Kažu ljudi da je tanka linija između stomaka i mozga, gladi i prkosa, kukanja i ponosa. Stoga, blago onom narodu koji razmišlja mozgom, a ne stomakom, koji ne kleči i ne moli, koji se ponosno bori i dostojanstveno zbori. Da bi Bošnjaci ušli u kategorije ponosnih i prkosnih, duhom jakih i odvažnih, nužno je da lideri njihovih institucija na svim nivoima i predvodnici kulturno-prosvjetiteljskih procesa sa stomaka pređu na mozak, s hranjenja vlastitog tijela u osnaživanje kolektivnog uma, s gojenja svoga ega na brušenje nacionalne forme. To ni u kojem slučaju ne znači asketizam, ali ni hedonizam u koji smo zapali.

Ovih dana svjedočimo raspravi povodom podjele ćevapa na Baščaršiji, i to ne sirovih ćevapa, nego fino izroštiljanih ćevapa sa somunom uz koje je dobro išla i porcija luka, crvenog ili bijelog svejedno, važno je da je luk. Istina, nešto privlačnije porcije su one s ajranom, ajvarom, jogurtom, kajmakom, majonezom, senfom, pa čak i onim preljevom, a koji samoj porciji pored mehkoće daje poseban ukus i miris. Doduše, treba paziti da se taj preljev preko porcije ne otme kontroli, pa da somun ne postane mecav, a ćevapi bljutavi.

Bilo kako bilo, važno je da su ćevapi friški, da u njima nema mnogo dodataka, onih aditiva, loja, brašna i sl. Naravno, uvijek će biti nezadovoljnika, koji će nešto gunđati prigovarajući da ćevapi nisu dovoljno ispečeni, da je somun suh i tvrd, da bi prije samih ćevapa najbolje išlo jedno, barem ono malo, kiselo mlijeko, a koje bi prije otvaranja valjalo promućkati. Iako stručnjaci savjetuju da prije nego “na gladan stomak” pojedemo ćevape unesemo nešto kašasto, ljudi se toga ne pridržavaju. Evo, naprimjer, Bošnjaci često zaborave i bismillu proučiti prije prvog zalogaja, a kamoli da se sjete nečeg kašastog prije ćevapa. I da, umalo zaboravih, pa nismo mi etnička, kulturna i vjerska grupa pa da ova kolumna nastavi u ovom tonu. Mi smo nacija, zar ne?!

Međutim, nije zgoreg naglasiti da su se organizatori ćevapijade na Baščaršiji potrudili da bismilla s tevbom Bošnjacima ipak naumpadne, htjeli to oni ili ne, čim ugledaše konobara, friško izbrijanog, nazor nasmiješenog, ne tako vitke linije i stasa koliko žustra i prijeka glasa. Čak je mnogim Bošnjacima naumpao i april 2023. godine, kad je konobar s Baščaršije derogirao Ustav na 24 sahata izvršavajući tako naredbe kuhara, koji su istini za volju konobaru naredili šta da posluži Bošnjacima, dok je konobar Bošnjacima samo tutnuo onu porciju u ruke, hladnu ili vrelu, s lukom ili bez luka, u kajmaku ili ne, svejedno, važno je da je porcija servirana “gladnim” Bošnjacima, po uzoru na servilnu, pardon serviranu, vlast!

Da se odmah razumijemo, Bošnjaci moraju shvatiti da se ne lobira konobara ako žele bolje i kvalitetnije komade mesa u ćevapima, ako im smetaju određeni aditivi i sl. Bošnjacima mora doći u glavu, pa da se kanu mahalske politike i uskosarajevskih interesnih mindera, te da idu ravno do kuhinje i glavnog kuhara ne bi li im naredni put konobar servirao što kvalitetniji ćevap, možda i onaj hadžijski!

Mnogi komentari osudili su posjetioce ćevapijade na Baščaršiji, mnogi su prozivali narod, najvećim dijelom Bošnjake, osuđujući ih što su se ogrebali o porciju ćevapa sa somunom, cijelim ili upola. Zato valja podvući svima koji su kritizirali Bošnjake da su u krivu, jer svakom je čovjeku draga hedija, drag ćevap, draga porcija! Znači, narod nije krivac, narod je samo refleksija institucionalnog djelovanja i osvještavanja, o narodu valja brinuti, s narodom valja raditi, valja preuzeti sve terete misije i narodnog prosvjetiteljstva. Sagledajmo ćevapijadu i iz drugog ugla!

