Svako je u životu iskusio neki oblik licemjerja. Tuđeg ili vlastitog. Ili oba. Skoro niko nije imun na njegovu, barem kraću pojavu, ali društveno, kolektivno, političko, masovno, pravno, administrativno, birokratsko, sistemsko licemjerje na višem nivou, nešto je o čemu se može raspravljati. Uglavnom ga svi ne prepoznaju, neki ga ne žele prepoznati dok se trećima sve prikaže jasno kao dan. Dakle, nakon bezbroj rasprava da li je diskriminacija unutar Bosne i Hercegovine jednaka u vezi s određenim vjerskim manifestacijama u javnom prostoru, o bilo čemu da je riječ, postala je izlišna. Nakon privođenja grupe “javnih” klanjača na trebevićkom izletištu od policije RS-a, ne bi trebalo više biti dileme. Zapravo, za one koji detaljnije prate ovakva i slična zbivanja iz prethodnih godina dileme nema.
Sada se već može govoriti o nekom, uvjetno rečeno općem licemjerju na ovom polju.
Evo kako stoje stvari. O ritualima zvanim javni doček Silvestrova, to jest gregorijanske nove godine, dovoljno je pisano, objašnjeno, snimljeno, pa se ne vraćamo na taj dio priče, iako se ona ovdje uklapa. Isto se odnosi i “obavezno” postavljanje okićenih jelkica doslovno svugdje po javnom prostoru, te na manijakalnu upotrebu pirotehnike uz histerično ruganje skoro svakome ko kaže da mu takva pucnjava smeta. Nekako uporedo s tim, većina medija prenosila je scene s januarskog plivanja u ledenim rijekama za “krst časni” širom Bosne i Hercegovine, što je od ranije poznato kao obred uz “Bogojavljenje” u pravoslavnom kalendaru. Sve se to dešavalo u tom famoznom javnom prostoru. Niko nikoga nije hapsio zbog toga. Naravno, i ne treba. Za obilježavanje 9. januara u Banjoj Luci s ratničkom pjesmom “za krst”, uz prizivanje srednjovjekovnih mitskih likova, niko nije ni mogao biti hapšen sve i da je neko to htio, jer su i pjevanje i stupanje obavljali naoružani policajci.
Sve to, dakle, prolazi, ali kratko obavljanje namaza na livadi mnogima je problem, a da pritom niko od onih kojima to smeta ne nudi racionalno pojašnjenje.
(NE)MIRNA BORBA ZA JAVNI PROSTOR
Ovo su nedavni događaji, ali nije se zgorega podsjetiti da je bilo više takvih pojava u bližoj prošlosti. Naprimjer, u Međugorju je prije nekoliko godina privedena arapska porodica zbog obavljanja namaza na otvorenom prostoru. Istom onom Međugorju gdje se drugačije molitve obavljaju po parkovima uz katoličke mise i propovijedi na otvorenom. Ili, istom onom Međugorju gdje je komunistička milicija prije nekoliko decenija hapsila ljude zbog javnih katoličkih molitvi. Sjetimo se, zatim, privođenja nekoliko Arapa zbog namaza u blizini izletišta i kupališta kod slapova Kravice. Da nije u pitanju bio nesporazum, lokalni autoriteti su blizu Kravica postavili i tablu s oznakom o zabrani obavljanja molitvi na javnom prostoru, primarno o zabrani namaza, nije se ona odnosilo na molitvu općenito.
Ne tako davno, neko je s prozora u Splitu snimio nekoliko ljudi koji su klanjali na jednom parkingu, zatim su sjeli u kola i otišli iz grada. Dobro, to nije bilo u Bosni i Hercegovini, ali nije ni daleko, a prateća frtutma je skoro identična onoj kakva se u vezi s takvim postupcima proizvodi kod nas. Ovdje nije bilo hapšenja, ali je s objavom slike zavladala paranoja po internetu, trajala je danima, u raspravu se uključio i jedan umirovljeni general hrvatske vojske. Tema je bila “potencijalni uvod u islamizaciju Splita”. Prošlo je dosta vremena od toga.
Sličnih primjera ima još, ali nakupilo bi ih se previše za jedan tekst. I ovo je dovoljno za prepoznavanje sistemskog i kolektivnog licemjerja.
