U ovo vrijeme se često slušalo kako «do nezadovoljstva radnika dolazi i otuda što samoupravljanje nije dovoljno razvijeno. Ima tendencija vođenja samoupravljanja na formalnost te da se radnički savjet pretvara iz samoupravnog u predstavnički organ, dolazi do njegovog odvajanja od neposredne demokratije u samoupravljanju». Cijenilo se da obustave rada «ne zaslužuju dramatizaciju, jer se pokazalo da apsolutna većina radnika, i to onih koji imaju uticaja u svojim radnim organizacijama, nije za takav metod razrješavanja konflikata. Više zabrinjava podatak da blizu milion zaposlenih ima lični dohodak do šesto dinara mjesečno, što treba uputiti Savez komunista na istraživanje uzroka za takva primanja koja su ispod minimuma egzistencije».

        O ovome je govorio i predsjednik Tito. «Želim», kazao je on, «da kažem nešto o takozvanim štrajkovima u našoj zemlji. Ali tako se oni uopšte ne mogu nazvati. Oni se ne mogu upoređivati sa štrajkovima u kapitalističkom sistemu gdje se radnici bore za povećanje nadnica i bolje uslove za život. Kad radnici samoupravljaju i kada dolazi do obustave rada, to je izraz izvjesnog negodovanja, najčešće jednog dijela kolektiva, kome se ponekad iz solidarnosti pridruže i drugi, a do tog negodovanja dolazi obično zbog nepravilnog odnosa pojedinih rukovodećih ljudi u preduzeću. No, svejedno, te obustave rada su nemile pojave. Zbog čega dolazi do toga? Svakako, ne dolazi preko noći do takvog negodovanja. Radi se obično o tvrdoglavosti nekih rukovodilaca».

        Bosanci i Hercegovci, mada imaju brojne povode da se ljute, tek uzgred i tiho su se javno oglašavali na nepravilnosti i nepravde koje se čine prema njima a zbog kojih su, neopravdano, u stalnom zaostajanju za drugim, razvijenijim sredinama. Prosječna stopa akumulacije u privredi njihove Republike u poslijeratnom periodu je 6,29, a u Federaciji 8,93, te je niža od stope svih federalnih jedinica. Dohodak po stanovniku pretprošle godine u Bosni i Hercegovini je bio 37l dolar (Crnoj Gori 375, Makedoniji 409, Srbiji 563, Hrvatskoj 7l7, Vojvodini 725, Sloveniji l.036; samo je na Kosovu iznosio manje - 2l6 dolara). Uz to, privredna reforma, koja traje već nekoliko godina, ovdje se ne zamjećuje ili, ako se nešto vidi, ne vidi se po dobru. O tome su «domaće» novine pisale: «U prošloj godini tekući gubici u privredi federacije porasli su za daljih 26 posto» a dodaju li se nepokriveni gubici i neotplaćeni sanacioni krediti iz ranijih godina, onda su narasli na 72 posto. U Bosni i Hercegovini su najveći. «Ovdje», kažu one, «na 25 organizacija, koje zapošljavaju preko pedeset hiljada radnika, otpada 86 posto ostvarenih gubitaka u privredi» pa nastavljaju da «je problem sanacije otežan ne samo veličinom ostvarenih gubitaka, već i drugim faktorima. Sa jedne strane to je nedovoljna angažovanost radnih organizacija na stručnoj izradi sanacionih programa koji u većini slučajeva ne daju sve potrebne elemente za društvenu ocjenu uzroka gubitaka i verifikaciju predloženih mjera sanacije. To je, pored uslovljenosti nedostatkom stručnih kadrova, dobrim dijelom vezano i sadašnjim načinom pokrića gubitaka koji treba mijenjati. Sa druge strane, organizovani angažovanjem postojećih izvora sredstava za pokriće gubitaka iz l967. godine, nisu ostale gotovo nikakve mogućnosti intervencije sredstvima fondova zajedničkih rezervi - posebno Republičkog fonda, čije su obaveze za l969. godinu veće od predviđenog priliva sredstava». Novine su pisale i o «viškovima električne energije u Bosni i Hercegovini i nemogućnosti njenog plasmana», dodajući da su «bosanski viškovi» ustvari «jugoslovenske rezerve», gdje se pokazuje da ova republika ustvari nema «višak» te energije «već da, na svoju štetu drži dragocjenu rezervu jugoslovenskog elektroprivrednog sistema».

