Dvije sedmice prije turskih lokalnih izbora, rezultati su sve samo ne predvidivi. Ankete rađene u Istanbulu, koji je, kao i u uvijek, u centru pažnje, pokazuju blagu prednost (1-2 posto) Murata Kuruma, kandidata vladajuće Partije Pravde i Razvoja (AKP) u odnosu na gradonačelnika Ekrema İmamoğlua kandidata Narodne republikanske partije (CHP), koji se bori za reizbor. Nepredvidljivost i mogućnost iznenađenja se ogleda u visokom postotku neodlučnih – 18 posto.

Iako Murat Gezici, vlasnik jedne od ne baš najpouzdanijih agencija za ispitivanje javnog mnijenja, predviđa povećanje te razlike, ipak tako tijesna trka, koju potvrđuju i dokazano pouzdane agencije, zbunjuje. Naime, poslije bezmalo pet godina očevidne nesposobnosti, nebrige, nečinjenja, arogancije, ignorancije i bahatosti, malo je zastrašujuće da İmamoğlu (rođen Mudafa) vuče toliko glasova. Uzgred, link u prethodnoj rečenici vodi na tekst o samo jednoj od nebrojenih epizoda u kojima su nabrojane osobine pokazane.

Nisam ljubitelj teorija o iracionalnom glasaču, koje u posljednjih 20 godina valjaju naučnici sa (gle čuda!) elitnih američkih i britanskih univerziteta, poput Princetona i Oxforda (otjelovljene u knjigama Christophera H. Achena, Larrya M. Bartelsa i Jasona Brennana). Uostalom, to su ideje s kojima bi se CHP kvazi-elita rado saglasila (baš kao i kvazi-elite u mnogo zemalja), jer “glas čobana ne može biti jednak glasu profesora univerziteta”. Međutim, kada segment društva koji za sebe tvrdi da je obrazovaniji, kulturniji i informisaniji pada (po drugi put) na kognitivne predrasude i dezinformacije jednog populiste, koji ništa od obećanja datih prije pet godina nije ispunio, teško je ne zapitati se kako i zašto.

GRADONAČELNIK NEISPUNJENIH OBEĆANJA

Dobro, pretjerujem. Murat Türkyılmaz, glasnogovornik skupštinske grupe AK partije u Skupštini metropolitanske općine Istanbul, forenzički je precizno izmjerio koliko je od İmamoğluovih obećanja iz 2019. ispunjeno. Ta obećanja su štampana u Ekremovoj predizbornoj brošuri, a njihova (ne)ispunjenost su podaci iz službene evidencije Metropolitanske općine Istanbul (İBB). Dakle, nemoguće je reći da je riječ o “protivničkoj propagandi”. Rezultati su sljedeći: İmamoğlu je ispunio 9,73 posto svojih obećanja od prije pet godina. Postotak djelomično ispunjenih obećanja, što se može odnositi na započete ali nedovršene projekte ili neispunjenje ukupnog broja obećanog (naprimjer izgradnju 30 olimpijskih bazena), iznosi 17,76 posto. Što čini stopu İmamoğluovih potpuno neispunjenih obećanja od visokih 72,51 posto.

Kako prikazati auto koji je pet godina radio na jednom cilindru kao Formulu 1? To je problem s kojima se İmamoğlu suočava, a to suočavanje često izgleda komično. Naime, pitanja ispunjenih / neispunjenih predizbornih obećanja ne mogu biti izbjegnuta ni u najprijateljskijim soft-ball intervjuima, u kojima su, po priznanju novinara (uživo u programu), pitanja unaprijed dostavljena Ekremovom timu. Kada u tim uslovima gradonačelnik “ne zna”, “ne sjeća se” (najčešće) ili ulazi u raspravu s novinarom to, ako se čovjek distancira od posljedica takvog vođenja megalopolisa, neminovno djeluje smijehotresno.


Murat Kurum, kandidat za gradonačelnika Istanbula

Na pitanje da li je završio jedan od (ključnih) obećanih projekata, a da ni ne trepne, odgovara: “To ne bi bilo moguće završiti za pet godina. Zato nikad nismo ni počeli.” Osim što se kosi s logikom i razumom, odgovor govori sve o “viziji” odnosno o njenom nepostojanju.

Okružen ogromnim, na karton kaširanim, infografikama – A2 formata, jer je poznato da što su infografike veće to su uvjerljivije – i s nekoliko fascikli na stoliću ispred sebe, upitan da li je povećao broj gradskih pozorišta (sa 11) na 22 kaže “ne znam nisam se pripremio, vi čitate... ja volim da pokazujem đačku knjižicu, ali nisam znao da će biti tako detaljno”. Voditelj, kaže “razgovarao sam s gospodinom Muratom, dogovorili smo se o liniji pitanja...” Ekrem ga prekida i cinično pita “jeste li pitali Murata koliko je on zgrada izgradio?” Voditelj: “Muratom Ongunom, razgovarao sam sa Muratom Ongunom.” (Murat Ongun – “ruka na ramenu”, kako je u žargonu poznat njegov glasnogovornik). Shvativši da se Murat ne odnosi na rivala Kuruma, nego njegovog vlastitog portparola, odgovara: “Ah, pardon”.

