Ponavljanje je majka znanja, pa ponovimo: problem zapadnog Balkana nije korupcija, nego neodustajanje Srba od njihovog strateškog nacionalnog interesa – velike Srbije. Granice nezavisnih država, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, neće biti dovedene u pitanje kada u njima Bošnjaci, odnosno Crnogorci, budu nebitan kulturno-politički subjekt. Mi smo u borbi ne za očuvanje državnih granica nego za odbranu etnonacionalnog identiteta Bošnjaka i Crnogoraca, bez kojih se ne mogu očuvati ni granice njihovih država. Građanska država rađa se iz etnonacionalnog subjektiviteta, a ne obratno.
Srbi imaju nacionalni interes da svi Srbi žive u jednoj državi. Krajnji cilj jeste da to bude jedna država, velika Srbija, međunarodno priznata, ali korak ka tom cilju, svojim očima gledamo kako ga prave, jeste ovladavanje institucijama u državama u kojima Srbi žive, posebice Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. I dobro im ide.
Srbi su nacionalno svjestan i samosvjestan narod. Imaju jake institucije, prisvojili su stabilnu diplomatsku infrastrukturu zaostalu iza socijalističke Jugoslavije, koketiraju i s istočnim i sa zapadnim centrima moći, nemaju “republike bošnjačke” u Srbiji, niti Crnogorsku pravoslavnu crkvu u svojoj državi, koja bi im pravila litije, crnogorskog vladiku koji tri puta i tri stotine puta proklinje Srbe koji nisu za Zapad i NATO savez. Srbi su u nikad boljoj poziciji poslije Agresije i Genocida koji su napravili zarad ostvarenja strateškog nacionalnog interesa, a ključni razlog tome nije ni problematična ideološka agenda koja dominira zapadnim centrima moći (mogući milenarizam Bruxellesa, utjecaj novoljevičarskog diskursa na univerzitete u SAD-u i Velikoj Britaniji).
Srbi su u nikad boljoj poziciji jer manji dio bošnjačke/probosanske i veći dio crnogorske javnosti nije htio sebi priznati da Srbi neće odustati od svojih ciljeva, bez obzira na to što su izgubili oružane sukobe, a njihovi politički i vojni lideri presudama međunarodnih sudova stavljeni na stub srama civilizacije u 21. stoljeću. Nemaju namjeru odustati pa oružanu agresiju na susjedne države i asimiliranje, prije svega Crnogoraca, nastavljaju drugim metodama, specijalnim psihološkim, propagandnim, političkim i diplomatskim sredstvima. Sredstvima koje mogu prepoznati ili osjetiti (ako ne mogu prepoznati) samo oni građani koji nemaju problem s preuzimanjem odgovornosti za vlastitu sudbinu.
Srbi su toga svjesni. Oni odlično poznaju slabosti Bošnjaka i Crnogoraca, slabosti koje dijele s većinom građana čiji su misaoni i emocionalni univerzumi modelirani socijalizmom, koji nudi nemoguće, odnosno savršen život u savršenoj pravdi, onu kuću od čokolade i marmelade koju je duboko u nama usadio Branko Kockica kad smo bili djeca. Politički problemi u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori psihološke su prirode. Bošnjaci i Crnogorci nemaju institucionalne resurse kakve imaju Srbi. Njima jeste teže boriti se za vlastite interese. I teško je pomiriti se s tom istinom, ali nemirenje s činjenicama ima samo jednu alternativu – vjerovanje da je realnost fiktivna slika svijeta, a jedini alat daleka nada da će nekada neko konačno riješiti sve naše probleme. Neće!
Zato je tako, u psihosocijalnom smislu, pozicioniranom građaninu najlakše prodati priču da je uzrok svih problema koji ga muče u njegovim političkim liderima i institucijama države u kojoj živi. Tim više jer niko ozbiljan neće reći da Bakir Izetbegović i Milo Đukanović, da SDA i DPS nikada nisu imali koruptivne kadrove, da nikada njihovi kadrovi nisu zloupotrijebili vlastite pozicije i slično. Zato je lahko naći im grešku i uprijeti prstom u njih. A uprijeti prstom u deklarirane protivnike velikosrpske agende ništa je drugo do ojačati deklarirane i prikrivene, svjesne i nesvjesne izvršioce radova političkog Beograda. Budimo jasni do kraja – temeljni problem i Bošnjaka i Crnogoraca, i Bosne i Hercegovine i Crne Gore, jeste što njihove stožerne političke partije nemaju adekvatnu opoziciju. I jedni i drugi praktično su prinuđeni da budu uz SDA i DPS, ako imaju iole svijesti o važnosti nacionalnog identiteta i suverenosti svojih država.
