Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić javno je izrazio mišljenje da zapadna politika na Balkanu ima za cilj ovaj dio evropskog kontinenta staviti pod političku kontrolu osovine Zagreb – Beograd – Tirana na sljedeći način: procese u Bosni i Hercegovini kontrolirat će Beograd i Zagreb, u Crnoj Gori i na sjeveru Kosova Beograd, južno od Ibra, u polovini Makedonije i manjim dijelovima Crne Gore Tirana. Granice se neće mijenjati, ali političke odluke za šest država donosit će politički centri triju država. Zapad ima svoje interese, svoje načine njihovih ostvarenja za koje (načine) druga strana (Bošnjaci i Crnogorci te Albanci s Kosova) smatra da će imati negativne posljedice za njihove partikularna nacionalne interese.

ŽELIMO ISTO, MISLIMO DRUGAČIJE

Kako je krajnji cilj – stabilan i miran Balkan identičan i Zapadu i nesrpskim narodima, logičan potez bio bi formiranje paralelne osovine Sarajevo – Podgorica – Priština koja bi se Zapadu imala nametnuti kao bolja i sigurnija za ostvarenje njihovih interesa.

Zapadna politika na Balkanu niti preferira niti ne preferira (da ne kažemo “voli” ili “ne voli”) ovaj ili onaj narod, ali nalazimo da joj je politička taktika u posljednjim godinama pogrešna. Zbog toga ju ne treba osuđivati, s njom se treba usaglasiti, ako nam je interes, odnosno suprotstaviti, ako nam nije interes. Jer politika nije umijeće pravednog i poštenog djelovanja, nego umijeće mogućeg djelovanja.

Niti jedan centar moći, niti jedan kulturno-civilizacijski okvir nije bio, nije, niti će biti savršeno pošten i pravedan. Pitanje je samo koji je od njih pravedniji, odnosno koji je od njih organiziran tako da je u njemu lakše ostvariti više pravde i poštenja. U prostoru i vremenu u kojem se bošnjačka kultura, bosanska metakultura i bosanskohercegovačka država nastoji artikulirati i emancipirati zapadna geopolitička i kulturno-civilizacijska hemisfera jeste najprihvatljivija. Zato je naša opredijeljenost euroatlantskim integracijama povijesno dobar izbor.

Problem se nameće kada okvir kojem želimo pripadati – Zapad, dakle – svoju politiku kreira tako što otežava našu političku nezavisnost i suverenost, bez koje je teško ostvariti i kulturnu / identitarnu emancipaciju. Iako prolazimo težak period, što zbog političkog nejedinstva, što zbog neprincipijelnog djelovanja zapadne diplomatije na Balkanu, bilo bi pogrešno vjerovati da Zapad ne želi isto što i mi – mir i sigurnost na Balkanu, jednaka prava za sve građane i sve narode u ovom dijelu Evrope. Stvari su jasne: želimo isto, ali mislimo da se do istog cilja može drugačije doći.

Naša frustracija i nervoza više su nego opravdani. Uprkos genocidu, nismo se svetili. Uprkos tome što je velikosrpska ideologija drugim sredstvima nastavila borbu za iste ciljeve zbog kojih je krenula u oružanu agresiju protiv susjeda, mi ne prihvatamo prljava pravila igre i ne uzvraćamo antisrpskom propagandom. Uprkos tome što srpskohrvatsko-socijalistička vojska obesmišljava političko djelovanje u Bosni i Hercegovini, politički predstavnici Bošnjaka i Bosanaca (SDA i DF) korektno se pridržavaju civiliziranih načina političke komunikacije i poštene političke borbe za svoje ciljeve. Zauzvrat dobijamo antizapadne odluke visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini i prilično iracionalne ideje Gabriela Escobara koji, sve su prilike, nema kapacitet da prihvati kako realnost nabolje ne može promijeniti samo novac.

REALNA MOĆ NIJE DOVOLJNA

Teško nam je. Ne kao Crnogorcima 1918. godine, kada se vođa Božićnog ustanka protiv srpske okupacije te primorske zemlje svojim sljedbenicima obratio riječima da moraju ići u rat u kojem “neće pobijediti”, jer “nemamo ni prijatelja ni saveznika u svijetu”, ali “mi moramo poginuti da bi poslije nas živjela ideja o slobodnoj Crnoj Gori. Ta ideja će živjeti. I jednoga će dana naša đeca, naša unučad na toj ideji sagraditi novu, slobodnu Crnu Goru.”

