Do 30. augusta 2020. godine proces artikuliranja kultura malobrojnih naroda Zapadnog Balkana u kontekstu liberalno-demokratskog svijeta Zapada išao je svojim tokom. Malo je ko mogao pretpostaviti da će se desiti promjene koje će nas vratiti nekoliko koraka unazad, čak i do mjesta na kojem postavljamo pitanja opstanka samoga identiteta. Međutim, desile su se. U Crnoj Gori su na vlast došli poslušnici političkog Beograda, a u Bosni i Hercegovini bošnjačka/probosanska politika doslovno je, zahvaljujući kršenju Ustava, izbačena iz vlasti i na njeno mjesto instalirana hibridna koalicija bošnjačkih socijalista i populista, potpuno indiferentnih spram identitarnih i državnih interesa, pa i moralno i intelektualno potkapacitiranih da bi uopće razumjeli njihovu važnost.

Sve nas je to dovelo na poziciju da izvedemo opći zaključak da je “Zapad digao ruke od Bošnjaka i Crnogoraca” i da za svoje partnere bira jače i stabilnije, odnosno Srbe, Hrvate i Albance. I ne mislimo da griješimo ako tako zaključimo, kao što nismo skloni nekritičkom optuživanju zapadne politike – treba biti realan i prihvatiti da Zapadu naši nacionalni interesi nisu primarni interes. Zapadu je primarni interes mir na Balkanu i traži partnere s kojima ga može ostvariti. Naše je stajalište, pak, da ga je nemoguće ostvariti ako se Bošnjacima i Crnogorcima ne pomogne da se odbrane od nikada prekinute velikosrpske agresije na njih, zapadno, kako stvari stoje, nije. Zapadna politika, očigledno je, traži poslušnike, ne partnere. I Crna Gora, kao i Bosna i Hercegovina, dokaz su tome.

(Pred)izborni populizam u Crnoj Gori

Ako pogledamo ko će, prema svim predizbornim analizama, formirati novu Vladu u Crnoj Gori, uvidjet ćemo da će to biti političke partije i koalicije koje u svom narativu primarno mjesto daju ekonomskim, ne identitarnim pitanjima. I takvo što bi bilo potpuno prihvatljivo da političku klimu na Balkanu ne kreiraju identitarni problemi. Identitarni problemi, kojih ne bi bilo da su Srbi poslije ratova ‘90-ih odustali od velikosrpske agende, otežavaju i rješavanje ekonomskih problema. Bošnjaci u Bosni i Hercegovini, kao ni Crnogorci u Crnoj Gori, nisu i ne mogu biti potpuno suvereni u rješavanju pitanja u svojim državama. U Bosni i Hercegovini moraju donositi odluke uz saglasnost srpskih i hrvatskih političkih predstavnika, čiji cilj nije stabilna država. U Crnoj Gori Crnogorci su gradeći vlastiti/nacionalni identitet na potpuno pogrešnim premisama (paradigmi jugoslavenskog antifašizma iz 2. svjetskog rata) širom otvorili vrata (veliko)srpskom narativu, koji je preko utjecaja Srpske pravoslavne crkve reaktivirao klerošovinistički sentiment. U svakom slučaju, u obje države teško, možda i nemoguće, bilo je izgraditi sistem koji će omogućiti bolji kvalitet života građana na dnevnoj bazi, od efikasnije birokratije do poboljšanja ekonomskog standarda. A to je otvorilo vrata populistima da, što uz podršku političkog Beograda, što pogrešne politike Zapada, dođu u poziciju da postanu bitan, odnosno neizbježan politički faktor u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.

Zato su tokom predizborne kampanje u Crnoj Gori identitarna pitanja bila potpuno marginalizirana, čemu su doprinijeli mediji: “Kod građana se osjeća zasićenost decenijskim politikama u kojima dominiraju identitetska i vjerska pitanja, dakle sve ono što dijeli građane”, izjavit će novinarka crnogorskog lista “Vijesti”, medija koji je bio jedan od ključnih alata za izgradnju Građanskog pokreta URA, a koji će u povijesti ostati zapisan kao smrtni neprijatelj crnogorskom identitetu. Istina je, nažalost, da su dominantni mediji, što svjesno, pod utjecajem Beograda i briselskog novogovora, što nesvjesno, zbog neznavenosti, dobrim dijelom učinili sve što je potrebno da se suštinska, dakle, identitarana pitanja potisnu iz narativa političkih subjekata u Crnoj Gori.

