U sklopu udruženog ideološkog poduhvata koji aktivno vodi “Četvorka” s komesarom Husnijom Kamberovićem na čelu, u Oslobođenju je prije nekoliko dana objavljen tekst Mustafa Busuladžić ostaje bez ulice u Centru.

Iz samog naslova moglo bi se zaključiti da je mijenjanje naziva Busuladžićeve ulice u Centru već završeno, ili bar u proceduri, no autorica u nastavku o promjeni imena ulica piše u kalamburu futura i kondicionala. “Općinsko vijeće sarajevske centralne općine uskoro bi trebalo izglasati promjenu naziva Ulice Mustafe Busuladžića, zagovornika ideja nacifašizma, oko koga se već godinama vode polemike”, prva je rečenica teksta.

Ne znamo da li kolege u Oslobođenju znaju razliku između nacional-socijalizma, panislamizma i nacifašizma, ali izjava da je Busuladžić “zagovarao ideju nacifašizma”, napisana u formi aksioma, taman je tačna koliko i mnoge druge “činjenice” u ovom tekstu. Jedna od njih svakako je i tvrdnja da se s Mustafom ne treba obračunavati zato što je “osnivač Mladih Muslimana”!

Možda su novinari Oslobođenja u tvrdnji s Wikipedije da je Mustafa bio “nositelj ideje pokreta Mladi Muslimani” učitali da je bio i osnivač pokreta, ali to je naprosto laž. Ona ukazuje na zaključak da ideološki aparat koji neumorno radi na nacifikaciji muslimana u BiH nije u stanju pročitati ne jednu knjigu već i jednu brošuru o “Mladim muslimanima”.

Od problematiziranja dvaju Busuladžićevih citata do podmetanja tvrdnje kako je on nacifašista prošlo je tek nekoliko godina, ali politička i društvena klima u tih nekoliko godina paradigmatski je promijenjena. Ne samo da je ideološko kopile bošnjačke nacionalne stranke zvano NiP rođeno u tom vremenu, ne samo da je ono uspjelo u bezočnoj borbi za vlast napraviti neprincipijelne koalicije, već su i državni parlamentarci SDA glasanjem za inicijativu Damira Arnauta pokazali kritičnu dozu neopreznosti i manjka ideološkog svjetonazora.

Od bošnjačke javnosti razumijevanje su ubrzo zatražili kroz isprike da nisu bili upoznati sa sadržajem inicijative u kojoj su se imena ratnih zločinaca i ideologa fašizma pomiješala s onima kojima je grijeh bio u službovanju pod NDH. Neko je dobro primijetio da bi trebalo biti oprezan sa svima onima koji su u pekarama pekli hljeb, ali i onima koji su ga kupovali dok je u BiH vladala fašistička tvorevina Nezavisna Država Hrvatska.

U promjeni političke paradigme u Sarajevu Oslobođenju se učinilo da je ponovo 1945, ali da se sada valja ozbiljnije obračunati s neistomišljenicima. Stoga će se Mustafi ovog puta prilijepiti i etiketa nacifašiste, što nije učinio ni prijeki sud koji ga je brutalno likvidirao. Glavni sagovornik za tekst jeste Tomislav Išek, koji je, u svom šezdesetogodišnjem bavljenju naukom, koliko nam je poznato, objavio tek jedan tekst o Drugom svjetskom ratu.

Vijećnik Naroda i pravde Haris Bašić u razgovoru za Oslobođenje kazao je da će vijećnici NiP-a zauzeti stav kada stigne zvanična informacija o inicijativi. “Imamo većinsku koaliciju, tako da ćemo vjerovatno glasati u skladu sa stavom Četvorke, a stav Četvorke u ovom kontekstu se može pretpostaviti. Moglo bi biti promjena imena, ali kad dođe vrijeme, mi ćemo zauzeti stav, to je ozbiljna tema”, kazao je Bašić.

U općini je Centar i Ulica Muhameda ef. Pandže, a na Ilidži i Huseina ef. Đoze – sve redom spomenutih u inicijativi izglasanoj na nivou državnog Parlamenta. Glas vijećnika NiP-a u promjeni naziva ovih ulica bit će presudan.

Kada inicijativa bude proslijeđena općinskim vijećima, NiP će, sudeći prema riječima vijećnika u Općini Centar, djelovati kao jedno političko tijelo s istim ideološkim platformama kojima je haman jedini posao baviti se ratom i fašizmom, s ciljem fašiziranja Bošnjaka i izjednačavanja odgovornosti za zločine, ali ne onim iz perioda od 1992. do 1995, već onim iz perioda od 1941. do 1945.

Budući da se u nazivima ulica nije moglo naći ime jednog Bošnjaka muslimana koji je bio zločinac i vojno lice – ulice nazvane po takvima iz reda srpskog i hrvatskog naroda, treba li to naglašavati, i danas stoje u gradovima BiH i Srbije – u raspodjeli historijske odgovornosti posegnulo se za istaknutijim alimima čija je odgovornost u objavljivanju tekstova u režimskim glasilima i službovanju pod zastavom NDH. A takvi su, uglavnom, bili direktno uključeni u pisanje rezolucija “El-Hidaje” u kojima se osuđuje svaki oblik fašizma i ubijanje romskog, srpskog i jevrejskog naroda.

Među potpisnicima Sarajevske rezolucije, u čijem je Glavnom odboru bio i Mustafa Busuladžić, jesu i Husein Đozo i hafiz Muhamed Pandža. Ovi predstavnici bošnjačkog naroda zahtijevali su “da se pozovu na sudsku odgovornost svi stvarni krivci, koji su počinili ma kakvo nasilje ili zlodjelo, bez razlike kojoj vjeri pripadali, te da se najstrožije kazne prema zakonu, kao i oni, koji su ovakva zlodjela naređivali ili za njih dali mogućnost”; “da se nevini svijet stvarno zaštiti”; “da se onemogući svaka vjerska netrpeljivost i da se najstrožije kazne oni, koji u ovom pogledu naprave kakav bilo dokazan izgred”... Toliko o njihovoj programskoj orijentaciji.

Polemika o Busuladžićevim tekstovima može se kretati u smjeru problematiziranja jednog zastarjelog modela mišljenja i pristanka na klasične matrice razumijevanja svijeta. Također, može se i legitimno je problematizirati pitanje odnosa prema onima koji su svoje tekstove pisali u režimskim glasilima tokom Drugog svjetskog rata, makar oni u svojim tekstovima ne promovirali profašističke stavove. Ali tvrditi da je Mustafa, isti onaj iz Glavnog odbora “El-Hidaje”, nacifašista, može samo temeljito neupućena ili do srži zlobna persona.

Pravne posljedice Mustafine, Đozine i Pandžine odgovornosti, u ovom slučaju, nikad ne prestaju. I u tome je razlika između komunista i današnjih jahača komunizma koji sebi vole tepati da su liberali. Komunisti su, podsjetimo, dozvolili da Husein ef. Đozo odsluži kaznu za službovanje u SS diviziji, a nakon toga bude jedan od najprominentnijih predstavnika Islamske zajednice; dozvolili su da Ahmed Muradbegović, naprimjer, kao i mnogi drugi, i nakon robije bude upravnik pozorišta u Tuzli, Dubrovniku i Banjoj Luci.