Posebnu vrstu masovnih likvidacija bez suđenja predstavljaju likvidacije koje su vršene nakon zauzimanja određenih područja, mjesta i gradova. One su provođene uglavnom u organizaciji OZNA-e,[i] a prema spiskovima koji su prikupljani i obrađivani u ranijim razdobljima te potom proširivani nakon zauzeća pojedinih lokaliteta. Dio ovih likvidacija činjen je neposredno nakon zauzimanja lokaliteta, dio nakon dodatnih istraga u logorima i zatvorima, a dio pod različitim drugačijim okolnostima.
Masovne likvidacije vršene su i nad osobama osuđenim na smrt u montiranim kratkim postupcima.
Materijalni dokazi likvidacija nalaze se u velikom broju otkrivenih, a dijelom istraženih masovnih grobnica (Jazovka, Macelj, Okučani, Gračišće, Kočevski Rog, Tezno, Huda jama itd.). Do sada je u Sloveniji i Hrvatskoj evidentirano više od hiljadu masovnih grobnica. U Bosni nije bilo istraživanja, a u Hercegovini se istražuje nekoliko lokaliteta.
Doskora se o masovnim grobnicama nije smjelo ni pričati, pa ih je prekrio veo zaborava, a istina je o njihovom postojanju blijedjela.
Međutim, evidentno je da se masovne grobnice nalaze i u Bosni i Hercegovini, naprimjer u Prijedoru, Sarajevu, Doboju, Brčkom, Tuzli, Podgracima (Potkozarje), Bosanskom Brodu, Bosanskoj Gradišci, Vlasenici, Mostaru, Širokom Brijegu, Ljubuškom i na drugim lokalitetima.
Posljednja masovna grobnica ustaškog režima NDH-a nalazila se u vrtu vile “Volkert” u Sarajevu, gdje je stanovao ustaški pukovnik Maks Luburić. Pronađena su 23 leša, koja su ukopana u zajedničku grobnicu 4/5. aprila 1945. godine.
Sarajevo je oslobođeno od fašizma 6. aprila 1945. godine. Ulazak partizana u Sarajevo mnogi građani dočekali su s oduševljenjem. Ubrzo je kod jednog dijela Sarajlija došlo do razočarenja. Naime, prije oslobođenja Sarajeva ilegalci su pod neposrednim rukovodstvom Mjesnog komiteta KPJ i njegovog sekretara Vladimira Perića Valtera sačinili spisak od 4.000 građana Sarajeva, “funkcionera i službenika u okupacionom i kolaboracionističkom aparatu i saradnika okupatora”.
Ulaskom partizana u Sarajevo 5. aprila 1945. godine počinje djelovati OZNA. “'Izviđačka četa dodijeljena je oficiru OZNA-e, koji je imao zadatak da uhapsi jedan broj ratnih zločinaca i saradnika okupatora, ako ih nađe na adresama koje su dobijene od organizacije NOP-a iz Sarajeva.” OZNA je po svojim shemama i pripremljenim evidencijama imena počela hapsiti najčešće nedužne građane, pretežno Bošnjake, djelujući na više načina. Hapsi u kućama, stanovima i na ulici ili upućuje pozive na saslušanja u nekadašnju Titovu kasarnu, Jajce kasarnu, Centralni zatvor, zatvor Beledija i slično.
Mustafa (Mustafe) Mujagić imao je tri i po godine kada su mu iz kućne avlije odveli babu i majku i ubili na nepoznatom mjestu. Razgovarao sam s Mustafom. Sa suzama u očima ispričao mi je: “Po babi sam dobio ime Mustafa. Babo je bio mesar, držao je radnje u Sarajevu i Zagrebu. Bio je imućan i ugledan građanin. U mahali su ga svi voljeli i cijenili. Rođeni je Sarajlija, dok je majka Muniza rođena u Banjoj Luci, a potječe iz familije Halilovića. Babo nije bio ni u kakvoj vojsci. U kući se često pričalo o tragediji babe i majke, a najviše mi je o tome pričala tetka Behija, babina sestra.