        Jedan od sanacionih spasilaca je ograničavanje budžetske potrošnje, koja se najsporije sprovodi u Bosni i Hercegovini. («Što god je najsporije, najzaostalije, najsiromašnije, to je kod nas», kažu njeni nezadovoljni građani). «Mi se moramo ozbiljno pozabaviti čitavim kompleksom problema nelikvidnosti i pronaći efikasna rješenja», govorio je i predsjednik Tito, a obični ljudi su sumnjivo odmahivali glavom s mišlju «to se odavno govori, a samo se ponavlja». Predsjednikove riječi su bile utješne, ali nisu bile dovoljno uvjerljive. «Što se tiče nelikvidnosti», govorio je on, «jasno je da ih ne možemo ukloniti preko noći, već postepeno. Ali, uklonićemo ih. Mnoge fabrike koje su u teškom položaju su, da tako kažem, grijehovi naše prošlosti, i one nikako ne mogu da se izvuku iz teške situacije i da postanu rentabilne. Neke su to ipak uspjele zahvaljujući tome što su se kolektivi blagovremeno okrenuli sami sebi, što su radnici stezali kaiš i iznalazili sve postojeće rezerve i mogućnosti. Ali ima i onih gdje se slabo posluje, a još uvijek više prima nego što se zarađuje. To zaista ne smijemo dozvoliti. Šta ko mislio da mislio, ali jedno je jasno: ako proizvodnja stagnira ili nazaduje, plate se ne mogu povećavati, ne može se uzimati više nego što se proizvodi, onda mora da bude prelijevanja, mora da ide na račun onih koji stvaraju višak». I dodavao: «Ja sam u svojim govorima i dosta oštro istupao. Ali činio sam to s namjerom da ljudi shvate da mi u našoj socijalističkoj izgradnji, a u prvom redu u ekonomici, moramo napraviti reda... («Kada, druže Tito? Vrijeme neumitno teče.») Vidio sam da ljude svuda obuzima jedinstvena želja da nekako što prije prevaziđemo postojeće razmirice. Ja ne bih htio da ekonomski problemi budu kamen razdora. Jer, ekonomskih problema će uvijek biti, ljudi će uvijek težiti da se brže razvijaju i dolaziće do nesuglasica. Uostalom, do toga dolazi i u odnosima između komuna. Zapravo, među nekim komunama postoje veće razmirice nego između pojedinih republika... («I među narodima, Tito, i među narodima! Zar svima jednako vjeruješ?») Sljedeće godine prestaju investicione obaveze federacije. One su dogovorene i moraju da se ostvare. Ali, ubuduće, federacija ne bi trebalo da bude nosilac investicionih ulaganja. Ono što je do sada obaveza, federacija ima da ispuni, a poslije neka se republike među sobom dogovaraju, a one mogu vrlo lijepo da se sporazumijevaju («Jesi li siguran, predsjedniče?»). Mi moramo onemogućiti one elemente koji hoće da truju naše odnose i da izazivaju nacionalne probleme u odnosima između naših republika. Naši kolektivi nisu opterećeni nacionalizmom i oni traže snažnu jugoslovensku socijalističku zajednicu. Mi, rukovodioci, treba da se ponašamo onako kako žele naši proizvođači. Zato sam ja veoma srećan da u bazi našeg društva ljudi ne dramatizuju nego, naprotiv, minimiziraju pojave koje su suprotne interesima jugoslovenske zajednice i čude se kako u redovima Saveza komunista uopšte može dolaziti do takvih pojava. («Pa valjda od glave riba smrdi, druže Stari!»)

