U posljednje se vrijeme u Bosni i Hercegovini sve češće govori o “bosanstvu” kao nacionalnoj kategoriji. Rasprava o ovoj ideji dodatno se komplicira time što se zagovornici “bosanstva” dijele na one koji smatraju da je odrednica “Bosanac” samo zamjena za odrednicu “Bošnjak”, one druge koji tvrde da su Bošnjaci, Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini etničke grupe a da je naziv Bosanac ispravna nacionalna odrednica te na one treće, kojima je bosanstvo svojevrsni nadomjestak za nekadašnje jugoslavenstvo.

Stoga smo se obratili većem broj intelektualaca, od kojih su neki aktivni u aktuelnim raspravama o bošnjačkom/bosanskom nacionalnom pitanju, i upitali ih kako gledaju na ideju bosanske nacije, koliko je ona utemeljena, koliko je realno da zaživi s obzirom na prevladavajuća negativna stajališta o tome među Srbima i Hrvatima, ali i Bošnjacima? Zanimalo nas je da li je rasprava o “bosanstvu” danas uopće potrebna, nije li riječ o još jednom obliku “nacionaliziranja muslimana” ili, pak, o revizionizmu te kakve koristi a kakve štete za Bosnu i Hercegovinu i njene narode u tome vide.

Danas donosimo stav Enesa Durmiševića, profesora prava. 

Ideja bosanstva kao nacionalne kategorije nije nova pojava. U Bosni se ta ideja pojavila u drugoj polovini 19. stoljeća, u vrijeme kada su se i drugi balkanski narodi počeli “nacionalizirati” pod utjecajem evropskih buržoaskih revolucija. Nažalost, pod utjecajem hegemonističkih, velikodržavnih ciljeva iz susjedstva (koji nisu prestali ni danas), ali i historijskog konteksta, ideja bosanstva, odnosno bosanske nacije, nije realizirana.

A danas treba znati: takva ideja ne može se realizirati dekretom, koliko god bila “korisna” i u skladu s evropskim i svjetskim demokratskim uzusima. Kallayevo interkonfesionalno bosanstvo i integralno jugoslavenstvo kralja Aleksandra i Josipa Broza to veoma dobro potvrđuju bez obzira na njihove namjere. Dakle, realizacija takvih ideja traži vrijeme i trud, to je proces na polju obrazovanja i izgradnje nacionalne svijesti.

Naravno da je današnji demokratski svijet bacio na smetljište historije izjednačavanje nacije i naroda, što se u Bosni uporno čini, jer joj se ne dozvoljava da ima svoj, vlastiti, bosanski narod (političku naciju, državljane lojalne bosanskom ustavu i njenim zakonima). Bosna se često prikazuje kao puki geografski pojam, bez bilo kakvog historijskog, kulturnog i političkog sadržaja i identiteta, ili još gore: kao teritorija koja je oduvijek bila dio srpskih ili hrvatskih “zemalja”. Takva “historijska pornografija” Bosnu uvijek drži u krizi, ona se osporava, pripisuju joj se neka specijalna svojstva, mora biti država “mimosvijet”, različita od svih evropskih demokratskih država.

Nacionalna građanska država je inkluzivna, njoj pripadaju svi njeni jednakopravni građani, ona teži univerzalizaciji prava, ali i kulturnom i svakom drugom pluralizmu. Perpetuirajući sve bosansko (historiju, kulturu, tradiciju, vjeru...), odnosno, često lažući o Bosni, etnopolitičari bosansku političku zajednicu pretvaraju isključivo i jedino u etničke zajednice. Poimanje države kao isključivo jedne ili više etničkih zajednica bez priznanja pojedinca kao subjekta političkog i svakog drugog života vodi u genocid, ratne zločine i stalne ratove (“Njemačka über alles”, “Svi Srbi u jednoj državi”, “Palestinci su stoka”...). Građanska država konsolidira državu kao zajednicu ugodnog življenja i pravi ambijent i poredak u kojem su svi s istim šansama i kojem se svi mogu prilagoditi. Nema privilegiranih, “nebeskih”, “izabranih”, “legitimnih”, niti “Božijih naroda”.