Nemaju alternativu. Nemaju dovoljno jaku i stvarnu alternativu u političkim partijama koje, istim intenzitetom, pružaju otpor velikosrbima. Opozicija i SDA-u i DPS-u nije zainteresirana ni za bošnjački i crnogorski identitet, ni za Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru kao suverene države. A stav da je samo onaj koji je na vlasti odgovoran za naše živote ništa je drugo do otrovni plod totalitarnih ideologija koje i jesu bazirane na takvoj postavci: država će urediti sve. A neće. Demokratska država neće. Demokratska država gradi se odozdo ka gore; demokratije, vladavine prava bit će onoliko koliko svaki pojedinac jedne zajednice ima dovoljno razvijenu svijest o važnosti takvog poretka.
Srbi znaju da su i Bošnjaci i Crnogorci dobro zatrovani otrovnim jabukama s jugosocijalističkog stabla. Odlično znaju da ih je najlakše okrenuti protiv samih sebe ako im prihvatljivom učine priču da su za njihovu sudbinu odgovorni SDA i DPS, što nije teško uraditi jer su sigurno i SDA i DPS pravili greške u prošlosti. Priznajmo sebi da velikosrbi uspješno ostvaruju jedan od svojih ciljeva, ka onom konačnom – Bošnjacima i Crnogorcima usađuju negativne emocije spram nezavisne Bosne i Hercegovine i nezavisne Crne Gore.
Populizam je najjače oružje velikosrpske psihološko-propagandne mašinerije. Populizam je uzrok nevjerovatnog uspjeha Jakova Milatovića, kandidata Evrope sad (nakon istrošene GP URA, novi velikosrpski igrač u Crnoj Gori jeste Pokret Evropa sad) u prvom krugu predsjedničkih izbora u Crnoj Gori. Kako je Jakov Milatović uspio?
Kao ministar ekonomije u Vladi koja je formirana na krilima litija u Crnoj Gori, Jakov Milatović ukinuo je doprinose na plate namijenjene sektoru zdravstva i preusmjerio ih na plate zaposlenih u javnim ustanovama. Danas su plate u Crnoj Gori više nego što su bile prije dolaska prosrpske političke opcije na vlast u Crnoj Gori. K tome, Vlada Crne Gore podigla je kredit za isplate penzija u iznosu od 100 miliona eura po nevjerovatnoj kamatnoj stopi od 10,5 posto. Građanin Crne Gore danas ima višu platu, što vidi, ali zbog inflacije u Crnoj Gori, koja je dostigla nivo 17 posto, može kupiti manje proizvoda za nju, što ne vidi, bolje reći odbija da vidi. Crnu Goru čeka grčki scenarij, što ne treba čuditi, jer glavni zadatak deklarirane srpske partije u Crnoj Gori, DF i prikrivenih srpskih partija (Pokret Evropa sad, GP URA, Demokratska Crna Gora, Ujedinjena Crna Gora...) jeste obesmisliti crnogorske institucije, a Crnu Goru gurnuti u ekonomsku katastrofu. Prosječnom građaninu Crne Gore ogadit će se nezavisna Crna Gora. Ali progledat će “drugo oko”, Srbija će ući s kapitalom u Crnu Goru i spasiti joj ekonomiju, bolje reći, kupit će je.
Maestralno je organiziran udruženi srpski poduhvat protiv Crne Gore. Sve što su imali na raspolaganju (i falsificiranu povijest, i socijalizmom modeliranu svijest Crnogoraca, i klijentelizam DPS-a, i nesigurnost Bošnjaka i Albanaca u stvarne namjere Crnogoraca, i malobrojnost Crnogoraca, i društvene mreže kojima se kao kuga šire teorije zavjere, i mitove o davanje prilike mladim i uspješnim, i autodestruktivnu politiku dijela zapadnih centara moći...) maksimalno su iskoristili. Najjače oružje, u političkom smislu, nije pokret Demokratski front, koji vodi četnički vojvoda Andrija Mandić, nego političke partije koje deklarativno zagovaraju euroatlantski put Crne Gore, a praktično rade na njegovom ruiniranju, konkretnim potezima, odlukama, zakonima... Mandićev DF samo je centar oko kojeg je okupljena cijela politička bulumenta potkapacitiranih, emocionalno nezrelih mladih političara poput Jakova Milatovića i Alekse Bečića. Njihov je zadatak da pridobiju Crnogorce, s pravom ljute na Mila Đukanovića i DPS. I u tome su uspjeli. Rezultati izbora pokazali su da je političkih Srba u Crnoj Gori nedovoljno da ozbiljnije ugroze Crnu Goru. Crnu Goru će ugroziti Crnogorci, Bošnjaci i Albanci koji ne vide da su Evropa sad i Demokratska Crna Gora kukavičija jaja velikosrpskog projekta.