Da li su ćevapijadu, primjerice, mogli organizirati bošnjački tribuni, da li su tako mogli narodu pokloniti koji minut svoga života i pokazati da i tribuni vole ćevape? Da, mogli su ali nisu. Da li najodgovorniji za stanje Bošnjaka, a udobno su se smjestili unutar bošnjačkih institucija na svim nivoima, mogu izaći među svoj narod, s lijepom hedijom, makar bila i mala porcija ćevapa? I to ne zbog ćevapa, nego zbog prosvjećivanja i terbijjeta Bošnjaka!

Stoga odgovorne za stanje naroda bošnjačkog nemojte tražiti u narodu, tražite ih u predstavnicima tog naroda koji se nalaze u bošnjačkim institucijama, koje bi morale brinuti o Bošnjacima, od stomaka do uma i intelekta. Je li to teško i zahmetli? Jeste! Je li nemoguće? Nije! Samo treba napustiti zonu komfora i izaći na ulicu, okupiti narod, nahraniti ga i napojiti materijalno, gurmanski, intelektualno, duhovno i umski. Da, valja raditi na terenu, nema ništa od odašiljanja poruka bez življenja i saživljavanja s često surovom realnošću na terenu.

A Schmidt? Šta nam je on kriv kad već znamo da je on samo izvršio ono što su mu “veliki igrači” naložili, a mi se od svih udaljili i povukli u svoje jazbine, u svoje pećine, u svoje atare, u svoje stranačke organizacije i bošnjačke institucije ne bi li tu zasjeli, uzeli koji paušal više, zaposlili svoju rodbinu, ostvarili nekoliko ličnih interesa, otišli na što skuplje ljetovanje itd.? Istina, Schmidt je simbol diktatora, čovjek koji je Bošnjacima nametnuo vlast, pogazio njihovu biračku volju, jednostavno ispipao bošnjački puls i shvatio da mi nismo kadri ni 10.000 ljudi izvesti da bi zaštitili svoje biračko pravo i biračku volju. Čovjek osjetio da može jahati, pa nas jaše, iako više ličimo na iznurenu i slabašnu kobilu nego li na nekog mlađahnog pastuha. Hajd’ što institucije ne organiziraše (čak i sabotiraše) izlazak Bošnjaka na ulice onda kad je počinjen najteži atak na vladavinu prava u Bosni i Hercegovini nakon 1995. godine, nego se ni same bošnjačke institucije tome ne suprotstaviše. Rekao bi insan, naučilo je to živjeti kao vjerska grupa, ali ne možemo to reći, ne smijemo to kazati zbog naših šehida i patriota koji s čuđenjem gledaju to šamaranje unutar bošnjačkih institucija, krvavu bitku oko pozicija, tu neiživljenu i nezajažljivu strast za rukovođenjem samo zarad rukovođenja!

Sami razmislite i sjetite se koliko je bošnjačkih akademskih, kulturnih, vjerskih institucija osudilo taj diktatorski čin visokog predstavnika u našoj zemlji. Naprotiv, Schmidta ste mogli nakon toga vidjeti na mnogim manifestacijama koje su organizirale upravo bošnjačke institucije. Bio je gost iftara, kulturnih manifestacija, obilježavanja godišnjica i to sve u organizaciji ključnih bošnjačkih kulturnih, vjerskih i akademskih institucija. Šta li je to nego li dodvoravanje, šta li je to nego li svođenje nacije na vjersku i etničku grupu? Stoga je njegovo dijeljenje ćevapa Bošnjacima “mala maca” u odnosu na sva tetošenja koja su mu priređivali čelni ljudi bošnjačkih kulturnih, vjerskih, akademskih institucija, netom nakon gaženja bošnjačke političke volje. Znam, odmah će se javiti bošnjačke “institucionalne ikone” da prigovore kako su to diplomatske aktivnosti putem kojih i preko kojih ćemo smekšati visokog predstavnika i njegovu diktatorsku svijest. Smiješno, zar ne, posebno kad imamo u vidu da se lobira na drugim mjestima, a ne kod Schmidta, da se mora imati barem decenijska strategija, a ne minderska i sahan-strategija, da se mora raditi, a ne slikati, da se diktatoru u lice mora kazati šta je učinio, i to ne da bi on to mijenjao, nego da bi mu nalogodavci naložili uvažavanje Bošnjaka!

A Schmidt, kao konobar, ne treba nam smetati sve dok bošnjački oportunisti sjede u debeloj hladovini gledajući kako im stranci uzurpiraju roštilj i dijele ćevape, pošteđeni bilo koje ozbiljnije i šire kritike, lobiranja i taktike! A samo od sebe ništa se neće riješiti, osim što bi se bošnjački položaj mogao pogoršati!