Bivša njemačka kancelarka Angela Merkel rekla je da živimo u postfaktičnom vremenu, u kojem odlukama vladaju mnogo više osjećaji, dojmovi i glasine; informacije se preuzimaju samo iz naslova, a činjenice, fakti, ono što jeste, ostavljaju se ad acta. Rezultati završenih općih izbora u Bosni i Hercegovini potvrdili su to da su činjenice djelimično izgubile bitku s osjećajima, dojmovima, glasinama, tračevima, spinovima, riječju: s antibošnjačkom i antibosanskom propagandom.
ČINJENICE PROTIV IZMIŠLJENIH PRIČA
Bakir Izetbegović izgubio je izbore od Denisa Bećirovića, SDA je odnijela pobjedu na svim nivoima, ali ne dovoljno i uvjerljivo kako bi se zaustavili kočenje uspostave vlasti i međustranačka prepucavanja dominantno bošnjačkih stranaka. To znači da su, slikovitosti radi, sedam apelacija Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, kojima su Bakir Izetbegović i SDA odbranili državne zakone, slobodno možemo reći pravni poredak države, a time i samu državu, izgubile bitku od otvorenih pisama Denisa Bećirovića. Sređivanje haosa na Univerzitetskom kliničkom centru, za što je zaslužna Sebija Izetbegović, izgubilo je bitku od lažnih vijesti i tračeva o lošem odnosu osoblja ove krucijalne zdravstvene institucije prema pacijentima i tračeva o njenoj Gucci tašni i parkiranju na nedozvoljenom mjestu: u Kantonu Sarajevo SDA nije “pomela” populiste iz Naroda i pravde i Naše stranke, što su neki očekivali, pa i tome se nadali, ali je ipak pobijedila (barem prema rezultatima koje imamo u trenutku nastajanja ovog teksta).
Slanje Akcionog plana MAP, deblokada izbora u Mostaru, sprečavanje donošenja Izbornog zakona kojim se uvodi aparthejd u Bosni i Hercegovini, diplomatska aktivnost ministrice vanjskih poslova zahvaljujući kojoj je izglasan niz rezolucija i deklaracija u svjetskim centrima moći kojima se ide naruku našoj zemlji, povećan broj zaposlenih, ispunjeno obećanje o novih stotinu hiljada radnih mjesta, povećan izvoz, povećan bruto nacionalni dohodak, izgradnja novih kilometara autoputa... nije uspjelo do kraja dobiti bitku protiv otrova koje su sipali mediji, protiv besmislenih tvitova Elmedina Konakovića i Edina Forte, protiv profesora i analitičara koji samo znaju reći “Treba!”.
K tome, žive su i još su vitalne mnoge laži. Laž o Bakiru u trezoru, o zlatnim kašikama, o vreći zlata, o respiratorima, izdaji u vezi s presudom protiv Srbije za genocid... A da su laži i izmišljotine uzele primat nad činjenicama, najslikovitije potvrđuje pitanje jedne novinarke upućeno Bakiru Izetbegoviću o tome kako komentira gubljenje povjerenja u SDA, iako brojevi govore da to uopće nije tačno, da je SDA i dalje stranka koja dobija povjerenje najvećeg broja glasača u Bosni i Hercegovini.
PROBLEM JE U SOCIJALIZMU, NE U NARODU
Svjesni činjenica da vladajuća “Trojka” u Sarajevu nije opravdala povjerenje građana, da je osim kritike na računa SDA i Bakira Izetbegovića malo šta drugo ponudila, mnogi su očekivali da će Narod i pravda i Naša stranka otići u političku povijest, a u svojoj Republici Sarajevu uzeti nekoliko poslaničkih mjesta. Neki su očekivali i nadali se da će socijaliste iz SDP-a u mnogo većem obimu zamijeniti socijaldemokrati iz DF-a i SDBiH. Dogodilo se, pak, da su kandidati NiP-a i NS-a uspjeli ući i u parlamente na višim nivoima vlasti i zadržati moć da rade ono što najbolje znaju, da prijete zatvorima, hapšenjima, revolucijama i vrućim ljetima, da lažu, otvoreno i brutalno, da koče uspostavu vlasti, spinuju, skreću pažnju javnosti s nacionalno važnih na nevažna pitanja.
