim je prošlo još nekoliko mjeseci prije nego što je stiglo još jedno pismo u kojem me se poziva da odredim datum posjete pozivom na određeni broj telefona.”

Tako je stigao dan kada se Orbach našao na ulazu u sjedište BND-a u Berlinu, kojeg se sjeća kao prijeteće zgrade „koja izgleda kao dvorac negativca iz filma o Jamesu Bondu – golema, siva i teška, poput citadele. ” Njegovi domaćini, koji se nisu predstavili, rekli su mu da ostavi telefon na ulazu te su ga dizalima i labirintskim hodnicima odveli u prazan ured čiji je jedini namještaj bio radni stol. “Donijeli su dosjee, rekli mi do kada mogu ostati i kako da napustim prostorije za ručak – otprate te na bilo koje mjesto koje je dalje od toaleta”, kaže.

Postojao je, međutim, jedan važan dokument do kojeg nije uspio doći kroz službene arhive te ili bilo koje druge obavještajne agencije. Bila je to depeša u kojoj je Eli Cohen, izraelski špijun u Damasku, govorio o nacistima koje je tamo sreo. “Na kraju sam ga našao citiranog u knjizi izraelskog novinara Urija Dana iz 1960-ih”, kaže on i ističe ono što svaki historičar početnik s vremenom nauči: U nekim slučajevima, ono što je cenzura sakrila na jednom mjestu, otvori se u drugom. Samo moraš znati gdje tražiti.

I tako je Eli Cohen, kojeg je jedinica 188 vojne obavještajne službe poslala u Siriju, završio spomenut u studiji koja se bavila nacističkim plaćenicima u Hladnom ratu. Cohen je stigao u Damask 1962. opremljen minijaturnim Morseovim odašiljačem skrivenim u kutiji cigareta s duplim dnom, snažnim eksplozivom kamufliranim u sapun, kratkovalnim radiom i drugim špijunskim priborom. Pozirao je kao argentinski biznismen sirijskog porijekla po imenu Kamel Amin Thaabet. Njegova misija bila je pružanje informacija o vojnim i političkim zbivanjima u Siriji. Ali njegovi su ga nadređeni također zamolili da sazna što može o njemačkim ratnim zločincima u Damasku.

“Unatoč neuspjehu Mossada da ubije Brunnera, Izraelci su i dalje željeli informacije o tome gdje se on nalazi, kao io njegovom odbjeglom kolegi Franzu Rademacheru, stručnjaku za Jevreje u nacističkom ministarstvu vanjskih poslova i masovnom ubici ”, piše Orbach. Već u junu 1962., prije svog prvog odlaska kući, primio je poruku iz Tel Aviva u kojoj se od njega traži više informacija o Brunneru i drugim nacistima koji se skrivaju.

Cohen se uspio dodvoriti krugu arapskih nacista u Damasku. Brunner je nakon toga izjavio da je Cohen posjetio njegov stan, ali Orbach nije našao nikakve dokaze za to, iako je "Cohen definitivno pazio na Brunnera", kaže on. Nasuprot tome, dokumentiran je posjet Cohena Rademacheru. U njihovom razgovoru Rademacher je rekao da me “Jevreji i Nijemci traže posvuda. Nepravedno me optužuju za ubijanje Jevreja tokom rata.” Slijedećeg je dana Cohen izvijestio Tel Aviv o lokaciji nacističkog zločinca i primijetio da on radi za sirijsku obavještajnu službu. Naveo je svoju tačnu adresu i ime svoje supruge. Poruku je zaključio: "Spreman sam ubiti Rademachera."

Mossad, na koji je odgovornost za vođenje Cohena prešla s vojne obavještajne službe, nije bio oduševljen prijedlogom da se eliminiraju nacisti u Damasku. Njegov vrh "ne bi dopustio da njihov nagradni fond u Damasku riskira bezobzirnim ubistvom sumnjive vrijednosti", piše Orbach. Poruka koju je Cohen primio bila je nedvosmislena: “Suzdržite se pod svaku cijenu od bilo kakve akcije u vezi s R. koja bi mogla osujetiti vaš glavni zadatak. Zadržite svoje zanimanje za R. i pošaljite nam više informacija o njemu.” Nakon toga je primljena grubija poruka: "Ostavite ga na miru i usredotočite se na svoj glavni zadatak."

Orbach smatra da su Cohenovi voditelji u Tel Avivu napravili ozbiljnu pogrešku što ga nisu od početka uputili da se drži podalje od nacista. “Za špijuna kao što je Cohen s tako krhkom pričom na naslovnici, pokušaj prilaska takvim ljudima (i sigurno planiranje njihovog ubistva) bio je čista ludost”, tvrdi Orbach u svojoj knjizi.

Nedugo nakon njihovog sastanka, Rademachera su uhapsili sirijski agenti i optužili ga da je špijun. Odnosi između Sirije i Zapada pogoršali su se, objašnjava, a Damask se počeo sve više naginjati prema Sovjetskom Savezu. "Sirija se zasitila niza njemačkih dvostrukih agenata i razbila je različite špijunske mreže koje su se temeljile na bivšim nacistima", kaže Orbach.