Islam je već duže vrijeme u fokusu medijske pažnje i naučnog, diplomatskog i sigurnosnog interesa na Zapadu, i to uglavnom kao ideologija društvenih pokreta, političkih stranaka ili militantnih grupa čije aktivnosti odražavaju različito poimanje odnosa između religije i politike, od “Muslimanskog bratstva”, koje teži ostvariti politički utjecaj demokratskim sredstvima, do nasilnog radikalizma El-Kaide i ISIL-a, pogrešnih predodžbi o islamu u svjetskoj politici. Primarni fokus istraživanja o islamu skoncentriran je na fenomene transnacionalnih mreža koje se zalažu za islamski model i politiku delegitimiziranja postojećih državnih struktura u arapsko-islamskom svijetu.

Manje pažnje, pak, posvećeno je načinima na koje neke vlade koriste islam kao jednu od glavnih referentnih tačaka potvrđivanja vlastitog legitimiteta kojim opravdavaju provođenje unutrašnje i vanjske politike. Karakterističan je primjer korištenja islama u svrhu definiranja državne politike kao centralnog stuba javne diplomatije od Irana u zemljama sa značajnom populacijom šiita. Drugi primjer jeste aktivizam Saudijske Arabije, koja je proteklih decenija uložila milijarde dolara na aktivnosti dave (islamskog propagiranja) širom svijeta. U novije vrijeme, pored Turske, i neke druge velike muslimanske države koje prolaze kroz društvenu, političku, ekonomsku i demokratsku transformaciju, npr. Indonezija, aktivnije protežira karakterističan vlastiti “brend” islama kao izvor i inspiraciju kulturne diplomatije kojim se podupiru njeni ciljevi. Karakteristične su to dvije demokratske muslimanske nearapske zemlje koje su samo prije dvije decenije važile kao izrazito sekularne i prilično izolirane izvan glavnih tokova globalne politike, koje ranije islam nisu koristile kao glavnu referentnu tačku svog identiteta ili utjecaja. To se do temelja promijenilo otkako su ove dvije zemlje postale demokratske i otkako su se pozicionirale kao članice 20 najbogatijih zemalja svijeta (G20). U međuvremenu, u zemljama kao što su Egipat, Maroko i Jordan vjerske institucije povezane s vladajućim državnim aparatom postale su hiperaktivne pokušavajući se nametnuti kao protagonisti modela takozvanog umjerenog islama (moderate islam – islam al-wasatiyya), koji je kadar poraziti ideologije ekstremističkih i radikalnih grupa poput ISIL-a koje su pokušale manipulirati islamom koristeći ga kao sredstvo postizanja vlastitog legitimiteta za svoje drakonske i u suštini antiislamske i anticivilizacijske ciljeve, što je u dobroj mjeri dovelo i do kompromitacije islama na Zapadu i ugrozilo položaj muslimanskih  manjina u zapadnim državama.

UVJERAVANJE ILI DODVORAVANJE ZAPADU

U novije vrijeme neke utjecajnije muslimanske zemlje i njihove vlade, demokratske i nedemokratske podjednako, sve više koriste islam kao oblik mehke moći (soft power), kao instrument za ostvarivanje ciljeva u unutrašnjoj i vanjskoj politici. Termin mehka moć prvi je upotrijebio američki naučnik i dužnosnik Joseph Nye. On je u knjizi Bound to Lead (Predodređeno joj je da predvodi), objavljenoj 1990, ovu kovanicu označio kao strategije i metode kao “primarne prednosti”, koje su u stanju privući ili odbiti druge aktere da “žele za svoje zemlje isto ono što i vi želite”. Nasuprot tome, “tvrda moć” je korištenje direktne vojne sile.

Kad je riječ o islamu kao inspiraciji za umijeće upravljanja državom, zanimljivo je primijetiti napore nekih muslimanskih država koje koriste moći vjerskih simbola i markera u službi ostvarivanja geopolitičkih ciljeva i vlastitog političkog legitimiteta. Islam se stoga koristi kao instrument, ali i kao domen konvencionalnih geopolitičkih rivalstava i nadmetanja, npr.  između Saudijske Arabije i Irana, ili kao važan instrument za delegitimiziranje geopolitičkih protivnika i njihovu dezignaciju kao heretika ili neprijatelja. Karakterističan je i trend koji ukazuje kako neke muslimanske države promoviraju umjereni islam kao način uvjeravanja moćnih zapadnih sila da su njihove vlade opredijeljene i riješene suprotstaviti se trendovima ekstremizma, čime nastoje potvrditi svoje beskompromisno antiterorističko opredjeljenje. Naravno, pritom zanemaruju aspekte svoje vladavine i politike koje ustvari povećavaju rizik od istog tog ekstremizma za čiju se eliminaciju deklarativno zalažu. (Shadi Hamid, 2019).