Ali ne treba pasti u zamku i okriviti narod. Postoji racionalan razlog zašto su, primjera radi, Bošnjaci izabrali Denisa Bećirovića, koji Bakiru Izetbegovića za zlo uzima što je u nekom razgovoru rekao da Bosna i Hercegovina neće ući u NATO dok ne bude konsenzusa sa Srbima, a ne Bakira Izetbegovića, koji je, slanjem Akcionog plana, omogućio da Bosna i Hercegovina uđe u NATO. Nije prepoznata politička vještina političkog lidera Bošnjaka, godila je uhu priča o “nesposobnim i lažljivim političarima na vlasti” koju SDP priča od dana kada se rodio iz Saveza komunista. Problem je u socijalizmu, ne u narodu.
Većina naše akademije, većina naših medija, nije napravila niti jedan korak od bazičnih vrijednosti socijalizma i moralizma kao njegovog glavnog oružja. Duh marksizma je vitalan, ideja da se hijeropovijesna priča o borbi dobra i zla može spustiti u povijest nikad življa. Ona nije živa zato što je istinita, nego zato što oslobađa odgovornosti, bolje reći samoodgovornosti za realiziranje u svijetu kakav jest – nesavršen. Naizgled je lakše živjeti ako “znamo” da su “svi političari isti”, da su “svi lopovi”, posebno ovi “nacionalisti koji zavađaju narod”. Predstavljajući samima sebi svijet na taj način, podsvjesno se oslobađamo odgovornosti za vlastite živote i “s pravom” čekamo da nam država riješi problem.
Takvoj svijesti, možda bolje reći polusvijesti, godi, recimo, priča Senada Hadžifejzovića. Dijelu, dobrom dijelu Bošnjaka, očigledno, više odgovara vjerovati da je laž istina, pa su uprkos činjenicama dali svoje glasove bosanskom nacional-socijalističkom političkom bloku, koji sačinjavaju NS, NiP i SDP, jer ta skupina živi od utopijskih priča, računajući upravo na onaj dio građana koji se odbija suočiti s realnošću da je u kontinuitetu pod udarom velikosrpskog i velikohrvatskog projekta i zbog čega nepostojanje političkog jedinstva na nacionalnom nivou nije dokaz visoke demokratske svijesti jednoga naroda, nego latentna suicidalna intencija u političkom smislu. Da, dobro je da su Bošnjaci politički organizirani u više partija, što su ideološki pluralni. Glupo je nemati jedinstvo oko bazičnih interesa. Ono jedinstvo na koje je pozivao Bakir Izetbegović, a odbijali ga Denis Bećirović i političari koji su ga podržali.
Željko Komšić i Bakir Izetbegović
Zato Bošnjacima, koji nemaju problem sa samoodgovornošću, teško pada, možda ne toliko poraz Bakira Izetbegovića, koliko pobjeda Denisa Bećirovića, čovjeka koji živi utopije jugoslavenskog socijalizma, nesposobnog da prihvati bazična moralna načela od kojih je jedno odbijanje saradnje s krvnicima dok se ne kazne adekvatnom kaznom i ne dožive katarzu. Novi član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda Bošnjaka, u izbornoj noći, punih usta je indirektno pozvao na obnavljanje Jugoslavije – obraćajući se “susjedima u regiji” pozivom na saradnju, doslovno je rekao: “Prije trideset i dvije godine Titova Jugoslavija je bila ispred i Mađarske, i Čehoslovačke, i Poljske, i Rumunije, i Bugarske.” Niko od medijskih analitičara nije se osvrnuo ili, ne daj Bože, kritikovao ovu izjavu, koja vrišti o tome da je na mjestu člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine sjeo čovjek operiran od realnosti, a u svojoj ideološkoj zagriženosti preopterećen opakim moralizmom. K tome, ne treba smetnuti s uma, da će Bećirović i SDP postavljati ambasadore po evropskim zemljama. Slat ćemo ambasadore ljevičare u zemlje u kojima jača desnica. Kako će naši ljevičari izlaziti nakraj s evropskom desnicom? Nikako!
U ČIJIM JE RUKAMA SUDBINA?
Rezultati su takvi kakvi jesu. Postoji strah da će se nastaviti politička agonija producirana iz srpskohrvatskih centara moći i centara koji podržavaju bosansku nacionalsocijalističku agendu. Njeni nosioci jesu izgubili moć koju su imali, ali nisu skroz ostali bez nje, još su opasni.