Nosioci suverenističke politike, možemo reći, bili su prinuđeni da i sami odustanu od pitanja Crnogorske pravoslavne crkve, diskriminacije Crnogoraca u javnim ustanovama, srbizacije javnog servisa... U javnosti skoro da i nema informacija o doslovnoj ugroženosti Crnogoraca u Crnoj Gori. Možemo reći da Srbi mogu trljati ruke zbog posla koji je do sad obavljen u Crnoj Gori. Ali držimo da još uvijek nisu pobijedili. Ma koliko razlozi za zabrinutost bili utemeljeni u realnom, postoji šansa da se Crnogorci vrate samima sebi i isprave greške koje su napravili u proteklih dvadeset godina.

Srbi i populisti su u prednosti, ali...

U predizbornoj utakmici četiri subjekta igraju najvažnije uloge: Koalicija “Zajedno” okupljena oko DPS-a, Pokret Evropa sad (PES), partija aktuelnog predsjednika Crne Gore, koalicija Demokrata i GP URA “Aleksa i Dritan – hrabro se broji” i koalicija “Zajedno za budućnost Crne Gore”, koju predvodi Milan Knežević, jedan od lidera rusko-srpskog političkog pokreta “Demokratski front”.

Osim koalicije “Zajedno”, navedeni politički subjekti su, metaforički rečeno, opasni virusi u softveru  za izgradnju suverenog i stabilnog crnogorskog kulturnog i političkog identiteta. Nažalost, sve su prilike da će upravo novu Vladu Crne Gore, uz podršku manjinskih stranaka, formirati upravo oni. Međutim, ako se predviđanja ostvare, ta Vlada neće biti stabilna, čemu se nadaju zapadni mentori Evrope sad i GP URA, a razloga je nekoliko.

Navedene partije i koalicije nisu nastale na uozbiljenim ideološkim i političkim premisama. Riječ je o političkim subjektima čiji su lideri i članovi mahom samo izvršioci naloga koje im daju što mentori iz političkog Beograda, što ambasade nekih zapadnih zemalja. Njihovi  intelektualni i moralni kapaciteti ograničeni su svjetonazorom “ideologije” političke korektnosti, populističkih mantri o ekonomskom prosperitetu, građanskoj državi, nacionalizmu kao ultimativnom zlu. Generacije koje dolaze, mladi političari, bitno su formirani u diskursu Evropske unije, koji u perspektivi teško da može donijeti dobra građanima i narodima našega kontinenta, ma koliko bile plemenite ideje na kojima je EU formirana. (Tema je to koja zaslužuje posebnu pažnju.)  Drugim riječima, teško da političari, bez vlastitog političkog i ideološkog uvjerenja, osmišljenog svjetonazora, mogu uraditi išta sami. Vice versa, Crna Gora će s njima biti poligon u kojem će stranci, i dobronamjerni i zlonamjerni, ostvarivati vlastite interese, a to će građani kad-tad osjetiti i prepoznati. Dugoročno, nova vlada neće riješiti postojeće, a po svemu sudeći, napravit će i nove probleme.

Drugi razlozi zbog kojih osnovano možemo sumnjati u uspjeh nove Vlade jeste nestabilnost unutar njenih potencijalnih činilaca. Manje-više je poznato da je Evropa sad podijeljena na dvije frakcije. Jednu predvodi aktuelni predsjednik Crne Gore Jakov Milatović, a drugu nesuđeni kandidat za predsjednika Crne Gore Milojko Spajić. On je izbačen iz utrke za predsjednika Crne Gore jer je otkriveno da ima državljanstvo Srbije, što je moglo biti skriveno da to nisu otkrile same institucije Republike Srbije. Važan išaret, tim više jer je Spajić, ministar u “svetosavskoj” Vladi Zdravka Krivokapića, bio sevep da se ne potpiše bjanko tzv. Temeljni ugovor sa SPC, što je Dritan Abazović uradio ne trepnuvši. Ovakve, javnosti manje poznate činjenice ukazuju na specifičnost srpstva Crnogoraca, čije srpstvo jeste neupitno, ali nije uvijek u akordu s planovima njihovih naredbodavaca iz Beograda, a što, ako se vješto prepozna i iskoristi, može ići u korist Crnogorcima.

