Oduvijek se u islamskoj tradiciji Bošnjaka pridavala velika pažnja obavljanju hadža, kao pete osnovne islamske dužnosti. To je bilo i onda kada je put na hadž iziskivao izuzetno velike fizičke napore i poteškoće, velika materijalna sredstva i veliki rizik po zdravlje i život hodočasnika; u vrijeme kada je odlazak na hadž i povratak s hadža trajao mjesecima, pa i više. To su često bili odlasci bez povratka.

Zbog svega navedenog, pisao je Enver Mulahalilović, običaj je bio da su se ikrari provodili vrlo svečano, a provodili su se u džamijama i hadžijskim kućama, uz učešće brojnih komšija, prijatelja, rodbine i ostalih džematlija i drugih.

U Sarajevu je bio običaj da kandidat za odlazak na hadž, prije nego što bi ikrario, zapusti (zakreše) bradu i obično zamota šarenu ahmediju. Drugi bi to radili u Medini ili Mekki kada tamo stignu. Ranije su hadžije redovno s hadža donosile libade, a to su rukom prošivena (štepana) džubeta, nekada svilenkaste, najčešće žute i zelene boje, koje bi oblačili kada podu petkom u džumu i oba bajram-namaza.

Običaj je bio u Sarajevu da hadžije prvu džumu po povratu s hadža klanjaju u Carevoj džamiji. Najprije bi i redovno po povratku s hadža tri dana boravile kod kuće i dočekivale goste. Za ta tri dana nisu izlazile ni u mahalsku džamiju u džema'at. Poslije tri dana boravka u kući prvo bi se između sebe posjećivale, pa tek onda počele izlaziti u čaršiju.

Sve do izgradnje željeznice i uspostavljanja željezničkog saobraćaja u Bosni i Hercegovini, i to najprije od Sarajeva do Bosanskog Broda (4. 10. 1882. godine), zatim Sarajevo - Metkovići (1. 09. 1892. godine) i Sarajevo - Višegrad (4. 07. 1906. godine) u Sarajevu su se hadžije pratile uz učenje tekbira i ilahija do Hadžinske ravni kod Kozje ćuprije, na kojoj bi se i dočekivale hadžije prilikom njihovog povratka s hadža. Poslije uspostavljanja željezničkog saobraćaja hadžije su u Sarajevu praćene do na željezničku stanicu. Na putu do željezničke stanice hadžije su se svraćale u Ali- pašinu džamiju, u kojoj su klanjale po dva rekʻata tzv. „seferijje" namaza. Mnogi bi hadžije pratili do željezničke stanice na Bistriku. Od kuće do stanice ranije se išlo fijakerom, a poslije automobilom.

Hasan-ef. Nametak (1875 1953) vrlo lijepo je opisao kako su se u Mostaru dugo vremena ispraćale hadžije na hadž i dočekivale kada su se vraćale s hadža. U prikazu Nametak je donio tekst dove na arapskom jeziku i njezinom prijavodu na naš jezik, koja se učila u tim prilikama u Mostaru, za koju kaže da nije mogao ustanoviti ko je njezin autor. Dova je sročena u rimovanoj prozi, počinje Euzom i Bismillah i ima dvadeset šest stihova koji se završavaju na slog „am" i na kraju je donesen salavat na Poslanika islama. Dovu su na ispraćaju i dočeku hadžija učila mektebska djeca u povorci.

Tražim zaštitu kod Allaha od prokletog šejtana, U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog.

1) Neka je svaka hvala Onom, koji nas je naputio i počastio imanom i islamom,

2) I zapovijedio nam da klanjamo, zekat dijelimo, hodočastimo i postimo.

3) Neka je milost i čast našem prvaku, prvaku čovječanstva,

4) Koji očisti Ćabu od kipova i idola,

5) Njegovu uzvišenom rodu i plemenitim drugovima,

6) S kojima se dragocjeno svjetlo istine svukud raznese.

7) Bože, očisti naše nutrine i vanjštine od grijeha!