U zemljama s muslimanskom većinom koje teže regionalnom ili globalnom utjecaju islam je postao važna, a ponekad i ekskluzivna ideološka odrednica koja se koristi kao komplementarni element realpolitike. Promicanje određenih modela islama od vlada muslimanskih zemalja sve više postaje strategija njihove vanjske politike, bez obzira na to je li riječ o cinizmu koji je često prisutan u vanjskoj politici, ili iskrenim nastojanjima da se ona obogati moralno-etičkim vrijednostima na temelju izvora vlastitog kulturološkog identiteta. Ni vanjska politika autoritarnih muslimanskih država nije izolirana od domaćih  uzroka i motiva. Čak i oni politički akteri kojima ljudska prava nisu na listi prioriteta, zbog nacionalnih interesa, itekako vode računa o strukturiranju domaće i vanjske politike kako bi oslabili ili potisnuli domaću političku konkurenciju koja svoje kritike vlasti bazira primarno na islamskom vrijednosnom sistemu. I vlade nekih muslimanskih zemalja koje se smatraju sekularno orijentiranim, poput Jordana, Maroka ili Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE), imaju snažan interes i  sigurnosni impuls koji ih potiče da inkorporiraju islam kao diplomatski alat i izvor legitimiteta.

ULOGA ISLAMA U DRŽAVNIM PITANJIMA

U većini slučajeva (s izuzetkom Turske), glavne opozicione grupe u muslimanskim zemljama jesu islamističke, sa svim konotacijama koje ovaj termin podrazumijeva, a to je prije svega zahtjev da se vrijednosti islama inkorporiraju kao legitimna platforma za upravljanje državom na temeljima objave i poslaničke prakse. Kada se muslimanske države direktno ne bi uključile u javnu raspravu o prirodi i svrsi islama u politici i društvu, one bi omogućile nastanak ideološkog vakuuma koji bi njihova domaća opozicija iskoristila za nametanje svog diskursa o političkoj ulozi islama u državnim pitanjima. Takvo rivalstvo na regionalnom nivou izloženo je iskušenju da se svede ili na mezhepsko sektaštvo ili pak na geopolitički sukob.

Većina muslimanskih zemalja koje možemo označiti autoritarnim imaju tendenciju da opstanak svog režima neraskidivo vežu za snagu vjerskog legitimiteta. Jedan od zapadnih istraživača islama i politike na Bliskom istoku Gregory Gause navodi primjer blokade Katara koji je predvodila Saudijska Arabija, tvrdeći da “uzrok sukoba dvije zemlje nije toliko uzrokovan animozitetom prema Iranu koliko je potaknut razmimoilaženjima u vezi s pitanjem kakvu ulogu politički islam treba igrati u državi kada se radi o sunitskim muslimanskim državama na Bliskom istoku”.

Korištenje religije od država u vanjskoj politici nije ograničeno samo na islamski svijet. Danas postoje brojni primjeri vlada koje pokušavaju ostvariti geopolitičke ciljeve koristeći moć religije. Rusija vješto koristi transnacionalni utjecaj Ruske pravoslavne crkve kako bi dobila podršku politici Moskve u Ukrajini ili među pravoslavnim stanovništvom nekih zemalja Balkana. Vladajuća indijska politička stranka (BJP) mobilizira svoje građane propagirajući Hindutvu (oblik izrazito fašističke hinduističke nacionalističke ideologije) u svojim relacijama prema zajednicama indijske dijaspore širom svijeta. Izrael gaji bliske veze s konzervativnim evangelističkim kršćanima u Sjedinjenim Američkim Državama, nastojeći prikazati jevrejsku državu kao prirodnog čuvara zajedničkog judeo-kršćanskog naslijeđa.