Prema njihovoj priči, 9. aprila 1945. godine u avliju naše kuće na Mihrivodama između 15 i 15 i 30 sati upala su dvojica vojnika (partizana) s puškama koje je predvodio oficir OZNA-e. Uhapsili su mi babu i majku. Majka je bila u petom mjesecu trudnoće, na sebi je imala našu bošnjačku nošnju, dimije i papuče na nogama. Babo je nosio odijelo i fes na glavi. Prilikom hapšenja babe i majke bila je prisutna tetka Kadrija Borovac, majkina sestra. Ona mi je kazivala da su babu i majku odveli u stan Čišića, koji se nalazio u Ulici Ferhadija, pošto su svi zatvori bili popunjeni. Tek kada su iz zatvora odvedeni zatvorenici u nepoznato, najvjerovatnije likvidirani, babo i majka su prebačeni u Centralni zatvor. Moja nana po majci je nakon nekoliko dana otišla u zatvor i odnijela paket, ali ih nije uspjela vidjeti. Nakon dva-tri dana otišla je ponovo u zatvor. Bez ikakvog obrazloženja vraćen joj je otvoren paket na kome je pisalo ‘osuđeni’. Od tada više niko za njih nije čuo. Ubijeni su i pokopani na nepoznatom mjestu. Presudu nismo nikada dobili. Sva babina imovina i kuća oduzeti su. Mene je othranila tetka Behija, babina sestra.” Teško je uzdahnuo i sa suzama u očima rekao: “'Neka dragi Allah kazni krivce.”
Hapšenja građana od OZNA-e bila su kontinuirana, a ljudi su odvođeni bez ikakvih pismenih naloga nadležnih organa.
Edhem (Hakije) Oprašić rodio se 1943. godine u Rogatici. U Sarajevo je izbjegao s porodicom ispred četničkog terora. Oca mu je 1945. godine odvela OZNA i više se nije vratio. Ubijen je u jednoj od masovnih grobnica. O tome mi je Edhem pričao: “Moj otac Hakija (Muje) Oprašić rodio se 1900. godine u Oprašićima kod Rogatice. Živio je na našem imanju kod Višegrada do 1943. godine. Kada su četnici izvršili pokolj u Višegradu (ubijeno više od 7.000 ljudi), s porodicom odlazi u muhadžirluk u Rogaticu. Prije pada Rogatice, ispred četnika ponovo s rodbinom i komšijama bježi u Sarajevo. Zavladala je tada velika glad. Radi posla seli u Čepin kod Osijeka, gdje je radio na imanjima bogatih seljaka i tako izdržavao porodicu. Krajem 1944. godine vraća se u Sarajevo, gdje je dočekao ulazak partizana. Nikad nije bio ni u kakvoj vojsci.
Oslobađanjem Sarajeva 6. aprila 1945. godine odveli su ga partizani (OZNA) s još dosta Bošnjaka i niko se od njih nije vratio, ubijeni su na nepoznatoj lokaciji. Ne znaju im se ni mezari. Mom bratu Esadu, rođenom 1932. godine, koji je živio u Višegradu pričao je neki Asim šumar da su i njega s ocem i dosta Bošnjaka odveli partizani i da je on uspio pobjeći. Dok je bio u partizanskom logoru, čuo je da su neki partizani srpske nacionalnosti govorili: ‘Oprašića treba ubiti.’”
Kazivač Edhem Oprašić izbjegao je u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, početkom 1992. godine, ispred JNA i srpskih jedinica i s porodicom se nalazi u Švedskoj.