“Vjerovatno zato što troši vrijeme na manipulacije percepcije s trol nalozima, koji vrše linč, novcem İBB-a, Murat Ongun je zaboravio pripremiti odgovore za ludog Egga, iako su novinari dali pitanja unaprijed. Pa ludi Eggo ili se ne sjeća, ili psuje i vrijeđa, ili pokušava da se prilagodi, ili priča gluposti”, glasio je post novinara Nedima Şenera na platformi X uz klip goreopisane (nešto pojednostavljene) scene.

Şener se u svom tekstu od 15. marta u Hürriyetu izvinjava čitaocima zbog neprikladne riječi “lud”, ali objašnjava da je to između njega i İmamoğlua “lično” od kada je Ekrem izvrijeđao njegov tekst i novinsku kuću s javne govornice. Da se İmamoğlu slabo kontroliše kada je konfrontiran, nije tajna. Izuzetno malo potrebno je da se počne svađati s piljaricama ispod njihovog nivoa. Na klipu iz linka, negdje oko 2:25, može se čuti kako iz pozadine viče “çatla da patla” – malo, samo malo, blaža verzija “crkni, pukni”. To je taj čuvani “zagrljaj” svih građana Istanbula.

BLISKI SARADNICI SNIMLJENI KAKO BROJE MILIONE LIRA

CHP potresa skandal, posebno iritantan za İmamoğlua, jer teško da se može distancirati, a nije da to ne pokušava. Nedavno je isplivao snimak sigurnosne kamere iz advokatske kancelarije Gökhana Taşkapana na kojem grupa ljudi satima (4) broji gomilu novca (što lira, što eura). Među ljudima na snimku su bivši i sadašnji (lokalni) zvaničnici CHP-a, sadašnji predsjednik Sportskog kluba Metropolitanske općine Istanbul Fatih Keleş (bliski saradnik gradonačelnika i čovjek koga Ekrem naziva prijateljem, a drugi “İmamoğluovim sefom”), te Tuncay Yılmaz, generalni direktor İmamoğlu İnşaat, Ekremove privatne građevinske firme. Snimak je iz decembra 2019, a kako je “procurio” za sada je misterija.

Kakofonija izjava je uslijedila. U saopštenju Pokrajinske direkcije CHP Istanbul, priznato je da se novac na snimku odnosi na kupovinu zgrade Pokrajinske direkcije CHP Istanbul. Međutim, centrala iz Ankare kaže da je ta zgrada plaćena onako kako zakon zapovijeda – bankarskom transakcijom preko službenih računa. Zatim slijede varijacije na temu – “to je depozit”. Ima li traga o depozitu u računima – nema. “Ne, to je kapara” – opet isto pitanje (nepotrebno reći bez odgovora). Onda se pojavljuje verzija da je to novac od donacija.

Nedim Şener citira komentar jednog člana CHP-a glede saopštenja Pokrajinske direkcije CHP Istanbul: “Što više pričaju, to više tonu.” To je na neki način primjećivanje očiglednog, kako god da se okrene hendlovanje više od petnaest miliona lira (više od sadašnjih 400 hiljada eura, što je tada bilo mnogo više) u kešu, bez papirnog traga, od strane partijskih zvaničnika, čudno vonja. Dovoljno da javno tužilaštvo pokrene istragu. Ministar pravde Yılmaz Tunç izjavio je o ovom slučaju da će ako tu ima prljavog novca, odnosno ako ima prihoda od kriminala, sve biti otkriveno.

“Ukratko, Ekrem İmamoğlu i Pokrajinska uprava CHP Istanbul kažu da je novac za kupovinu pokrajinske zgrade. Advokat CHP-a kaže da je zgrada kupljena novcem Centrale CHP-a, a plaćanje je izvršeno legalno preko banke. Dakle, postoji čudna situacija u kojoj su se našli İmamoğlu, Fatih Keleş i Pokrajinska uprava CHP. Tužilačka istraga otklonit će ovu neobičnost,” piše Şener.

Niko, za sada, ne špekuliše ko je iza curenja snimka. Najneuvjerljivija je CHP verzija, koju İmamoğlu pokušava da valja, kako je to AK partija. Hem nije stil, hem bi to bilo nemoguće bez advokata u čijoj se kancelariji to desilo, a on će biti ispitan. Mnogo više liči na internu CHP-ovsku ujudurmu. Rječita je šutnja tadašnjeg predsjednika CHP-a Kemala Kılıçdaroğlua i njemu bliskih pokrajinskih CHP zvaničnika.

Hoće li operacije manipulacije percepcije sa trol nalozima i enormna količina (opštinskog) novca trošena godinama na İmamoğluovu (samo)promociju – gradonačelnik općine Esenler i zamjenik predsjednika grupe AK Partije u istanbulskoj skupštini Mehmet Tevfik Göksu godinama skreće pažnju da ogroman dio gradskog budžeta İmamoğlu (zlo)upotrebljava za (samo)promociju i reklame, veći dio nego je izdvojen za urbanu obnovu – biti dovoljni da preokrene sadašnji trend? Samougruhavanje u najprijateljskijim soft-ball intervjuima, s unaprijed datim pitanjima, daje drugačiji utisak.