Tri najvažnije muslimanske države na Bliskom istoku – Saudijska Arabija, Iran i Turska – posljednjih godina sve artikuliranije koriste islam u svojim strateškim okvirima vanjske politike. Iran koristi tradicionalni šiitski diskurs u procesu promicanja politike otpora, a Saudijska Arabija najavila je da će se Kraljevstvo vratiti svojoj tradiciji “umjerenog islama”, koji ju je karakterizirao prije 1979. Dio je to mehke moći koja predstavlja sastavnu komponentu ekonomske vizije 2030, čiji je glavni arhitekt prestolonasljednik Mohammad bin Salman.

MAROKANSKI “MODEL” ISLAMA

Maroko je jedna od zemalja koja koristi svoju specifičnu interpretaciju islama kako bi ostvarila diplomatski utjecaj u Zapadnoj Africi. Marokanski “model” islama karakterizira malikijski mezheb, ešarijska akaidska doktrina (teologija) i sufizam kao duhovna osnova. Pored toga, marokanski monarh kao državni poglavar tradicionalno uživa status poglavara i zaštitnika islama i pripada mu titula emirul-mu’minin (vođa pravovjernih). Marokanski model islamske prakse jeste formula islama koja se smatra umjerenom, iako je ovaj termin sporan i predmet je neslaganja među naučnicima. Korištenjem islama kao instrumenta mehke moći Maroko pokušava izgraditi status regionalnog i zaštitnika islama, a svoje odnose sa susjednim zemljama na zapadu Afrike pokušava graditi na bazi islamskog bratstva kao zajedničkog imenitelja.

Nova diplomatija Maroka zasnovana na centralnoj ulozi islama koristi i vjerske i obrazovne institucije. U Maroku je osnovan Islamski institut za obuku afričkih imama sa specifičnim aspektom na propagiranju tzv. umjerenog islama. Maroko je 2013. potpisao ugovor o obuci 500 imama u Maliju. Ova zemlja posljednjih je godina izložena nemirima i raznim vrstama vjerskog ekstremizma i terorističkim napadima koje provode ekstremističke grupe s islamskim predznakom. Maroko na ovaj način želi pomoći stabilizaciji prilika u ovoj zemlji. Maroko je 2016. osnovao Fondaciju “Mohammad VI”, koja ima za cilj da okupi i iskoristi potencijale afričke uleme (muslimanskih učenjaka) radi stvaranja pretpostavki za jačanje kulturnih veza između Maroka i drugih afričkih zemalja. Bolji poznavaoci afričkih prilika primijetit će da je protekle decenije posebno povećano prisustvo ekstremističkih grupacija u afričkoj regiji Sahel. Riječ je o zemljama Afrike koje se nalaze u pojasu od Malija i Nigera na zapadu pa sve do istoka Afrike, po liniji koja siječe Saharu. Neke zapadne zemlje, posebno Francuska, Njemačka, ali i SAD, vojno su prisutne u ovom dijelu Afrike, gdje navodno pokušavaju spriječiti terorističke skupine da ovladaju ovim područjem Afrike koje je posebno izloženo nestabilnostima i siromaštvu. Stoga se već odavno koristi termin ISIL ili DAISH u Zapadnoj Africi ili regiji Sahel. Maroko vjeruje da se isključivo vojnim pristupom ne može efikasno riješiti pitanje ekstremizma u muslimanskim zemljama Afrike, već je potrebno ojačati muslimane u duhovnom i edukativnom pogledu jer je obrazovanjem i ispravnim razumijevanjem islama, jedino moguće eliminirati ekstremizam, uspostaviti stabilnosti i pokrenuti ekonomske aktivnosti.