Po ulasku partizana u Sarajevo uhapšeno je mnogo uglednih građana, između ostalih: “Ismet ef. Gavrankapetanović, otac Munira Gavrankapetanovića, književnik Edhem Mulabdić, Atif Hadžikadić, profesor trgovačke akademije, narodni poslanik 1921–1922. i prvi gradonačelnik Sarajeva u vrijeme NDH. Mehmed (Nazifa) Zupčević (ubijen na Ivan-sedlu), Mustafa Busuladžić, jedan od vodećih bošnjačkih intelektualaca i drugi. Zatvoreni su u Osman-pašinoj vojarni, koja je kasnije nazvana Kasarna 'Maršal Tito'. Osuđeni su na smrt i u grupi odvedeni na strijeljanje: Mustafa Busuladžić, Atif Hadžikadić, neki brijač Prudelj i Ante Jurin. Strijeljani su u Velešićima iza željezničke stanice. Neki mještanin našao je naočale i izrešetan fes Busuladžića koje je predao njegovoj sestri i supruzi.” Za grob im se ne zna, ali se priča da su odvučeni na Vraca i tamo pokopani.
Edhem (Muje) Hota rodio se 1928. godine u selu Kalimanići, općina Sokolac, prošao je težak put skrivajući se i bježeći od četnika. Pred kraj Drugog svjetskog rata došao je u Sarajevo. Ispričao mi je sljedeće: “Husejn Kahriman s Vasinog Hana imo je sina jedinka Mumina. Bio je lijep momak ko djevojka. Sva familija mu je pobijena, jedino je on ostao živ. Zvali su ga još i Mimo. Hasan je čuvo sina i skrivo ga od svih vojski. Kada se neka vojska pomoli, on ga zatrpa u haljine, sijeno i sl. Naiđe, Muslimanska milicija, dobro se sjećam, na glavi su imali kape s mjesecom i zvijezdom. Kažu da su Sandžačka. Pronađu Mimu u skrovištu, ali im on pobjegne, ne htjedne da ide s njima.
Kada su 1945. godine došli partizani, otac kaže sinu: ‘Ja sam te do sad čuvo, više ne mogu, javi se u vojsku.’ I on ode i prijavi se u komandu. Partizani su ga s dosta drugog naroda odveli i sve ih pobili pod Igmanom. Jedan mi je Srbin pričo kako je gledo kako su partizani poslije ulaska u Sarajevo ubijali navodno ustaše, a ja sam mu odgovorio: Nisu to bile ustaše, nego nedužni mladići.”
Dugogodišnjim istraživanjem došao sam do podataka o masovnim hapšenjima i odvođenjima na strijeljanja.
Ferid-efendija (Ibrahima) Alagić, rođen 1933. godine u selu Lubardići, općina Rogatica, u Drugom svjetskom ratu proživio je težak život gledajući stradanje Bošnjaka i bježeći ispred četničke kame. O tom mi je između ostalog ispričao: “Kada su Sarajevo preuzeli partizani, u Sarajevu se našao moj brat Sabit, allahrahmetille. I on je prije toga bio u Muslimanskoj miliciji u svom kraju. Čuvali su narod od četnika. Taj moj brat Sabit bio je nesposoban za njemačku vojsku, imo je krivu ruku, ali je dobrovoljno bio u Muslimanskoj miliciji. S mnogo našeg naroda, muhadžira povukao se ispred četnika u Sarajevo.
Kada su došli partizani, dosta su naroda pohapsili, a među njima i Sabita. Zatvorili su ih u Filipovića logoru. U noći su ih izvodili na saslušanje i odvajali one koje će strijeljati. Isljednici OZNA-e su ih saslušavali. Odstraniše Selima Karšića samo što je reko da je u bivšoj kraljevskoj vojsci bio kaplar; Selima Čauševića isto odstraniše i on je bio kaplar. Odvojiše i Nazifa Kurtića, koji nije mrava bio zgazio, samo što je imo na sebi vojničke pantalone. I Omera s njima izdvojiše (nije bio ni u kakvoj vojsci). Pitali su ga: Gdje si bio 1941. godine? On kaže u Omačini, kod tetke (Omačina je kod Strgačine). Bio je tako stasit i lijep da ga se dva oka nisu mogla nagledati. Samo kako je učio u Kur’anu. Izdvojili su i Hakiju Smajića, sina Hasana, i mnoge druge. I, tako su odabrali na stotine ljudi, najviše muhadžira, i sve odveli na strijeljanje.”
