Šta radi SDP-ov vijećnik i doktor Dragan Stevanović kada ne odaje poštu pripadnicima agresorskih formacija odlikovanim od strane ratnog zločinca Radovana Karadžića za svoj doprinos u Opsadi Sarajeva? Pronalazi bošnjačke fašiste i naciste! Indikativno, ne samo u vlastitoj već i strankama svojih koalicionih partnera.

Prisjetimo se da je Stevanović prošle godine skandalizirao sarajevsku javnost šaljući “posljednji pozdrav” preminulom srbijanskom doktoru Dragoljubu Lazareviću, čovjeku koji je tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu služio u bolnici Glavnog štaba tzv. Vojske RS-a gdje je “spasio živote stotina boraca VRS” za šta mu je lično ratni zločinac Radovan Karadžić uručio “Oreden Karađorđeve zvezde”. Štaviše Stevanović, donedavni dopredsjedavajući Gradskog vijeća Sarajeva, poznatog je “doktora Lazu” nazvao ne samo “vrsnim hirurgom” već i “dobrim čovjekom” iako je taj isti Lazarević tokom Agresije uspješno servisiro i remontirao rashodovane i oštećene četnike koji su opsjedali Sarajevo.

No Stevanović se nije mogao zaustaviti tek na rehabilitaciji agresorskih hećima već se stavio i ulogu politkoma pa je prvo detektirao fašizam u stavovima koalicionog partnera svoje stranke Elmedina Konakovića, da bi zatim pronašao nacizam, i to specifični bošnjački nacionalsocijalizam u redovima SDP-a! Dr. Stevanović tvrdi da nosioci tih nacističkih tendencija u SDP-u nisu tek neki pojedinci, već u partiji postoji čitava “bošnjačka nacional-socijalistička” struja koja se, doduše, nije javno deklarirala, ali čije je postojanje na braniku partije spremni Stojanović prepoznao kroz njeno mučko djelovanje.

Stevanović, naravno, nije precizirao na koga tačno misli, ali nije teško pogoditi da je u pitanju struja oko Denisa Bećirovića ili kadrovi poput Irfana Čengića, tačnije ono krilo SDP-a koje misli da nije politički profitabilno potpuno “depatriotizirati ljevicu” kako je to svojevremeno zagovarao Nezruk Ćurak. Barem ne u kontekstu narativa koji donosi glasove politički naivnog i identitetski zdvojnog dijela bošnjačke javnosti koji ipak gaji prodržavne sentimente.

Ironija se naravno krije u tome što je SDP u praksi danas toliko otišao u smjeru “lijeve depatriotizacije” da je izašao na pozicije antipatriotske desnice. Srpske i hrvatske. Depatriotizacija SDP-a uhvatila je takvog maha da je ova stranka postala ne samo antibošnjačka (što je bila još od vremena Alijanse za potjere) već i otvoreno antidržavna, tačnije antibosanskohercegovačka, puko sredstvo pomoću kojeg strane ambasade, srpska te hrvatska politika provode svoje agende na štetu države Bosne i Hercegovine i njenog većinskog naroda.

No očito ni to nije dosta. Čak i takav SDP nije dovoljno ideološki čist za Stevanovića i njegove istomišljenike, kojima ne bi palo na pamet odati poštu nekom hirurgu Glavnog ustaškog stana ili njemačke armijske grupe E, no zato nemaju problema da plaču i nariču za doktorima Glavnog štaba velikosrpskog agresora. To je ideološki mix depatriotiziranog ljevičarenja, gdje je podjela na dobre i loše momke rezervirana samo za period Drugog svjetskog rata, dok se Agresija na Bosnu i Hercegovinu tretira kao sukob podjednako loših nacionalista te loše prikrivenog srbovanja, gdje se uvijek gaje simpatije ka saplemenicima, naročito ako su oni iz nikada prežaljenog Beograda i Srbije. Kratko rečeno, u pitanju je srbokomunizam.

A onaj ko nije pristalica srbokomunizma može samo da bude nacista. I to bošnjački nacista. To nam poručuje dr. Dragan Stevanović.