Koalicija notornih Alekse Bečića i Dritana Abazovića, iako su očekivani partneri Evropi sad, već pokazuje da između ta dva subjekta neće cvjetati ruže. Crnu Goru ovih dana potresa afera zbog špekulacija o navodnoj povezanosti uhapšenog južnokorejskog kralja kriptovaluta Hjeong Do-Kvona i lidera PES-a Milojka Spajića, a koju je lansirao niko drugi do Dritan Abazović. U stabilnim društvima, poslije ovakve afere, koalicija Evrope sad s Dritanom Abazovićem bi bila nemoguća, ali u Crnoj Gori će vjerovatno do nje doći. Posebno ako to odluče zapadne ambasade.

Bitna je dvotrećinska većina u Parlamentu

Zapad će sigurno pomoći Evropi sad da formira Vladu, ali bez deklariranih srpskih partija, nekada okupljenih u Demokratski front. Naime, ključni lideri te koalicije Andrija Mandić, lider Nove srpske demokratije Milan Knežević, predsjednik Demokratske narodne partije i Nebojša Medojević, vođa Pokreta za promjene, saopštili su 14. maja na zajedničkoj pres-konferenciji da nastavljaju političku borbu pojedinačnim djelovanjem. To će zasigurno oslabiti njihov sumarni rezultat, ali teško da u Skupštini udruženo neće imati dovoljno poslanika koji mogu utjecati, ako ne na davanje podrške novoj Vladi, onda za neke mnogo ozbiljnije odluke, kakva je promjena Ustava Crne Gore, za što se neskriveno zalažu.

Najveća opasnost koja se može desiti na izborima je da glasove dobiju politički subjekti koji će podržati Evropu sad da formira Vladu a u skupštini istovremeno imaju dvotrećinska većina, u kojoj će biti upravo bivši partneri iz koalicije Demokratski front. Ukoliko se to desi, ostvarit će se zlokobna predviđanja o Crnoj Gori bez Crnogoraca, odnosno Crnoj Gori kao obali srpskog mora. Jer Zapad se neće protiviti izmjenama Ustava koje neće zadirati u bazične demokratske principe, a na dijelove koji zadiru u promjenu simbola, zvaničnog naziva jezika, identitarna pitanja, dakle, ostat će indiferentan. Evropa sad sigurno se neće libiti da Crnogorcima “promijeni ime”, da im, kao Srbi 1918. i komunisti 1945. izbrišu simbole. A to će biti završni udarac crnogorskom kulturnom, a onda i političkom identitetu. Paralelno s promjenom Ustava, nova vlast će zasigurno organizirati popis i inžinjering kojim će dokazati da u Crnoj Gori živi više Srba nego Crnogoraca, što bi bilo fatalno za Zapadni Balkan u cijelosti.

Dugoročna šansa za Crnogorce

Zapad je pogriješio instalirajući Dritana Abazovića. Zamijenio ga je Milojkom Spajićem i/ili  Jakovom Milatovićem. Drugim riječima, nije ništa naučio iz greške, nego je ponavlja. Forsiranjem pokreta Evropa sad Zapad dugoročno ostavlja posljedice za crnogorski identitet i genuin proces vesterniziranja crnogorskog društva. Međutim, ukoliko Evropa sad, s koalicionim partnerima i bivšim članovima Demokratskog fronta, ne bude u Skupštini imala dvotrećinsku većinu, nova Vlada, kakva god bila, ostavlja prostora Crnogorcima da se pregrupišu i dvama procesima preuzmu lidersku funkciju od Srba.

Prvi proces bi bio transformacija DPS-a, možda čak i promjena naziva te partije, tranzicija iz  jugosocijalističke paradigme na kojoj je suštinski počivao u istinsku socijaldemokratsku partiju, tranzicija koju bosanski SDP nije izvršio (niti, po svemu sudeći, ima namjeru izvršiti) i, konačno, uozbiljiti odnos prema crnogorskom kulturnom identitetu.