Partizani (OZNA) odveli su prvih dana po oslobađanju Sarajeva iz njihovih stanova Rašida (Šaćira) Zukića, rođenog 1922. godine u selu Bjelogorci, invalida civila, i Asima (Ahmeta) Zukića, rođenog 1919. godine u selu Bjelogorci, civila, te ih ubili na nepoznatoj lokaciji.
Uočljivo je da je OZNA najviše hapsila i odvodila na strijeljanje Bošnjake iz istočne Bosne i istočne Hercegovine čije su porodice prije toga stradale od četnika, koji su se kasnije masovno priključili partizanima.
Galib (Ahmeta) Muftić-Užičanin, rođen 1932. godine u selu Dumanjići kod Rogatice, suznih očiju mi je ispričao svoj životni put bježanja ispred četničkog noža. Dio priče sam zabilježio: “U 1944. godini četnici su napali Rogaticu. Mi smo pobjegli u Sarajevo, gdje smo bili do dolaska partizana. Smjestili smo se na Kobiljoj Glavi, kod Avde Brkanića do same džamije. Došla je sva familija: majka, sestra, mlađi brat i otac. Stariji brat Hamid, rođen 1926. godine, priključio se Muslimanskoj miliciji kod Huskića u Faletićima. Čuvali su selo i narod od četnika. Kada je bilo oslobođenje Sarajeva, partizani su ga iz naše kuće pokupili i odveli u Filipovića logor (kasnije Titova kasarna) i zatvorili u jednu od zgrada koja se nalazila uz ogradu (gdje je sada Američka ambasada).
Ja sam drugi dan otišao u taj logor i tu našao svog brata. Razgovarao sam s njim kroz prozor. Unutra je bilo zatvoreno dosta naših komšija, a među njima sam vidio Numu Karamana iz Dumanjića, Fehima Rađu iz Rađevića, Rifeta Kukića iz Knežine, Rifeta Brankovića, sina sudije iz Kovanja, i druge. Brat mi je ispričao da se s njima nalaze šesterica braće iz okoline Trnova i izdiktirao mi je njihova imena, sjećam se samo imena Mustafe i Adema. Sedmi brat im je ostao u selu, tako su oni mislili. Kroz prozor mi je brat ispričao da se u njihovoj grupi u logoru nalazi još 400 zatvorenika i da su svi Bošnjaci. To je bilo vrijeme desetak dana poslije ulaska partizana u Sarajevo.
Na kraju mi je brat zatražio da mu donesem u logor cigara i benzina za fajercajg (upaljač). Kad sam drugo jutro došao da mu dam cigare i fajercajg, nisam nikog našao. Stražar koji je bio na kapiji kazao mi je da su svi logoraši u koloni otišli prema Visokom. Od tada sam često razbiro gdje su odvedeni i šta mi je bilo s bratom. Da li će se vratiti? Od Sulje Rađe, koji je bio u partizanima, posljednji sam put razabro ono što mi je reko: ‘Nemoj ih više tražiti, nećeš ih nikad naći, svi su likvidirani.’”
Ljudi su odvođeni i ubijani nad masovnim grobnicama, neki su mrtvi dovlačeni u kamionima i bacani u grobnice. U Sarajevu su poznate masovne grobnice: u Hrasnici, u naselju Kovači (u podnožju planine Igman), na Alipašinom Polju, na Vracama i drugdje. (NASTAVLJA SE)
(Ovaj je tekst s neznatnim razlikama objavljen pod naslovom „Iskustva u istraživanju stradanja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu – masovne likvidacije i masovne grobnice u Sarajevu 1945.-1949. godine” u Zborniku radova s Naučnog skupa “Bošnjaci u Drugom svjetskom ratu”, održanog 24. novembra 2011. godine. (UUdruženje „Mladi muslimani”, Sarajevo 2012, str. 225-246.)