Povijesni trenutak u kojem su Crnogorci odlučili “poginuti kako bi ostala ideja”, govor njihovog vođe u tom trenutku, Krsta Zrnova Popovića, zaslužuje kraću refleksiju.

Ljudi smo, duhovna bića spuštena po materijalno iskustvo. Odnose u svijetu kreirat će oni koji imaju realnu, materijalnu moć, finansijsku i vojnu, prije ostalih. Međutim, za ostvarivanje postavljenih ciljeva, niti pojedincu, niti nacionalnoj ili nadnacionalnoj zajednici, realna moć nikada nije, niti može biti dovoljna bez “nevidljive” duhovne moći, možda bolje reći stanja duha koje nas usmjerava da prihvatimo ovaj ili onaj sistem vrijednosti. Zapad nije jak samo zato što ima novac i oružje, nego i zato što je organizirao vrijednosni sistem prihvatljiv ljudskoj prirodi, sistem u kojem su život, privatno vlasništvo i sloboda govora neprikosnoveni. Ostali centri moći, iako jaki zbog ekonomskih i vojnih kapaciteta, nisu jači od zapadnih, jer su im, umjesto spomenutih, neprikosnovene neke druge vrijednosti.

GREŠKE ZAPADA U PROŠLOSTI

Povijest nam pokazuje da je Zapad samome sebi napravio nevolje kada je, u trenucima kada mora birati da li će fokus staviti na realnu moć ili vrijednosni sustav (koji u mirnim vremenima lahko dopunjuju jedno drugo, ali u kritičnim se prednost mora dati ovom ili onom), izabrao realnu moć. Suhu pragmu. Sigurnost koju daje samo realna moć.

Na primjeru božićnih ustanika u Crnoj Gori svjedočimo da su Crnogorci, a ne Zapad, ostvarili svoje ciljeve. Upravo Krstovi zelenaši (ustanici) u kritičnom su trenutku izabrali vrijednosti, ne realnu moć. Znali su da neće pobijediti i nisu pobijedili u oružanom sukobu sa Srbima, poslije 1918. Crna Gora je nestala, a Jugoslavija opstala. Ali su ostvarili cilj: pogibijom su sačuvali ideju o slobodnoj Crnoj Gori, ideju na kojoj njihova “đeca i unučad” zaista jesu obnovili državnost. (Sasvim druga tema je što su im “đeca i unučad” neznavena i više vjeruju u ideje Save Kovačevića no u ideje Krsta Popovića.) Jugoslavije nema, Crne Gore ima. Na papiru, na papiru, ali ima je. Lakše joj je emancipirati se nego 1918. godine, kad je nestala.

Najbolji primjer koji dokazuje da samo realna moć nije garant uspjeha vezan je, dakle, upravo za 1918. godinu, ne samo u slučaju Crne Gore. Tada je Zapad, zato što se oslonio samo na realnu moć (brojnost, iskustvo u uređenju države), Srbiji ponudio izgradnju velike Srbije ili Jugoslavije. Srbija je tada bila monarhija, možemo reći prirodni neprijatelj boljševizmu, koji je poslije Oktobarske revolucije zavladao Rusijom. Praktično, Srbija je u tom periodu bila zapadni saveznik u vrijednosnom smislu, kontrolor sanitarnog koridora prema Jadranskom moru. I ako se oslanjamo samo na realnu moć, sasvim je logična odluka Zapada da Srbiji otvori vrata da, kroz veliku Srbiju ili Jugoslaviju, bude garant stabilnosti prozapadnog Balkana i zapadne hemisfere sprečavanjem ruskog prodora na toplo more.

Međutim, Zapad je tada prekršio vlastite vrijednosti slobode pojedinca i/ili naroda. Bio je spreman žrtvovati i crnogorsku i bošnjačku državu, pa i Crnogorce i Bošnjake, ne u biološkom, nego u političkom, posljedično i kulturno-identitarnom smislu. Kršenje tog principa vratilo mu se kao bumerang – dobio je na Balkanu Jugoslaviju (najprije kraljevinu, pa socijalističku državu) uvijek strukturiranu na ideološkim i političkim sistemima bitno antizapadnih civilizacijskih vrijednosti, prostor koji je od odlaska Osmanlija s Balkana izvor nestabilnosti za Evropu.

