Nanule su već odavno ukorijenjene u našoj kulturi i tradiciji, u svojim raznim oblicima i namjenama, od tradicionalnih nanula za abdest (ili generalno za hamam), s običnim drvenim đonom s dvije potpetice i jednim kožnim kaišem (remenom), preko sedefli nanula s dvije potpetice, kao prijelaznom tipu iz namjenske u obuću općeg ili statusnog tipa, pa sve do moderih ukrašenih nanula (papuča) u kombinaciji drveta i platna, s jednom potpeticom, već prepoznatim neizostavnim odjevnim dijelom tradicionalne narodne nošnje.
Naravno, nanule su svoje mjesto našle i u tradicionalnoj narodnoj pjesmi, ali i u pjesmama pisanim po uzoru na tradicionalne. Tako će rahmetli Ibrahim Dedić po uzoru na sevdalinku napisati stihove pjesme “Ne klepeći nanulama”, koja će u izvedbama raznih izvođača postati veliki hit, a širem auditoriju će možda najprije ostati u sjećanju izvedba Nedžada Salkovića, koja je postala i njegova svojevrsna muzička lična karta (s upečatljivom slikom sjećanja na staru majku kako klepeće nanulama silazeći s čardaka).
Inače, nanule se pamte i u narodnoj pjesmi “Grana od bora”. Naime, Ludvig Kuba će sevdalinku “Grana od bora pala kraj mora” zapisati 1893. godine kao, čini mi se, do sada njen najstariji zapis. Pa, iako u nama poznatim dosadašnjim njenim javnim izvođenjima slušamo stihove: “Skini nanule, obuj papuče”, u Kubinoj varijanti stoji varijacija ovog stiha “Sazuj nalune, obuj cipele”, gdje se uočava oblik nalune.
I u narodnoj epskoj pjesmi (Ženidba Sinjanin Gavrana) također stoje stihovi s oblikom nalune (naluna), kojima “gađaju” ili “udaraju” djevojku koja neće Sinjanin Gavrana, nego hoće od Kladuše Muju, kada kaže: “Volila bih, stara majko moja, volila bih od Kladuše Muju, neg’ deliju Sinjanin Gavrana.” Ovo je čula budimska kraljica “Pa poteže od zlata nalunu, pa udara rumenu Ružicu.”
Kod Abdullaha Škaljića u rječniku turcizama stoji da je izvoran oblik “nalune”, u opisu da je to “vrsta drvene otvorene obuće”, koja se sastoji “od komada drveta lijepo izrađenog i ponekad sedefom ili čime drugim ukrašenog, sa dvije potpetice i jednim kajišem koji se navlači na prste” te da se nose “samo izvan kuće”.
Međutim, u bosanskom arebičkom zapisu pjesme “Grana od bora” iz 1891. (Bosanska pjesma; Osmanski arhiv u Istanbulu) stoji: “Izuj naline, obuj papuče“, što će biti najizvorniji oblik u odnosu na turski nalin. Naime, etimologija ove riječi kaže da dolazi iz turskog nalin, a dalje izvorno od arapskog naleyn, dualni oblik ili od nal u značenju obuća, pa dobijamo naline, nalune i nanule.
Oblik naline blizak je i arapskom izvorniku. Naime, u dvanaestom ajetu kur’anske sure Taha (kako mi je sugerirao otac jednog dječaka koji nosi ime ove sure; inače istražuje sa mnom kur'anske korijene) spominje se izraz “Izuj obuću (svoju)” (فَاخْلَعْ نَعْلَيْكَ), kao “fahlea na'leyke’, gdje imenica naʿleī (نَعْلَي) označava obuću, a kur’anski korijen je nūn-ʿayn-lām (ن ع ل).
إِنِّي أَنَا رَبُّكَ فَاخْلَعْ نَعْلَيْكَ ۖ إِنَّكَ بِالْوَادِ الْمُقَدَّسِ طُوًى
“Ja sam, uistinu, Gospodar tvoj! Izuj, zato, obuću svoju, ti si, doista, u svetoj dolini Tuva.“ (Kur'an, 20: 12)
Ovaj ajet odnosi se na Musaa, a. s., kojemu se obraća Allah, dž. š., a skinuti obuću ili biti bos po jednom od tumačenja odnosi se na odbacivanje i ovog i onog svijeta i prihvatanje okrilja svetosti, tj. okrenutosti (usmjerenosti) prema Gospodaru svih svjetova.