Ali šta rade Bošnjaci u Crnoj Gori, kakva je njihova pozicija danas, kako glasaju... Zapitati nam se kako Bošnjaci danas vide jedinu respektabilnu političku organizaciju i njenog lidera (DPS i Mila Đukanovića) koji su i deklarativno i praktično na braniku Crne Gore koja hoće na Zapad. Izlaznost u prvom krugu predsjedničkih izbora u većinskim bošnjačkim općinama u Crnoj Gori razlog je za ozbiljnu zabrinutost. Informacije da su Bošnjačka stranka i njen predsjednik Ervin Ibrahimović pod velikim pritiskom srpske agenture po svemu sudeći je tačna. Kao i informacija da je “jedan poziv iz Sarajeva” zaustavio Bošnjačku stranku da se pridruži Dritanovoj vladi. Ne možemo Bošnjačkoj stranci pripisati svu odgovornost. Ona je, u posljednjem trenutku, podržala Mila Đukanovića. Međutim, Bošnjaci su u Crnoj Gori podijeljeni u političkom smislu. Dosta ih je u DPS-u, SD-u, SDP-u, ali i prosrpskoj Stranci pravde i pomirenja, koju je osnovao Muamer Zukorlić u Srbiji, a preselio je i u Crnu Goru. Ta partija stala je uz Dritana Abazovića i GP URA, a sada je podržala Jakova Milatovića na predsjedničkim izborima. Dodamo li tome da je SPP bratska stranka Konakovićevom pokretu Narod i pravda, stvari postaju mnogo jasnije. Bolje za velikosrpski projekt, lošije za prozapadnu Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu.
Ne smijemo zatvarati oči pred činjenicom da je i među Bošnjacima, i u Crnoj Gori i u Bosni i Hercegovini, selefijski narativ ostavio i ostavlja svoje posljedice. Selefijski svjetonazor suštinski je identičan socijalističkom i svetosavskom – zahtijeva savršen sistem kojim upravljaju savršeni ljudi i gaji daleku nadu da je Džennet prije Dana Vjere moguće napraviti na zemlji. “Vehabije”, selefije, jesu zaustavljene u narativnoj agresiji koju su započeli na bošnjačku tradiciju po prestanku rata. Ali iz područja koja su ruinirali dolaze ideološki i politički narativi koji služe velikosrpskom: antizapadni sentiment, moralizam, teorije zavjere, nepovjerenje u institucije sistema... U tome treba tražiti suštinski razlog zašto se i Bošnjaci polahko okreću od DPS-a i Mila Đukanovića. Budimo slikoviti – lakše je optužiti klijentelizam DPS-a za loše socijalno i materijalno stanje prosječnog Bošnjaka, jer je taj klijentelizam očigledan i vidljiv, a mnogo teže prepoznati znatno veću opasnost u deklariranim borcima protiv tog istog klijentelizma (Evropa sad, GP URA, Demokratska...), a praktično krajnjim izvršiocima velikosrpskih planova.
Drugi krug predsjedničkih izbora u Crnoj Gori, sudeći prema rezultatima prvog kruga, po svemu sudeći na poziciju predsjednika Crne Gore dovest će neznavenog populistu i velikosrbina Jakova Milatovića. Time će biti zaokružen proces započet 30. augusta 2020. godine, kada je Srpska pravoslavna crkva formirala vlast u Crnoj Gori. Crnogorske institucije već su okupirane, a bit će totalno uništene kada jedina persona koja ima kapacitet koliko-toliko zaštititi ih ode s vlasti. Ime joj je Milo Đukanović, ma šta mislili o njemu. Detroniziranje Mila Đukanovića oslabit će suverenistički blok u cijelosti, jer će Jakov Milatović na mjestu predsjednika države ojačati srpski blok na predstojećim parlamentarnim izborima; svi su izgledi da će, u slučaju pobjede Milatovića u drugom krugu, novu Vladu Crne Gore formirati DF, Evropa sad, Demokratska Crna Gora i GP URA, ako uopće pređe cenzus, jer je na mjesto izvršenja (veliko)srpskog projekta na njeno mjesto došla Evropa sad. Šta to znači?
To znači da će Crna Gora opstati kao nezavisna država i postati obala srpskog mora. Ekonomsko stanje će se srediti, ali će Crnogorci, kao i poslije 1918. godine, biti izloženi pogromu (otkazima s posla u javnim institucijama i sprečavanjem privatnih poduzetnika da se razvijaju), a kakva sudbina čeka Bošnjake, bolje da i ne govorimo. Slikovitosti radi, samo ćemo podsjetiti na slučaj crkve u Rožajama, za čije su uređivanje novce dali Bošnjaci, a čiji su zidovi “ukrašeni” muralima (neko će reći ikonama) koji besramno, transparentno, nastavljaju s dehumaniziranjem muslimana.
Nade ima... Bez imalo zadrške, treba apelirati na Bošnjake u Crnoj Gori da izađu na drugi krug izbora i svoj glas daju Milu Đukanoviću. Također, apelirati i na dijasporu da dođe u Crnu Goru i glasa, da za svoju državu, Crnu Goru, odvoje od sebe slobodno vrijeme i nešto novca za putne troškove. Time će pomoći i svojoj matičnoj državi Bosni i Hercegovini, jer od rezultata izbora u drugom krugu predsjedničkih izbora u Crnoj Gori zavisi i sudbina političkih kretanja u Bosni i Hercegovini. Bošnjaci su uvijek u povijesti bili uz moralne i racionalne. Nema razloga da sada ne budu.
