Rasprava o kebabu, odnosno doneru, zasjenila je prvu zvaničnu posjetu njemačkog predsjednika Franka-Waltera Steinmeiera, upriličenu povodom stote godišnjice uspostavljanja diplomatskih odnosa između Turkiye i Njemačke. Teško je oteti se utisku da je Steinmeier sam odgovoran za trolovanje sopstvene posjete. Od strane medija (pre)brzo usvojen termin “kebab diplomatija” svjedoči o tome.

Naime, Arif Keleş, vlasnik doner kebab restorana u Berlinu, bio je dio Steinmeierove delegacije i poslužio je 60 kilograma donera donesenog iz Njemačke na prijemu koji je Steinmeier organizovao u Istanbulu 22. aprila, prvog dana svoje trodnevne posjete.

Osim ove (simboličke) redukcije turskog doprinosa Njemačkoj na kebab, odnosno doner, što je čak i toksični Der Spiegel kritikovao – “Stvar s kebabom je svakako bila dobronamjerna, ali prije svega djeluje neugodno i prožeto klišeom. Njemački Turci odavno više nisu samo prodavači kebaba, već razvijači vakcina, filmski režiseri i savezni ministri” – sam program posjete bio je s diplomatsko-protokolarnog stanovišta upitan.

“KO JE KO” ANTIERDOĞAN OPOZICIJI UGOSTILI STEINMEIERA

Vrlo je neobično da šef države u zvaničnoj posjeti dođe u glavni grad i sastane sa šefom države tek trećeg dana boravka. No, ako je protokol bio poruka, onda ga naslov iz (opet, toksičnog) Der Spiegela objašnjava – “Nada za Turkiye bez Erdoğana”. Steinmeier se u Istanbulu sreo s “ko je ko” antiErdoğan opozicije, prije svega s gradonačelnicima Istanbula Ekremom İmamoğluom i Ankare Mansurom Yavaşem (ovaj drugi nije mogao da dočeka treći dan, pa je brže-bolje dojurio u Istanbul?), a uključujući novog lidera Republikanske narodne partije (CHP) Özgüra Özela, pa sve do bivšeg predsjednika Abdullaha Güla i pisca Orhana Pamuka.

Odabir İlbera Ortaylıa, historičara i pisca, da bude vodič prilikom posjete Steinmeiera željezničkoj stanici Sirkeci, odakle su desetine hiljada Turaka krenule u Njemačku šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, bio je (još jedan) “simboličan gest” ovog (ne)diplomatskog kabuki teatra. Naime, narečeni je nedavno “stručno” izjavio kako Aja Sofija nije pogodna zgrada za klanjanje namaza, odnosno molitvu uopšte što je, nepotrebno reći, negativno odjeknulo diljem Turkiye.

Gostu je očigledno trebalo pokazati, po sistemu sličan se sličnom raduje, da se nalazi među istomišljenicima. İmamoğlu je, netom prije toga, za CNN International izjavio da je Hamas teroristička organizacija. “Balansa” radi, da baš ne otuđi sve turske građane promrmljao je da to što Izrael radi Palestincima nije u redu, ali gdje je bio akcenat nije bilo sporno.

“Prvi dio izjave je za spolja, drugi dio je za unutra... İmamoğluove izjave treba razmotriti izvan izraelsko-palestinskog konteksta. Taj kontekst je Njemačka”, piše Nedret Ersanel u Yeni Şafaku i zaključuje: “Razumijemo da se Berlin i İmamoğlu sastaju na sedmom oktobru. To se generalno poklapa s evropskim, EU i posebno njemačkim tendencijama CHP-a. Njegova naknadna kritika Izraela / Zapada – čak i ako je ono što kaže istina – nažalost ne ulijeva povjerenje...”

Nijemce posebno iritira što predsjednik Erdoğan naziva Hamas oslobodilačkom organizacijom, a to da je Steinmeierova posjeta uslijedila ukratko nakon što je Erdoğan primio Ismaila Haniyeha ih izbezumljuje. Sam Steinmeier papagajski ponavlja “da nije bilo 7. oktobra ne bi bilo ni ovoga što sada doživljavamo”. Nema nikog da mu saopšti to da Njemačka nije istrebljivala Jevreje od 1930-ih pa do 1945. godine takođe ne bi bilo 7. oktobra, lamentira Ersanel.

Nakon obilaska Gaziantepa i prošlogodišnjim zemljotresom pogođenih područja, gdje se divio brzini rekonstrukcije i hvalio njemačkom velikodušnošću, trećeg dana (srijeda, 24. april) Steinmeier je najzad došao u Ankaru. Gotovo svuda gdje je bio zbog stava Berlina o palestinsko-izraelskom sukobu nailazio je na proteste propalestinskih aktivista, bilo to u Ankari, Istanbulu ili Gaziantepu.