PONAVLJA LI ZAPAD GREŠKE IZ PROŠLOSTI

Zato je Zapad, nakon propalog pokušaja demokratiziranja socijalističke Jugoslavije i njenog očuvanja, odlučio prihvatiti princip nezavisnosti manjih država koje su ulazile u njen sastav. Zato je stao na njihovu stranu u sukobima devedesetih i odlučio za saveznike, umjesto Srbije, izabrati malobrojnije narode, a za Srbe, nakon bombardiranja 1999. godine i pada režima Slobodana Miloševića, odredio dugoročno i strpljivo vesterniziranje. Odlučio se, dakle, vratiti vrijednostima od kojih je odustao 1918. godine.

I procesi su tekli, mogli bismo reći, dobro. Bosna je svakim danom postajala stabilnijom državom, među bosanskim Srbima pojavila se politička opcija kojoj je dejtonska arhitektura prihvatljiva, Crna Gora je postala nezavisna i zajedno s Makedonijom ušla u NATO. A onda je, ako je vjerovati Željku Komšiću, a i uvažavajući ono što naše oči vide, po svemu sudeći, odlučio napraviti grešku iz 1918. godine, ponovo za saveznike uzeti – Srbe. Ovoga puta s Hrvatima i Albancima, čije su države već u NATO-savezu. Vratiti se principu uvažavanja samo realne moći. Zašto?

Jednačina je jednostavna. Najviše je Srba, Hrvata i Albanaca. Srbija, Hrvatska i Albanija politički nisu nestabilne. Njihovi stožerni narodi uopće nemaju probleme identitarne prirode, pa su, kada su nacionalni interesi u pitanju, jedinstveni, za razliku od Bošnjaka i Crnogoraca. Teritorijalno pokrivaju znatan prostor, u političkom i diplomatskom smislu, preciznije kada je u pitanju političko iskustvo u posljednja dva stoljeća, kudikamo su iskusniji od Bošnjaka i Crnogoraca. Lakše im je donositi odluke, samim tim su pogodniji partneri za razgovor.

I da ne postoji “ono nevidljivo”, vrijednosni sistem koji se na uvid daje kroz izjave i narative, bilo bi logično prihvatiti odluku Zapada da se osloni na osovinu Zagreb – Beograd – Tirana. Međutim, s obzirom na iskustvo iz 1918. godine, te necivilizacijsko ponašanje Srbije u cijelosti, od 1918. do danas (s vrlo malom mogućnošću da do ozbiljnijih promjena u srpskoj kulturi može doći u najmanje stoljeće ispred nas), kao i nepouzdanost Hrvatske u njihovom savezništvu s Bošnjacima, teško je ne zaključiti da Zapad ponavlja grešku iz prošlosti, jer odustaje od vlastitih principa – prava na slobodu i suverenost malobrojnih naroda – a, prema njihovim pogrešnim procjenama, zarad sigurnosti / stabilnosti na Balkanu.

Naime, granice država neće se mijenjati. Ali, ako Zapad nastavi s ovakvom politikom na Balkanu, nestat će političkog subjektiviteta Bošnjaka i Crnogoraca, ključnih faktora koji onemogućavaju prodor rusko-pravoslavne kulture na Balkan. U zamišljenom scenariju, u kojem će “Otvoreni Balkan” (sinonim za Jugoslaviju / “srpski svijet”) osigurati stabilnost Balkana, Srbi će se ponašati uljudno, sve do trenutka kad osjete priliku da potpunim poništavanjem bošnjačkog i crnogorskog kulturnog i političkog identiteta osiguraju lidersku poziciju na Balkanu do te mjere da i samom Zapadu okrenu leđa i nastave politički djelovati u, njihovoj kulturi i duhu bliskom, rusko-pravoslavnom svjetonazoru. Teško je povjerovati da ovakva srpska kultura može adekvatno participirati u zapadnoj kulturno-civilizacijskoj hemisferi a da ne napravi probleme u njoj samoj. Uznemirava mogućnost da zapadni centri moći nemaju uvid u takvo što.