“SEKULARISTIČKI TALIBANI”
Šta se za to vrijeme događa u glavnom gradu Bosne i Hercegovine? Grad vrvi od plakata s bezbroj poruka, od efektnih do besmislenih. Na nekoliko bilborda pokušao se, pomalo izokola i stidljivo, osvježiti urbani krajolik sa životnim, mudrim i korisnim citatima iz islamske prakse i učenja. Nekoliko hadisa s univerzalnim porukama, korisnim za bilo koga, natječe se s bezbroj drugih šarenih, kičastih ili katkad neukusnih komercijalnih ili političkih bilborda. Čak se i na ovom polju primijeti više tolerancije nego u drugim mjestima. Vjerske poruke na plakatima idu uporedo s reklamnim sloganima za alkoholna pića, za razne koncerte, za lutrije i kockanje, za navodnu vegansku “zaštitu” životinja s poluskrivenom provokacijom, za nebuloze i svih vrsta. Niko se nije javno žalio da mu smeta poruka drugog plakata unatoč kontrastima. Niko, osim pojedinih besposličara s društvenih mreža. Doduše, javio se i jedan “javni faktor”, sarajevski pisac, novinar i muzičar, koji jednom prilikom na društvenoj mreži reče da je kur’anski ajet na javnom plakatu u Sarajevu za njega teror.
U Sarajevu, znači, traje mirna borba javnim porukama preko većih i manjih plakata. Ali to nije borba između religija, nego između bošnjačke iskompleksiranosti i stidljivosti u pitanjima ispoljavanja vjere s jedne i komercijalnog sekularizma s druge strane. Ovaj drugi suparnik već je zalazio na granice seksualne pornografije preko subliminalnih poruka na sarajevskim bilbordima. Odavno po tim velikim plakatima znaju bljesnuti nečiji goli ekstremiteti, najviše ženski, ili insinuacije na seksualne zahvate pri reklamiranju nečega što nema veze sa seksom, ili slike upadljivo mladih polugolih djevojaka. Naravno, moć navike je tu pa narod više i ne obraća pažnju, ne postoji komisija za šund i papanluk, tako da i ovo prolazi bez teškoća.
No, da se vratimo trebevićkom hapšenju. Policija RS-a, koja valjda nije uspjela naći suvisao izgovor za privođenje ovih ljudi, navela je, pored ostalog, da se taj namaz svrstava u “nepristojno ponašanje”. Prema nekim podacima s društvenih mreža, navodno je rečeno i da “uznemirava građane”, što će reći izletnike u ovom slučaju. Taj dio priče možda je i najznačajniji. Nisu ovdje glavne uloge ni policajci, koliko god im ovo bila sumanuta akcija, pritom i bahata. Nisu glavne uloge ni privedeni klanjači. Glavni su ti “građani”, i to posebno oni koji su jedva čekali da sjednu za Facebook i krenu sa svojim arogantnim komentarima, izrugivanjima, pametovanjima i vrijeđanjima. Komentari Bošnjaka, ili nekih koji se po društvenim mrežama predstavljaju kao muslimani, odišu neznanjem, glupošću, neinformiranošću i mahalaškom ograničenošću. Prevladavali su postovi tipa: “Neka su ih priveli, šta su tu našli klanjati samo da ih neko vidi”, pa ono očekivano: “Zna se gdje se klanja, vjera je privatna stvar”, i zatim ono čuveno: “Nije im ovo džamija, nek’ idu u Arabiju, ovo nije naša tradicija.”
Mnoštvo je ovakvih komentara otišlo u javni prostor, ali i još glupljih i još jadnijih. Možda se najviše istakao izvjesni Muhamed Ordagić, koji se, izgleda, ponosio svojom arogancijom, šovinizmom i neznanjem. Pod njegovim imenom je na Facebooku izašla ovakva izjava: “Na žalost ovih nakaza danas imamo u svim vjerama.” Nije Ordagić ljude ni upoznao ni vidio, ali je sebi dao za pravo nazvati ih “nakazama”, usput i “talibanima”, jer taj je pridjev opet popularan među neznalicama i kompleksašima koji kupe televizijsku terminologiju ne znajući ni šta znači, ali je obilato koriste.
Bilo je mirnih pokušaja da se nekima od takvih neupućenih Bošnjaka objasni kako vjernici smiju klanjati izvan džamije, na bilo kojem mjestu, sve dok je to mjesto dovoljno čisto i dok se zna smjer kible, te kako namaz nije samo za džamije, ali je to uglavnom bilo uzaludno. Nakon što nije uspjelo prosvjećivanje zatupljene mase, probalo se objasniti da je opće i javno licemjerje u RS-u na ovaj način haman pa ozakonjeno, skoro pa legalizirano u praksi ako nije na papiru, a da postoji nemali broj Bošnjaka koji to pravdaju, kojima se to sviđa, koji to podržavaju. Dakako, imaju oni pravo verbalno podržavati šta god žele, samo još da neko od njih odgovori na bezbroj puta postavljeno pitanje – šta im to tačno smeta u obavljanju namaza na otvorenom, šta ih toliko uznemirava kada se klanja u javnom prostoru? Nije to pitanje za srpske policajce, niti za redare iz Međugorja i Čapljine, već za sve snishodljive Bošnjake, s naglaskom na one iz Sarajeva. Recimo da se odgovor zna, otprilike, ali nije fol da se njima samima ne ponudi mogućnost davanja odgovora. Jer njihovog argumentiranoga odgovora još nema, ni jednog racionalnog pojašnjenja na takvo pitanje.