NJEMAČKA KAO LEGLO TERORIZMA

Tursko-njemački odnosi su složeni te u bilo kojem periodu ima mnogo tema za razgovore. S turske strane najavljene teme za susret Erdoğan – Steinmeier bile se: Evropska unija, odnosno članstvo Turkiye u Evropskoj unije, problem viza (podsjećanja radi, Turkiye je jedina zemlja kandidat za članstvo u Evropskoj uniji čijim je građanima potreba viza za ulazak u zemlje unije), ažuriranje carinske unije, borba protiv terorizma, ekonomija i (tajni) embargo na oružje koji Njemačka de facto primjenjuje.

Mnogo tema i nijedna nije laka. Obećanja više konzularnih odjeljenja kako bi se vizni režim olakšao nije niti sistemsko niti fer rješenje, a pitanje je da li će i ono biti ispunjeno. Carinska unija morala je biti riješena godinama ranije. Terorizam? Njemačka je plodno tlo kako za PKK, tako i za FETÖ. Kako je nedavno pisao Nedim Şener u Hürriyetu, u Evropskoj uniji ima više PKK terorista nego na iračkom planinskom masivu Kandil, samo u Njemačkoj ih je približno 20.000.

“Ako pitate bilo koga u Turkiye šta je najvažnije u odnosima Turkiye i Njemačke, svako će vam reći 'trgovina' ili 'ekonomija'. Do skora to je bio razuman odgovor. Ali sada mi moramo naučiti da to više nije slučaj. Nijemci to već znaju. Ja ovo ne govorim samo da bi to ušlo u zapisnik, to treba da bude općepoznato. Njemački udio u direktnim stranim investicijama bio je 20 posto 1995. godine. Do 2010. pao je na 7 posto. Godine 2020. pao je na 2 posto. Štaviše, udio Evropske unije bio je tada (1995) 75 posto, danas je pao na 25 posto. Ovo nije pokazatelj samo kako EU i Njemačka gleda na nas glede ekonomije i trgovine nego i kako mi gledamo njih. Zapravo, Turkiye je takođe odgovorna za nešto od ovog. Ne bi se reklo da pokušava da izađe iz toga, ali da diversificira svoju ekonomiju, da smanji ovisnost i da čvršće stoji u pregovorima i razgovorima,” rekao je u jednom podkastu Nedret Ersanel i time ogolio sve glede sada već izraubovanog klišeja.

TROLOVANJE KEBABOM

Što se tiče spomenutog nezvaničnog embarga, Akif Çağatay Kılıç, glavni savjetnik predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana za vanjsku politiku i sigurnost, izjavio je prije posjete za Anadoly Agency: “Nažalost, Njemačka ne pokazuje podršku koju saveznik treba da pruži. Njemačka blokira prodaju određene vojne opreme Turskoj i znamo da to ima politički ugao”. A zatim je istakao: “Protiv je duha savezništva nametati ograničenja drugom savezniku.”

S obzirom na broj i kompleksnost tema nije čudo što je sastanak u četiri oka trajao više od sto minuta, znatno više od predviđenog vremena. Na konferenciji za štampu su se Erdoğan i Steinmeier oslovljavali s “moj dragi prijatelj” i “dragi prijatelj” pokušavajući da ostave utisak da je jaz manji nego što zaista jeste. Jedna od Steinmeierovih krilatica jeste “mi trebamo jedni druge”. Svakako, samo problem Njemačke i ne samo Njemačke nego i Zapada u cjelini ogleda se u jednoj konstataciji Der Spiegela koja kaže da je Turkiye NATO saveznik, “ali isto tako juri svoje vlastite interese”. Vrlo je moguće da je to strani koncept za trenutnu njemačku političku elitu, koja sigurno ne radi u interesu Njemačke, pa otuda skoro pa čuđenje.

Steinmeier je pokušao patroniziranje o “demokratiji” i “slobodama štampe” i drugim klišejima, ali s obzirom na to da njemačka policija bezdušno mlati propalestinske aktiviste ispred Bundestaga i (o tempora o mores) zabranjuje upotrebu hebrejskog i galskog jezika na protestima, to zvuči šupljije nego ikad.

Jedno od pitanja bilo je šta su Steinmeier i Erdoğan mislili o tome da se, uprkos svim ozbiljnim pitanjima, sada toliko govori o kebabu, a malo o drugim temama. Steinmeier je odgovorio da je to “znak površnosti debate”. Stvarno? Pa ko je kebabom istrolovao cijelu posjetu?

Uzgred, na zvaničnoj večeri organiziranoj poslije press konferencije poslužen je pravi doner, bez majoneza i bijelog luka (kako Steinmeier voli), dakle ne fusion doner koji je bio služen u Istanbulu, nego pravi turski.