Koristeći vlastitu formulu za suzbijanje ekstremističkih tendencija u zapadnoj Africi, Maroko demonstrira svoju međunarodnu politiku kao zemlja umjerenog islama koja protežira vrijednosti mirnog suživota i tolerancije. Maroko se pokušava profilirati kao regionalna sila i kao potencijalni partner SAD-u i Evropskoj uniji, posebno u domenu sigurnosti u regionu Zapadne Afrike koristeći mehku moć islama kao specifičan i snažan mobilizacijski element javne diplomatije. Na taj način, ova se arapska država vješto i strateški pozicionira kao svojevrstan most i poveznica između Afrike i Evrope. Evropska unija posebno je osjetljiva na pitanja trgovinske razmjene s Marokom zbog proizvoda, roba i minerala koji potječu iz ovog spornog područja, koje još mnogi smatraju posljednjom afričkom kolonijom, iako Maroko Zapadnu Saharu smatra svojim južnim teritorijem nad kojim polaže suverenitet, što pokušavaju osporiti evropske zemlje. Stoga je krajnji cilj diplomatije Maroka u Zapadnoj Africi nastojanje da utječe na druge zemlje kako bi one promijenile svoj stav i prihvatile poziciju Maroka. Jedan od načina da to ostvari jeste strategija Maroka kojom se pokušava uzdignuti i diferencirati od drugih islamskih i arapskih zemalja kao regionalna sila koja posjeduje posebnu formulu korištenja islama kao mehke moći i instrumenta diplomatije i državne politike (statecraft) kao vještine koja može biti efikasna ne samo u domenu suzbijanja ekstremističkih tendencija baziranih na redukcionističkom, selefističkom razumijevanju islama već i kao potentno sredstvo za ostvarivanje svojih nacionalnih interesa. 

IZAZOVI ISLAMSKOG DEMOKRATSKOG BUĐENJA

Maroko religiju koristi za učvršćivanje legitimiteta režima jačanjem vjerskih korijena monarhije i uzdizanjem Maroka u međunarodnoj areni kao važnog aktera i kao glas za promociju “umjerenog islama”, bez obzira na to što ta umjerenost zapravo znači u praksi. Monarhistički sistem političke vlasti, njegova fleksibilnost i kooptiranje islamista u politički sistem i društveni ugovor održao je mir, stabilnosti i relativnu koheziju marokanskog društva, iako je i Maroko bio suočen s izazovima islamskog demokratskog buđenja.

Deklaracija iz Marakeša donesena 2016. predstavlja okosnicu napora Maroka da se pozicionira kao regionalni, ali i globalni predvodnik umjerenog islamskog modela. Deklaracija je okupila više od 300 islamskih učenjaka, a njena glavna poruka jeste zaštita prava vjerskih manjina. Kako bi se suprotstavila ekstremističkim trendovima, Vlada Maroka također striktno nadgleda edukaciju umjerenih islamskih učenjaka i imama. Kao rezultat tih napora, Maroko uživa relativnu političku stabilnost. Deklaracija iz Marakeša, pak, u islamskom je svijetu privukla slabu pažnju, a njeni je kritičari  smatraju elitnom i idealističkom inicijativom. Maroko je inicijator i osnivač “Rabite Mohammadije”, organizacije osnovane 2006. koja okuplja islamske učenjake čiji je fokus djelovanja promicanje umjerenih tumačenja islama. Kritičari ovih marokanskih inicijativa ove korake smatraju procesom stanovite birokratizacije islama, strategije kojom država iskorištava društvenu moć i utjecaj religije (islama) kroz zvanična regulatorna tijela, vladine institucije, agencije i službenike i time rizikuje da postane neka vrsta policijskog nadzora nad muslimanima (Wainscott, 2017).

Takozvani zapadni rat protiv terorizma pod vodstvom Washingtona pružio je posebnu priliku državama s islamskim identitetom ne samo da mogu manevrirati u reguliranju sloboda domaćih vjerskih aktera već im je omogućio pružanje usluga drugim državama putem korištenja islama kao potentnog mehanizma za ostvarivanje ciljeva vanjske politike. Islam je time uveden u globalnu politiku na velika vrata i postao središte oko kojeg se vrti diplomatija značajnijih muslimanskih zemalja. Među vanjske izazove Maroka spada konkurencija s drugim islamskim zemljama, posebno s Turskom, i to na području Afrike, ali isto tako i sa Saudijskom Arabijom, koja raspolaže puno većim finansijskim kapacitetima. Međutim, najozbiljniji konkurent Maroku u pogledu korištenja islama kao instrumenta mehke moći u diplomatiji i državnoj vanjskoj politici predstavlja Republika Turska iz više razloga, ali ponajviše jer je Turska ne samo vodeća muslimanska već i demokratska država. Stoga, Turska posjeduje mnogo veći potencijal za uspostavljanje partnerskih odnosa sa zemljama Zapadne Afrike.