Povelja o slobodi trgovine za dubrovačke trgovce, koju je 29. augusta 1189. godine potpisao bosanski ban Kulin, jedan je od najznačajnijih dokumenata u historiji naše zemlje, ali i regije u cijelosti. Naime, to je najstariji dokument diplomatskog karaktera pisan ćirilicom među svim slavenskim narodima. Upravo ova dimenzija Kulinove povelje objašnjava zašto se carska Rusija u 19. stoljeću, vremenu kada su težili da u svojim arhivima i trezorima objedine najznačajnije dijelove baštine slavenskog svijeta, čijim su se liderom smatrali, nije libila bilo kakvih resursa, pa niti onih sumnjivog etičkog sadržaja, da je pribavi i prigrabi u svoje kolekcije.
Ipak, kada govorimo o ovoj Povelji, ne treba ići u potpuno banaliziranje i imenovati je rodnim listom Bosne i Hercegovine. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog više od 200 godina koje su protekle od prvog spomena Bosne u pisanim izvorima – spisu De administrando imperio bizantskog cara Konstantina VII Porfirogeneta, polovinom 10. stoljeća, pa do momenta pisanja Povelje.
Kulinova povelja može se analizirati na razne načine, diplomatički, lingvistički itd., a u ovom prilogu ćemo pokušati malo da njezin sadržaj približimo dodatnom kontekstualizacijom i objašnjenima. Ova povelja nam govori o nekoliko važnih procesa koji se odvijaju u tadašnjoj Bosni:
Vladarski dvor Bosanske banovine u to vrijeme ima razvijenu i ustanovljenu vlastitu kancelariju, tj. specijaliziranu grupu dvorjana, koji su pismeni i na ćirilici i na latinici, tj. na domaćem i latinskom jeziku i koja je dosegnula trenutak da može učestvovati u sklapanju složenih “međudržavnih” ugovora. Dijak Radoje, spomenut kao pisar ove Povelje, vjerovatno se nalazio na čelu te kancelarije, koja je sigurno utemeljena i barem nekoliko godina ranije.
Ban Kulin ovom Poveljom osigurava sigurnost svim dubrovačkim trgovcima koji “hode po moemu vladaniu” – koji prolaze, borave i trguju na području pod njegovom vladavinom, da im nikakve štete neće biti nanesene. Dakle, ban Kulin ima autoritet, snagu i moć da tu svoju obavezu i provede na djelu. Tako izrečen stav ne ostavlja prostor tumačenju da postoji neki viši autoritet od banovog u Bosni, kojem bi se on morao povinovati i čije bi naredbe morao da sluša, samim time i tumačenja o podložnosti Bosanske banovine i njenog vladara ugarskoj kruni padaju u vodu.
Ova je povelja ugovor između dvaju političkih entiteta, bosanskog vladara i dubrovačke općine, koji u tom trenutku nisu susjedi, tj. nemaju zajedničku granicu. Između Kulinove Bosne i Dubrovnika nalazila se Humska zemlja, u to vrijeme pod vlašću srpske vladajuće porodice Nemanjića. Dubrovnik je tada bio u specifičnoj epizodi svoje historije, pod vladavinom Normana, najdinamičnijeg elementa tadašnjeg srednjovjekovnog evropskog političkog spektra. Dubrovnik se 1185. godine oslobodio bizantske prevlasti, no, zbog rata sa srpskim županom Stefanom Nemanjom, bili su primorani da u pomoć pozovu Normane iz južne Italije, a zauzvrat su priznali njihovo gospodstvo nad gradom, koje će potrajati do 1192. godine.
Kulinovu odredbu da dubrovački trgovci mogu poslovati u njegovoj Banovini bez ikakvih “odbitaka”, tj. poreza, osim ukoliko svojom voljom ne želi da njemu lično da poklon, ne treba također tumačiti površno. Nije ovdje riječ o želji bosanskog vladara da uspostavi dobre odnose s Dubrovnikom, niti o njegovom dobrom karakteru, nego prije svega o potrebi da na svom teritoriju napravi ekonomski zamah za koji domaći trgovci jednostavno nisu imali ni snage niti resursa.
Na ovaj način reguliran je prvi put i pravno proces razmjene produkata iz mahom planinske Bosne s Mediteranskim bazenom. Ovakav odnos Bosne i Dubrovnika opstat će sve do 1320-ih godina, kada se prvi put uvode porezi dubrovačkim trgovcima, ali tek nakon širenja Bosne na Jadran poslije osvajanja bana Stjepana II. Takvoj se promjeni poslovni ljudi Dubrovnika nisu nimalo protivili, jer im je bilo jasno da je nastupila drugačija konstelacija snaga u regiji.
U Bosni je i u to vrijeme već bio formiran sloj političke elite, tj. velikaša, ili, kako ih Kulin naziva – njegovih časnika, od čije sile također ban štiti Dubrovčane. Ti su velikaši ipak u tom momentu bezimeni i očito je proces stalno kalibrirajućeg odnosa između centralne (banove) i periferne (velikaške) vlasti u Bosni tog vremena bio uveliko na strani vladara.
Ova povelja ujedno pokazuje i početak nove faze u razvoju trgovine Dubrovnika, jer su, uslijed dominacije Venecije Jadranskim morem, bili primorani da se velikim dijelom preorijentiraju na kopnenu trgovinu sa svojim susjedima u unutrašnjosti Balkanskog poluostrva, a preko njih s daljim područjima Ugarske, Bugarske i Bizanta. Ova je okolnost odgovarala objema stranama i održat će se sve do kraja srednjovjekovnog perioda, kada, uslijed širenja osmanske prevlasti i opadanja moći Mletaka, Dubrovnik s vremenom postaje sve više sila u trgovini morem.
Kulinova povelja počinje znakom križa, kao tipičnim signum manum tog vremena, te spomenom Svetog Trojstva u invokaciji završava datiranjem godinom Hristova rođenja i datumom Glavosijeka sv. Ivana Krstitelja, dok se bosanski ban zaklinje nad svetim Četveroevanđeljem. Očito je kako je Bosanska banovina bila čvrsto uklopljena u srednjovjekovni sistem političke teologije, što je zapravo bio i jedini okvir djelovanja zastupljen u bilo kojoj srednjovjekovnoj državi tog vremena.
Na samom kraju priče o Povelji iz 1189. trebamo se osvrnuti i na pozive koji se po raznim medijima javljaju svake godine na Dan obilježavanja njenog izdavanja, tj. da se pokrene proces vraćanja povelje iz St. Petersburga u Bosnu. Do našeg vremena preživjela su tri primjerka Kulinove povelje, od kojih se dva nalaze u Državnom arhivu u Dubrovniku, a jedan u biblioteci Akademije nauka u St. Petersburgu.
Obično se uzima da je primjerak koji je završio u Rusiji najstariji, tj. original, dok su dva u Dubrovniku nekoliko godina stariji prijepisi. Bilo kakva priča o vraćanju Povelje u Bosnu zapravo pada na prvom koraku – pravnom utemeljenju. Primjerak u Rusiji čudnim je putem tamo stigao, ali iz Dubrovnika, koji je također kroz sve ove godine sačuvao još dva svoja primjerka. Bosanski primjerci, kojih je sigurno bilo u najmanje istom broju kao i dubrovačkih, netragom su nestali kao i desetine hiljada drugih dokumenata.