Za naciju, koja se često definira kao sociološko-politički pojam, nužno je vezan i pojam naroda, koji se definira kao etnološko-sociološki pojam. Poistovjećivanje ova dva pojma, ili njihovo različito razumijevanje, ima različite političke i društvene konsekvence, jer razlika između naroda i nacije nije samo pojmovno-kategorijalna, nego i historijska, sociološka i politička. Formiranje nacije u odnosu na narod nužno objašnjava njihovu temeljnu povezanost koja upućuje na shvatanje da je nacija zajednica historijskog razvitka, a narod zajednica historijskog trajanja.

Dakle, nacija je specifična društveno-ekonomska, kulturna i politička zajednica koja se javlja na prelazu iz feudalizma u kapitalizam, odnosno u 19. stoljeću, koje se smatra vremenom konstituiranja (izgradnje) nacija i formiranja samostalnih nacionalnih država u tadašnjoj Evropi.

Pored društveno-ekonomskih i političkih, vrlo važni faktori u konstituiranju i realizaciji “ideje nacije” bili su etnička srodnost, zajednička kultura i jezik. Ovaj tip nacije se u literaturi naziva organska (herderovska) ili nacija kulture i porijekla, za razliku od nacije koju čini skup jednakih i ravnopravnih pojedinaca (politička ili građanska) ili državna nacija.

Nacija se danas u modernom demokratskom društvu shvata isključivo kao ukupnost građana jedne države te se, konsekventno tome, nacionalnost izjednačava s državljanstvom, ona je zbir ujedinjenih pojedinaca, dakle “državni narod”, skup državljana. Dakle, nacija i državljanstvo su sinonimi i ona može obuhvatati više etnosa (kulturno-bioloških naroda), kao što je to slučaj u Bosni i Hercegovini. Zar danas postoji država u kojoj ne živi više etnija/naroda?

Nacije i države imaju zajedničke teritorije, ali njihove granice nisu nužno istovjetne. Termin nacija-država ima smisla samo ako se teritorija jedne nacije podudara s teritorijom jedne države. Državne granice, barem u Evropi, više dijele nacije nego što ih obuhvataju, tako da su neke nacije podijeljene u više država, a u nekim državama te iste nacije čine značajne manjine. Takav slučaj je, manje-više, s mnogim evropskim narodima. I svi moderni nomadi/migranti kreću se i žele se nastaniti u gore nabrojanim državama.

S druge strane, postoje nacije koje nemaju vlastitu državu, nego žive kao manjine u okviru jedne države ili više država.

Dakle, sve moderne, demokratske države su države koje sačinjava više naroda i one su rezultat političkih, ekonomskih, kulturnih, vjerskih i drugih utjecaja.

Bosna i Hercegovina konstituirana kao demokratska država njenih građana može ustavnopravnim rješenjima osigurati politički subjektivitet bosansko(hercegovačkog) naroda kao političkog naroda, na jednoj, i punu slobodu njegovih etničkih identiteta, na drugoj strani. “To znači da se nacionalna prava i slobode ne ostvaruju preko nasiljem stvorenih teritorija nego preko eksteritorijalnog sistema ljudskih individualnih i kolektivnih prava... Jednostavno rečeno, preko prava, a ne preko etničkih teritorija, osiguravaju se i nacionalne slobode” (E. Zgodić).

Etnonacionalisti insistiraju na “konstitutivnosti” etnije/naroda, jer time jedan narod postaje suveren na određenoj teritoriji, čime se potire građanska ravnopravnost svih ostalih. U suštini, iza ovakvih “teorija” kriju se interesi političkih oligarhija, a ne naroda za koji tvrde da ga predstavljaju. Dakle, građanska i demokratska država Bosna i Hercegovina jeste nužnost i potreba svih njenih građana.