Dvije glavne teorije zavjere na Zapadnom Balkanu vrte se oko konačnog rješavanja tekućih regionalnih sukoba. Ove dvije teorije sadrže mnogo dokaza, a analitičari su dužni pokušati razlikovati činjenicu od fikcije. Oni se zasnivaju na uvjerenju da je sve veća frustracija Washingtona i Bruxellesa u rješavanju neriješenih sporova dvije decenije nakon jugoslavenskih ratova iznjedrila dvije radikalne odluke – plan podjele i tripartitni plan.
Oba navodna plana sugeriraju da se glavni sukob na Zapadnom Balkanu dešava između Srba i Albanaca, a ako se potisne ili prekine, u regionu se može uspostaviti dug period mira i stabilnosti. Plan podjele postao je poznat za vrijeme administracije Donalda Trumpa kako bi se riješio problem neprihvatanja državnosti Kosova od Srbije.
Trumpove diplomate smatrale su da je osnovni problem etnički sukob, a ne politička ambicija, i da trenutna mapa ne odgovara etničkoj pripadnosti. Također, bili su uvjereni da je Beogradu potrebna dovoljno velika mrkva da bi zadovoljio svoje težnje.
Ideja o podjeli formulirana je kao prekrajanje granica ili provođenje teritorijalnih korekcija. Lideri u Beogradu, Prištini i Tirani bili su uključeni u proces izrade prihvatljivog teritorijalnog rješenja. Konkretno, Srbiju i Albaniju namamila je potencijalna podjela Kosova između njih.
Otuda česti i srdačni kontakti između premijera Edija Rame i predsjednika Aleksandra Vučića. Američki političari vjerovali su da će to osigurati pobjede za sve tri strane. Beograd bi mogao da tvrdi da je dobio srpsku zemlju i ujedinio srpsko stanovništvo u sjevernom dijelu Kosova, bez potrebe da prizna otcjepljenu državu, jer bi ona nestala.
Tirana bi mogla tvrditi da je stvorila veliku etničku Albaniju u skladu s historijskim težnjama. I, pretpostavlja se, Priština bi bila zadovoljna apsorpcijom Kosova u sastavu Albanije, uprkos odustajanju od neke teritorije.
Ovaj plan zavjere propao je uglavnom zato što Vlada Hašima Tačija nije željela da izgubi teritoriju bez dobivanja općina s albanskom većinom na jugu Srbije i nije pozdravila stvaranje pokrajinske uprave u proširenoj Albaniji.
Kako je plan procurio u medije, izazvao je i strah od novih balkanskih ratova, jer će ga brojne etničke grupe koje čine većinu u pograničnim oblastima smatrati presedanom za teritorijalnu podjelu i aneksiju srodnih država.
Kao rezultat toga, opcija razdvajanja je postepeno pala u drugi plan, iako se u budućnosti može vratiti u izmijenjenom obliku.
Pod administracijom Joea Bidena otvoreno se materijalizirao novi plan za rješavanje glavnih sporova na Zapadnom Balkanu. Zasnovan je na premisi tripartitne podjele utjecaja – između Srbije, Albanije i Hrvatske – bez potrebe za promjenom granica ili direktnom teritorijalnom podjelom. Plan nije objavljen, što ostavlja teren otvorenim za špekulacije i još dublje teorije zavjere.
Kreatori tripartitnog plana smatraju da bi se region mogao stabilizirati tako da Beograd, Tirana i Hrvatska budu nagrađeni političkom i ekonomskom dominacijom nad manjim susjednim državama.
Shodno tome, Beograd bi u velikoj mjeri kontrolirao srpski etnitet u Bosni i Hercegovini, vodio srbizaciju Crne Gore i razvijao svoju inicijativu “Otvoreni Balkan”. Pod takvim aranžmanom, Beograd bi čak mogao da prizna nezavisnost Kosova de facto, ako ne i de jure, kako predviđa sadašnji francusko-njemački prijedlog.
U međuvremenu, Albanija i Kosovo bi se mogli zbližiti čak i bez zvaničnog spajanja, a Zagreb bi mogao stvoriti faktički hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini koji bi zadovoljio njegove vlastite regionalne ambicije.
Tripartitni plan očigledno bi osigurao dominaciju tri regionalne sile, a pod međunarodnim pritiskom moglo bi se očekivati da se male države povinuju. Međutim, ova trosmjerna shema sadrži tri glavna nedostatka.
Prvo, Crnogorci, Bošnjaci i Kosovari, čiji je poseban nacionalni i državni identitet ojačan nakon raspada Jugoslavije, oduprijet će se bilo kakvim pokušajima da ograniče svoju nezavisnost i budu potčinjeni bilo kojim širim političkim mehanizmima.
Drugo, Srbija, Hrvatska i Albanija mogu tumačiti tripartitni plan jednostavno kao prvi korak ka direktnom zauzimanju teritorije, koji su odobrili Washington i Bruxelles. I treće, tripartitni plan bi omogućio još veći prodor Rusije u region privlačenjem više balkanskih klijenata za Kremlj.
Dakle, plan za konačno rješavanje svih neriješenih sporova stvorio bi nove regionalne sukobe u praksi. Iako je potrebno biti oprezan u vjerovanju u sve teorije zavjere, treba biti oprezan i u slučaju prakse zavjere.