8) I razveseli naša srca pomoću mnogom kojom olakšavaš pripadnicima islama.

9) Olakoti nam hodočašće, koje će biti primljeno od Tebe, i učini nas od hadžija Tvoje svete kuće!

10) Sa halal, čistom, s haramom nepomiješanom, imovinom.

11) Olakšaj put hadžija i čuvaj ih od muka,

12) I sastavi ih sa selametom, o Uzvišeni, o Čisti od svih nedostataka, o Spasitelju!

13) I napoj nas Zemzem-vodom i očisti nas njome od grijeha!

14) Učini i nas od onih koji će na Arefatu s hadžijama islamskog svijeta (naroda) na Vakfi stati,

15) I od onih koji će između Safe i Merve na najuzvišenija mjesta žuriti!

16) I koji će Hadžeru-l-esved s uzvišenom čašću poljubiti!

17) Bože, daj nam da pohodimo Revdu najboljeg čovjeka,

18) U Medini svijetloj i u Mesdžidi-haramu!

19) Da preda nj stanemo skrušeno i s poštovanjem,

20) I zatražimo šefa ata (zauzimanja) od Njega, nek je s Njim svako dobro i spasenje Božje!

21) Bože, Ti uslišaj dove Tvojih hodočasnika za pravo pripadnika islama,

22) Kad budu molili kod Tvoje kuće (Bejtullaha), na Arefatu i na uzvišenim stajalištima (Mekami Ibrahimu i dr.)!

23) I čuvaj nas, Gospodaru naš, od poraza i rasula!

24) Pomozi nas obilnom pomoći i razveseli njome srca svih pripadnika islama!

25) Uslišaj našu dovu i omogući nam ovaj naum!

26) Učini naš ahiret (smrt i život poslije smrti) dobrim i okončaj nas s lijepim okončanjem!

27) I dao Bog milost Muhammedu, Njegovom rodu i svima njegovim drugovima! I neka je svaka hvala Gospodaru svjetova, Amin!

Arapski tekst gornje dove učio se, pored Mostara i u drugim mjestima u Hercegovini. U Trebinju, na primjer, prilikom ispraćaja hadžija.

Navedena hadžijska dova sa prijevodom prvobitno je objavljena u "Novom Beharu", god. IX/1936, broj 9-13, str. 104-135 u članku Ispraćaj hadžija u Mostaru jedan lijep običaj od Hasan-ef. Nametka (1875-1950). Govoreći o mostarskim hadžijama i nekim običajima u vezi s njihovim odlaskom na hadž i povratkom s hadža, Hifzija Hasandedić se koristio navedenim radom Hasan-ef. Nametka i iznio još niz novih detalja i običaja, po kojima sua sizni Mostaru ispraćale i dočekivale hadžije sve do 1935. godine. Radi zanimljivosti tih običaja, koje su zabilježili Nametak i Hasandedić, ovdje ćemo donijeti, iz njihovih navoda, samo kratke izvode, u slobodnoj interpretaciji.

Kada je trebalo da hadžije krenu od svojih kuća na put, okupila bi se mektebska djeca pred mektebom, zatim bi se svrstala u povorku, dvoje po dvoje, i u pratnji muallima krenula hadžijinoj kući. Na čelu povorke išli su dječaci i naglas učili dovu, koju smo ranije spomenuli, a ostala djeca u povorci bi aminala iza svakog stiha i to u jedan glas izgovarajući „Amin!" Dječijoj povorci bi se priključivali usput znatiželjni i tako bi se stiglo pred hadžijinu kuću.

Dok bi se hadžija spremao, djeca bi u dvorištu učila i dalje dovu i aminala. Pošto bi se hadžija spremio i djeca darivala u novcu, a dovadžije još i okitile čevrama i muallim darivan uobičajenim poklonom (po običaju bio je to dukat), povorka na čelu s hadžijom kretala se prema džamiji. Na svom putu do džamije djeca su učila dovu i aminala, a povorka bi se stalno povećavala i tako bi svi stigli do džamije. Dok hadžija u džamiji klanja dva rek'ata seferijje i učini dovu, dotle bi djeca u haremu džamije učila svoju dovu i aminala. Na kraju, kada hadžija izađe iz džamije, djeca bi se razilazila kućama, a ostali bi se opraštali od hadžije ili bi ga pratili do stanice, odnosno polazišta hadžija.