KULTURA JE VAŽNA KAO I REALNA MOĆ

Srbi kroz povijest dokazuju da u međunarodnim odnosima ne mogu funkcionirati civilizirano, osim u dva slučaja: kada gaze druge ili kada njih drugi gazi. Ne dožive li katarzu, ne osvijeste li sami sebi da im je identitet građen na falsificiranim historijskim činjenicama, zasigurno će ponovo pokušati biološki uništiti ili asimilirati Bošnjake, Crnogorce i Albance, što su i pokušali devedesetih godina prošlog stoljeća. Očigledna namjera da se pomire Albanci i Srbi neće uspjeti. Ne zato što među Albancima nema velikoalbanskog nerva, kojem godi ideja “Otvorenog Balkana” (potrebnog savezništva sa Srbima za albaniziranje Sandžaka i otimanje dijela Crne Gore), nego zato što su Albanci povijesno kulturološki mnogo bliži Bošnjacima, pa i Crnogorcima, nego Srbima. A još važnije, u albanskom političkom korpusu ne postoji jedinstvo kada je u pitanju pacifiziranje Balkana osovinom Zagreb – Beograd – Tirana. Albin Kurti, premijer Kosova, otvoreno je protiv te ideje i nije na “ti” s Edijem Ramom po tom pitanju. Naprotiv, Kurti je začetnik bolje ideje, koju mi moramo sami realizirati.

Riječ je o ideji saveza Bošnjaka, Crnogoraca i Albanaca protiv male srpske hobotnice. Od svih nesrpskih javnih ličnosti, Albin Kurti jedini je koji o tome govori javno, godinama. Još prije više od četiri godine, u intervjuu za jednu sarajevsku televiziju,  rekao je doslovno: “Ima mogućnosti i potrebe za nekakvu balkansku alijansu između Bošnjaka, Albanaca, pa i Crnogoraca, Makedonaca i Hrvata jer i u 21. vijeku, ne samo u 20. vijeku, Srbija je i dalje glavni problem Balkana.”

Albanci su spremni za takav savez. Bošnjaci i Crnogorci, nažalost, nisu: Bošnjaci zbog političkog nejedinstva, Crnogorci zbog opterećenosti socijalizmom. Realno, on je moguć. Ako Zapad uvažava samo realnu moć, ona će zasigurno biti na strani 10,8 miliona Bošnjaka, Albanaca i Crnogoraca (s Makedoncima 12,7 miliona), naspram 6,2 miliona Srba, jer će i Hrvati radije u savez s Bošnjacima, Crnogorcima i Albancima, nego sa Srbima.

I Zapadu bi bilo lakše s nama, nego sa Srbima. To im i geografski odgovara. Kulture koje su povijesno pokazale da im jeste interes zapadni sistem vrijednosti, za koji su se i deklarativno i politički opredijelile, zasigurno su bolji saveznik od kulture (srpske) koja je tradicionalno antizapadna, a svakim je danom to sve više.

Ostaje nam, dakle, da napravimo “trojku” protiv “garanta stabilnosti na Balkanu” – Srbije. Jer nije pošteno osuđivati Zapad za nestabilnost koju imamo. On samo hladno i proračunato ostvaruje vlastite interese. Pravi grešku, u konkretnom slučaju. Ali da je naša sudbina u našim rukama, to je neosporivo. Kao i devedesetih, kad je Zapad vidio da smo moćni (Armija Republike Bosne i Hercegovine), da, uprkos srpskom genocidu i teroru, ne odustajemo od zapadnih vrijednosti poštivanja slobode i prava i građana i naroda, odlučnije nam je pomogao. Ako želimo naklonost moćnog Zapada, moramo pokazati da smo moćni i da smo sposobni pronalaziti rješenja u okviru granica koje su takve kakve su i koje ne možemo mijenjati.

Za opstanak i boljitak, kako pojedinca, tako i zajednice, neophodno je pozitivan sistem vrijednosti pratiti realnom moći, i obratno. Naša kultura stoljećima unazad dokazala je da zna participirati u nadnacionalnim tvorevinama ne gubeći pritom svoj identitet. Uvijek je bila konstruktivna i racionalna. Naše vrijednosti jesu na pravoj strani historije. Naša realna moć u konkretnim okolnostima i ne može biti veća, pa su nam saveznici potrebni. Trebamo ih tražiti u komšiluku koji ima isti problem kao i mi – Srbiju. Zapad nije problem. On je saveznik koji zna napraviti greške. Mi Zapad ne možemo mijenjati, ali možemo sebe. Nije dovoljno imati dobre namjere. Moramo pokazati i moć i mudrost da bi nas se ozbiljno shvatilo. Moć ćemo pokazati, i pokazujemo, brigom o samima sebi kroz uređenje prostora na kojem smo suvereni (kantoni s bošnjačkom većinom), odbranom državnih institucija, a mudrost ćemo pokazati ako se politički ujedinimo (prevladamo “nepočinstva” sarajevske trojke) i napravimo savez sa susjedima – napravimo osovinu paralelnu postojećoj i bližoj moru. Desi li se to, ne treba sumnjati da će se i zapadna politika na Balkanu promijeniti u našu korist.