Čim je Apelaciono vijeće Međunarodnog mehanizma za krivične sudove (MMKS) u Haagu osudilo Jovicu Stanišića i Franka Simatovića na po 15 godina zatvora, između ostalog, i za udruženi zločinački poduhvat čime je dokazano da je Srbija bila agresor na Bosnu i Hercegovinu, znalo se kakva će biti reakcija sa ovdašnjih poznatih medijskih, Twitter i Facebook uporišta.

Dok je ozbiljan svijet čitao otpravak presude, analizirao ga svjestan da je riječ o historijski važnom dokumentu kojim je konačno, nakon tri decenije, dokazano da rat u Bosni i Hercegovini nije bio građanski niti nekakav sukob zavađenih plemena, već brutalna Agresija iz komšiluka i iz susjedstva, analitičari opće prakse, plaćenici, režimski botovi, riječju, FGR halaša, odmah je iskoristila priliku da se natovari na leđa Bakiru Izetbegoviću, spominjući “reviziju tužbe”.

Malo je danas onih koji psuju i kunu Izetbegovića ali i njegovog rahmetli oca a da uopće znaju kakvu reviziju zazivaju. Postoje i oni koji znaju o čemu je riječ no namjerno zamagljuju stvar ali su u većini bukači koji ne znaju da nije riječ ni o kakvoj o reviziji tužbe, niti tužbi za Agresiju, riječ je o reviziji presude Međunarodnog suda u Haagu koji je 2007 godine, dakle, prije šesnaest godina, presudio da Srbija nije odgovorna za Genocid počinjen u Bosni i Hercegovini.

Riječ je o slučaju u kojem je Bosna i Hercegovina, pravno, bila gubitnik.

Presudu je Haag donio u vrijeme kada su članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine bili Haris Silajdžić, Željko Komšič i Nebojša Radmanović a agenti Bosne i Hercegovine bili su Kasim Trnka i Sakib Softić. Njih danas niko ne spominje, ali se zato kune Izetbegovića, u psovkama u kojima se često spominje “babin mezar“.     

Šta je te 2007. godine utvrdio Međunarodni sud pravde u Hagu, u tužbi Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore?

Utvrdio je da Srbija nije počinila genocid u BiH, niti učestvovala u zavjeri ili bila saučesnik u genocidu. Sud je utvrdio da je Genocid počinjen na području Srebrenice 1995. godine, ali da nije učinjen prema uputstvima ili pod kontrolom Srbije, niti njenih lidera. U korist BiH Sud je presudio da je Srbija i Crna Gora odgovorna što nije učinila ništa da spriječi Genocid u Srebrenici, niti da kazni počinioce

Komentirajući presudu, tada je bivši bh. agent u tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore, Kasim Trnka, kazao da je njome haški sud poslao vrlo lošu poruku i postavio izuzetno visoke standarde za dokazivanje zločina genocida. „Nakon Drugog svjetskog rata poruka je bila ’nikad se više neće ponoviti’. Sud je konstatovao da se zločin genocida ponovio i nažalost postavio visoke standarde da će u svim budućim slučajevima biti vrlo teško dokazati sljedeće zločine genocida. Dakle, svi oni iz Ruande, i Karadžići i Mladići budući mogu računati da će im se vrlo teško utvrditi odgovornost za zločin genocida.“

I to je tada bila suština, stav koji će se pokazati tačnim šesnaest godina kasnije. Sud je presudio svoje, promijenila se politička klima u BiH i okruženju i bilo je  jasno da niko nikada više, od zvaničnika iz reda srpskog i hrvatskog naroda, neće stati iza bilo kakve incijative o reviziji te presude za Genocid.

Bakir Izetbegović je odlučio pokušati iako je bio svjestan da su šanse za uspjeh minimalne. O tome je, uostalom, obavijestio sve ovdašnje političke aktere na sastanku u sarajevskoj Vijećnici. To što su tada odobravali takav potez ili šutjeli a kasnije ga iskoristili protiv Izetbegovića u izbornoj kampanji, itekako govori o njihovom ali i o karakteru Izetbegovića.

Bosna i Hercegovina tada nije uspjela u pokušaju revizije, tužba čak nije ni došla do suda u Haagu, ostala je zaustavljena na vratima te institucije koja je nije htjela ni uzeti u razmatranje.

I taj slučaj nema nikakve veze sa presudom i eventualnom tužbom Bosne i Hercegovine protiv Srbije za Agresiju sa onim što je ove sedmice, u slučaju Simatović i Stanišić, presudio Rezidualni mehanizam.    

Ipak, na sve se načine presuda dvojici ključnih srbijanskih obavještajaca pokušava povezati sa Izetbegovićem i revizijom presude kojom je Srbija oslobođena odgovornosti za Genocid a kulminiralo je danas, na mršavim stranicama posmrtnih ostataka rahmetli Avaza, nekada važnog a danas jadnog medija.     

Taj se režimski list i prateći mu portal, glasilo propalog političkog projekta, pokušava izboriti za naklonost „trojke“ udarajući svakodnevno po Izetbegoviću, između vijesti o saobraćajnim nesrećama u Šumadiji i novih kupaćih gaća Lidije Bačić.

„Propast revizije presude za genocid iz 2017. ostat će vječiti krimen tadašnjeg člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića. Iako je lider SDA u međuvremenu nudio brojna nemušta objašnjenja za propast revizije, svaljujući svu krivicu na svoje savjetnike koji su ga “pogrešno savjetovali. Ipak, čak ni Bakir nije toliko glup, a hronologija poteza jasno pokazuje da se od početka ciljano išlo na to da revizija propadne“, stoji danas u komentaru Avaza.

Kada se pročita ovakva konstrukcija, čovjek osnovano posumnja da je Danijal Hadžović glup. Ali čak ni Hadžović nije toliko glup da ne zna o čemu je riječ i da je jasno da namjerno spaja nespojivo, da namjerno povezuje dva nespojiva slučaja isključivo iz politikanstva ali i neskrivene mržnje prema Izetbegoviću. Pa je tako i moguće napisati da je Izetbegović namjerno radio u korist Srbije. Isto kao što je moguće po društvenim mrežama, nakon ovosedmične haške presude, pljuvati po mezaru čovjeka koji je Bošnjacima, nakon 500 godina, omogućio državu.

Baš kao da su Izetbegovići „trojka“ pa da ispunjavaju svaku želju svojim vlasnicima sa lijeve i desne strane.  

Haški sud je konačno zaključio svoj rad presudom Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću. Sud je u svojoj posljednjoj presudi prvi put državni aparat Srbije povezao sa zločinima u Bosni i Hercegovio i Hrvatskoj. Ono što je najvažnije, historijski važno, jeste da je sud zaključio da su Stanišić i Simatović, čelni ljudi srbijanske Službe državne bezbednosti, bili dio udruženog zločinačkog poduhvata.

Ta je historijska činjenica, uz nove dokaze i presude, dobar osnov aktuelnoj bosanskohercegovačkoj vlasti da tuži Srbiju za Agresiju. Eto šanse „trojki“ da, kako se to često voli pohvaliti njen lider, pokažu da znaju kako se to radi, da su „prekvalificirani“ za takav poduhvat. Neka probaju, ako mogu.

I ako smiju.