Drugi proces, o kojem smo pisali prije više od godinu dana, jeste formiranje nacionalne partije Crnogoraca. Ako su, možda, pretjerane, nisu neutemeljene optužbe “tvrđih” Crnogoraca na račun DPS-a kao glavnog krivca za ruiniranje postojećih i neformiranje novih institucija potrebnih kolektivnom identitetu. Upravo neadekvatna, bolje reći nepostojeća identitarna politika DPS-a stvorila je jedan vakuum koji su ispunile s jedne strane prosrpske, a s druge populističke partije poput GP URA i Evropa sad. Ako, bez obzira na to, DPS atribuiramo kao nacionalnu partiju Crnogoraca, a (bivši) Demokratski front kao političke predstavnike Srba, potrebno je prihvatiti da “nacionalno neopterećena” partija Evropa sad ima upliv i među pristalice DPS-a i među pristalice Demokratskog fronta. To je jasan pokazatelj da je ne mali broj građana Crne Gore, neovisno o nacionalnom opredjeljenju, nezadovoljan svojim političkim predstavnicima i otvoren za neidentitarna pitanja, a što naruku ide – velikosrpskoj politici, bar u mjeri u kojoj Crnogorci glasaju za Pokret Evropa sad, koji izvršava zadatke dva mentora, čiji su ciljevi, ma koliko njihovi uzroci bili suprotni, u slučaju Zapadnog Balkana podudarni – interese zapadnih ambasada i interese (veliko)srpskog projekta.

Uloga Bošnjačke stranke

A kakvu ulogu u svemu igra Bošnjačka stranka, tradicionalni saveznik suverenističkog političkog bloka? Dobra vijest je što je politički predstavnik Bošnjaka u Crnoj Gori svakim danom sve jači. Broj članova raste, povjerenje Bošnjaka u nju jača. I Bošnjaci imaju svoje populiste, prosrpske igrače oličene u Hazbiji Kalaču i njegovom SPP-u, čiji je cilj dodatna politička fragmentacija  bošnjačkog biračkog tijela. Nemali broj Bošnjaka je uz SDP, SD i SDP, ali većinski, ipak, uz Bošnjačku stranku, pa je nesumnjivo da će i ovoga puta imati svoje predstavnike u Skupštini Crne Gore.

Teško je očekivati da će poslanici Bošnjačke stranke biti onaj “jezičak na vagi” od kojeg će ovisiti ko će formirati Vladu. Međutim, kada je u pitanju dvotrećinska većina, uloga Bošnjaka može biti presudna. Od povratka nezavisnosti Crne Gore Bošnjaci su bili pouzdan partner Crnogorcima, u svakom smislu. Odbili su učešće u Krivokapićevoj Vladi, a glasali su i za smjenu manjinske Vlade u kojoj su imali svoje ministre. Poslije izbora, ponovo će biti na ispitu. Evropa sad će im zasigurno ponuditi učešće u Vladi, kako bi je učinili stabilnijom, i racionalno je postaviti pitanje trebaju li odbiti takvu ponudu ili ne. Iz naše, bosanskohercegovačke perspektive, držimo, treba imati povjerenja u njihovu odluku, ma kakva bila. Svakako, bilo bi dobro da i ovoga puta ne pristanu biti dijelom projekta čiji nosioci rade za ostvarenje političkih ciljeva Beograda. S druge strane, u praktičnom smislu, odbijanje ministarskih mjesta, posljedično pozicioniranje svojih kadrova u institucijama sistema, dodatno će otežati ionako složenu poziciju u kojoj su Bošnjaci, zajedno s Crnogorcima. K tome se ostvare očekivanja da buduća prosrpska Vlada neće biti brutalna kao Krivokapićeva i Abazovićeva, ma kakva odluka Bošnjačke stranke bila, treba imati povjerenja u njihov izbor. Tim više, jer sigurno neće “dati ruke” za promjenu Ustava, što bi bilo fatalno, ne samo za Crnogorce, ne samo za Bošnjake, nego i za cijeli Zapadni Balkan, pa i bazične zapadne vrijednosti – nikada ne treba smetnuti s uma da se zapadne vrijednosti danas oružjem brane u Ukrajini, kao u Bosni od 1992. do 1995, ali i borbom za opstanak kulturnih i političkih identiteta Crnogoraca i Bošnjaka.

Zato bi bilo dobro da građani muslimanskog kulturno-povijesnog kruga u Crnoj Gori, ma kako se nacionalno izjašnjavali, kao Bošnjaci, kao Muslimani ili kao Crnogorci islamske vjere, svoju podršku daju Bošnjačkoj stranci, koja je autentični politički predstavnik njihovih interesa. Sudeći prema njihovim dosadašnjim odlukama, svaki glas za Bošnjačku stranku istovremeno je glas i za budućnost koju žele i Crnogorci, i Bošnjaci i ostali patriotski opredijeljeni građani Crne Gore.