Podaci o izbornim rezultatima pokazuju da vlast na svim nivoima mogu formirati i SDA, s jedne strane, i udružena “Trojka”, s manjim strankama, ali ni jedni ni drugi bez podrške DF-a, a možda i Stranke za BiH. Koaliranje s HDZ-om, na entitetskom, i SNSD-om na državnom nivou nije moguće izbjeći. Te dvije političke partije najavljuju koaliciju i nadaju se da će im partneri s bošnjačke strane biti naši nacionalsocijalisti.
Drugim riječima, i sigurni i potencijalni nosioci vlasti protiv su SDA, svako iz svojih razloga. Ono najgore što se može desiti, iako je to teško moguće, jeste uspjeh “Trojke” izvodiv po principu “neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj”. Ne treba iznenaditi njihova odluka, u konačnici, oni nikada nisu negirali mogućnost donošenja odluke da s HDZ-om i SNSD-om formiraju vlast. Optuživati SDA da je u koaliciji sa srpskohrvatskim političkim predstavnicima u Bosni, ali i sami koalirati s njima, pod opravdanjem da je to neizbježno, jeste zamjena teza, ali im takvo što nikada i nije bilo strano.
Ali ni SDA ni “Trojka”, po svoj prilici, neće moći formirati vlast bez tasa na vagi, a to su u ovom slučaju DF i Stranka za BiH. Da li će se Željko Komšić vratiti starim drugovima, koalirati sa SDP-om i NS, time i s NiP-om, i tako izbaciti SDA iz vlasti ili će ostati vjeran saveznik SDA, jedinom ozbiljnom političkom organizacijom koja počiva na premisi da Bosnu nikada izdati neće?
Razlike između DF-a i SDA jesu bitno ideološke, a među Bošnjacima i jedna i druga opcija imaju jaku podršku, bez obzira na to što za SDA glasa znatno više građana. Ta je razlika, naprimjer, u stajalištu da li koristiti zakonske okvire i, ne obazirući se na kolektivnu svijest ogromne većine Hrvata u Bosni i Hercegovini, ići koracima ka građanskoj državi, čemu je sklon DF, ili izabrati sporiji i mirniji put na kojem se, demokratski, uvažava pravo Hrvata da ne žele građansku državu i ka njoj ići kroz kompromise s njima i predati se evolutivnom toku koji će Ivana i Mariju iz Širokog Brijega jednoga dana okrenuti s etnonacionalističkog u građansko opredjeljenje kada je država u pitanju, što jeste politika SDA. (Ova razlika između partija centra (lijevog i desnog) trebala bi biti predmetom jasnih, suvislih rasprava u javnosti. I bit će, osim u slučaju da udruženi medijski poduhvat protiv SDA ne proizvede neke nove, nebitne teme, koje će zabavljati javnost podižući joj nivo adrenalina.)
Nermin Nikšić, Edin Forto, Elmedin Konaković
Moguće je, ipak, da će vlast formirati SDA s DF-om i Strankom za BiH, te dalje s HDZ-om, odnosno SNSD-om. Ništa se bitno neće promijeniti u konstelaciji političkih odnosa, osim u slučaju jasnog i glasnog saveza spomenutih probosanskih stranaka, koji je nužan kako bi nas Zapad konačno ozbiljno shvatio i prestao eksperimentirati s politički neozbiljnim subjektima, a i srpskohrvatska koalicija protiv Bosne uvidjela da joj je Sizifov posao pokušaj razbijanja Bosne.
Što god da se desilo, političko homogeniziranje Bošnjaka oko SDA ostaje bošnjački nacionalni prioritet u političkom smislu. Ma koliko neki bili nezadovoljni rezultatima izbora, nužno je osvrnuti se na za Bošnjake pozitivnu činjenicu, a to je – SDA je pobijedila. Bez SDA, ma ko formirao vlast, neće biti moguće popuniti institucije kadrovima koji niti znaju, niti smiju izdati. Kadrova koji će poput Šefika Džaferovića bdjeti nad onim što jeste suština, a to su zakoni, pravilnici, potpisani dokumenti koji garantiraju opstanak i jačanje Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Bošnjaci nemaju taj luksuz da prestanu ponavljati rečenicu “mi se nećemo umoriti”, jer se zapravo ne smiju umoriti.
