Manifestacije poput tzv. Stolačke tarče ili Dana srednjovjekovlja koji se, sada već tradicionalno održavaju u dva bosanskohercegovačka grada-spomenika, Stocu i Jajcu, pokazuju očiti trend kroatizacije, kristinizacije i pokatoličavanja srednjovjekovne historije Bosne i Hercegovine. Iako se predstavljaju kao zanimljive i poučne kulturno-turističke manifestacije, kojim se promovira raskošna srednjovjekovna baština Bosne i Hercegovine, u pitanju su pokušaji najgrubljeg historijskog revizionizma te prisvajanja onoga što je bošnjačka kulturna baština.

Ovim paradama katoličanstva i novokomponiranog hrvatstva prisustvuju “viteške” grupe iz gradova susjedne Republike Hrvatske, zabavni program izvode ansambli i teatarske grupe hrvatskih kulturnih društava a sve je začinjeno paradom biskupa, templara i uskoka u nošnjama i replikama oklopa tipičnim za srednjovjekovni period područja srednje Evrope a ne Hercegovine ili srednje Bosne.

Je li potrebno spominjati da sve pršti i od kombinacije tipičnih hrvatskih političkih simbola, uz aproprijaciju onih bosanskih, poput kombinacija šahovnice i ljiljana, koje tako spojene nisu sporne u današnjem ali svakako jesu u srednjovjekovnom kontekstu bosanskohercegovačke historije.

Većina medija ove događaje proprati tako što se svojski trudi ignorirati kockastog slona u sobi praveći se da ne vidi stvarnu namjeru ovih manifestacija te da im nije jasno kako je u pitanju kidnapiranje, monopolizacija i revizija prošlosti koji su u funkciji obilježavanja teritorije u sadašnjosti i budućnosti. Nije slučajno što se ovakve manifestacija održavaju u Stocu i Jajcu, dva bosanskohercegovačka grada koja svojom arhitektonskom baštinom i kulturnim nasljeđem svjedoče historijski kontinuitet postojanja Bosne i Hercegovine kao zasebne države ali i Bošnjaka kao državotvornog naroda.

Istovremeno, Stolac i Jajce su i dva grada s prijeratnom uvjerljivom bošnjačkom većinom (Stolac 61,95%, Jajce 38,86%) i izrazitom hrvatskom manjinom (u gradu Stocu Hrvati su na popisu iz 1991. godine činili tek 11,8% stanovništva, a u Jajcu 13,89%). Nije teško shvatiti krajnje namjere ovakvih manifestacija jer su daleko ozbiljniji projekti sprečavanja povratka protjeranih bošnjačkih starosjedioca i koloniziranja Hrvata sasvim propali.

Ipak, ma koliko u suštini maliciozne i historijski neukusne, ovim manifestacijama mora se odati priznanje na izvrsnoj organizaciji, produkciji, kostimografiji i općem utisku. One izgledaju veselo i zanimljivo te plijene pažnju i privlače veliki broj učesnika, pa su već sada postale tradicionalne. Ono što je možda najgore u svemu jeste što će Bošnjaci ako već ne učestvovati na ovim manifestacijama, onda prihvatiti reinterpretaciju historije u kojoj su gosti iz Dalmacije i Slavonije svoji na svome, a Bošnjaci stranci i došljaci na vlastitoj djedovini.

Ovaj scenarij je gotovo izvjestan jer nema gotovo nikakve reakcije bošnjačkih kulturnih na manifestacije ovakve vrste i jer ne postoji instinkt i impuls da se vlastita kulturna baština, doslovno naslijeđe svojih direktnih predaka, čuva, njeguje i zaštiti takvom vrstom masovnih manifestacija u kojima će učestvovati što veći broj Bošnjaka.

Umjesto toga, imamo zanimljiv fenomen da se, recimo, u Stocu održavaju manifestacije poput “Slova Gorčina”, nekad uglednog festivala, koji se već neko vrijeme grubo zloupotrebljava da bi se nagrađivanjem kojekakvih islamofobnih šovinističkih pjesmuljaka dodatno pljunule i ponizile bošnjačke svetinje ili da bi se promovirale LGBT agende.

Od onih koji zagovaraju takve module čuvanja kulturne baštine i naslijeđa ne može se očekivati nikakva pozitivna akcija ili reakcija jer je, kao prvo, riječ o snobovima koji preziru masovnost i narodne mase, a, kao drugo, jer se u dobrom broju radi o osobama koje rođenjem ili vlastitim izborom i ne pripadaju bošnjačkom kulturnom krugu te se groze bilo kakve, a pogotovo javne manifestacije “bošnjačkog nacionalizma”.

Također je indikativan fenomen da su i u Jajcu i u Stocu jedine organizirane manifestacije u kojima masovno učestvuju i defiliraju Bošnjaci sa zastavama ustvari proslave datuma iz komunističke prošlosti. To možda ponajviše od svega najbolje objašnjava i zašto nam je tako kako nam je.

Ako se naši kulturnjaci ne osvijeste na vrijeme, ponovo će bošnjačka djeca historiju učiti kroz tuđe riječi ali i oči.