U Mostaru su se na isti način, prema kazivanju Nametka i Hasandedića, dočekivale hadžije kada su se vraćale s hadža. Mektebska djeca bi ih dočekivala na stanici i uz učenje dove i aminanje u povorci pratila do njihovih kuća. Tu bi djeca ručavala i onda se razilazila kućama.

Po dolasku djece postavljale bi se sofre uzvanicima i siromašnim. Ostatak halve koja se, po običaju, pekla u većim količinama, dijelio bi se po mahali.

Na sličan način ispraćale su se i dočekivale hadžije i u drugim našim krajevima. U Posavini, na primjer. U povorkama mektebske djece, u pratnji muallima, učile su se razne prigodne ilahije, kaside i dove. Enver Mulahalilović donosi jednu dovu u prijevodu Ahmeda O. Mešića s turskog jezika od jedanaest bejtova, koja se prije rata devedesetih učila na ispraćaju i dočeku hadžija u Brčkom i njegovoj okolini, pa i šire. Dovu je zabilježio hafiz Mehmed-Hulusi Mulahalilović (1878- 1952), iz Gornjeg Rahića kod Brčkog, 10. muharrema 1330. hidžretske godine (1. januara 1912. godine n. e.). Evo kako ona glasi:

DOVA KOJA SE UČI PRI ODLASKU HADŽIJA

1) O, moj Bože, pomozi namjernike i hodočasnike,

2) kada oni odluče (da obave hadž) da zdravi i uspješni

3) (stignu) u Mekku, na Minu, Muzdelifu i na brdo Arefat!

4) Omogući ovim hodočasnicima, koji odlaze, da stignu do Istine (mjesta na kojima se Istina otkriva).

5) (tj.) do Mekke i Revdai-mutahhere (Harema i džamije Alejhisselamove u Medini), kao namjernici i hodočasnici!

6) Ispuni ovim hodočasnicima, koji odlaze, sve (njihove dobre) želje!

7) Učini hodočasnike, koji odlaze, sretnim i blaženim na onom drugom (zagrobnom) svijetu (u životu poslije smrti!)

8) Uvijek ispunjavaj hodočasnicima njihove želje na (svakom) stajanju!

9) Hodočasnike, koji odlaze, dovedi do naše Mekke,

10) i olakšaj im da se, kao odabrani i počastvovani vrate svojim kućama!

11) Uslišaj, uslišaj, hiljadu puta uslišaj, o Gospodaru (svih) svjetova!

Pripremanje za hadž, ikrar i dova, odlazak na hadž, bavljenje na putu i hadžu i povratak hadžija, sve su to motivi koji su, na određen način, našli odraza u narodnim umotvorinama: pričama, pripovijestima, anegdotama, narodnim pjesmama, poslovicama i dr. Evo jedne narodne pjesme koja nosi naslov Tri puta je na Ćabu hodila, koja glasi:

„Divojka je malo divovala,
Sedamdeset i sedam godina.
Tri puta je na Čabu hodila,
Ćabi kući tiho govorila:
Ćabo kućo, udat bih se mlada!
Iz Ćabe joj nešto odgovara:
Udat ćeš se, lipa divojko,
Udat ćeš se i pokajat ćeš se:
Na um će ti pasti divovanje,
Spominjat ćeš carstvo divojačko:
Car ti bijah, dok u majke bijah,
Sva me Bosna carem zovijaše,
A moj dragi carem i vezirom.
Ne bih carstva za sav Stambol dala,
Agaluka za tri pašaluka,
Ni mahale, u kojoj sam rasla,
I u njojzi dragog zagledala.“