        U Savezu komunista ubuduće ne smije biti glađenja i gledanja kroz prste. Kada je riječ o monolitnosti naše zemlje, ja ne pristajem ni na kakve kompromise. U tom pogledu neću ni s kim kompromis da pravim, dokle god sam na ovom mjestu. Nije meni lako kada moram otvoreno da kažem poneku istinu koja nekoga jako pogađa. Samo, ja sam riješio da se neću obazirati na to da li ću se nekom zamjeriti ili neću. Doklegod sam na tom mjestu, ja ću se dosljedno zalagati za ono za šta sam se borio čitavog života, za što su se u Narodnooslobodilačkom ratu borili narodi Jugoslavije sa komunistima na čelu: za jedinstvo naše zemlje, za prosperitet, za izgradnju socijalizma, za nesmetani razvitak samoupravljanja, za jačanje jugoslovenske socijalističke zajednice...

        Suočeni smo s nizom sistemskih pitanja i ne radi se samo o privrednoj već i o društvenoj reformi. I na tome sektoru neka pitanja moramo zaoštriti. Uzmimo, na primjer, naše školstvo. Stalno govorimo da taj sistem treba mijenjati. Ali, zašto se tu toliko oklijeva, zašto smo toliko neefikasni? Mi i dalje dozvoljavamo nesmanjen upis na fakultete onih struka gdje već imamo višak stručnjaka. Otuda pojava da danas oskudijevamo u stručnim kadrovima drugih profila...

        Moramo se ozbiljno pozabaviti i raznim, nama tuđim teorijama, koje nam truju odnose u našoj zemlji, a vješto se proturaju kroz dio naše štampe... Ne mislim samo na dezinformacije već, prije svega, na ono što nam truje i međunacionalne odnose. E, tome, zbilja, moramo učiniti kraj. Kada je riječ o međunacionalnim odnosima, mislim zaista da je žalosno da se ljudi, poslije toliko godina ustežu da kažu da su Jugosloveni. Ja nikada nisam bio, niti sam sada, za neko jugoslovenstvo u smislu stvaranja jedne nacionalnosti. Sve nacionalnosti i narodnosti treba i mogu da nađu svoje mjesto u našoj federaciji, ali, kao država, mi smo ipak - Jugoslavija. Vani se zna za Jugoslaviju... Žrtve nas obavezuju da čuvamo našu zajednicu. Obaveza je i moja i svih nas komunista da čuvamo našu zajednicu, da učvršćujemo njeno jedinstvo, poštujući u punoj mjeri princip ravnopravnosti («Zar je mi Muslimani imamo, druže Tito?») svake nacije i narodnosti, princip ravnopravnosti svake republike. Mi ne smijemo dozvoliti nikakve pokušaje razdora i razna govorkanja, što se podstrekava izvana («i iznutra, druže Tito!»), da li bi ovome ili onome bilo bolje na ovoj ili onoj strani. Niko od nas, u našoj socijalističkoj zajednici, nije dovoljan sam sebi. A mi svi skupa nismo baš veliki. Veliki smo s moralne tačke gledišta, i ako bismo to izgubili - onda bismo bili mali. Zato treba da čuvamo taj naš moralni kapital koji smo stekli teškom borbom i u toku rata i u socijalističkoj izgradnji naše zemlje»

        Čelni ljudi Saveza komunista Bosne i Hercegovine su katkad govorili i pisali o tokovima zaostajanja svoje republike u privrednom i društvenom životu, navodili i razloge, tražili veću pomoć federacije, ali to nije imalo odjeka u vrhovima vlasti. Uslovi privređivanja u federalnim jedinicama nisu izjednačeni, a to je za ovu republiku bilo kapitalno pitanje. Ova republika ima uglavnom sirovinsku industriju, najvećim dijelom je zastupljena bazna

proizvodnja, jer to uslovljava njen privredni potencijal, ali su cijene proizvodima sirovinskih grana privrede pod kontrolom, odnosno nisu u proporciji sa cijenama drugim industrijskim proizvodima. «Stoga», jednoglasni su oni, «Bosna i Hercegovina u jugoslovenskom razvoju stalno zaostaje. Uzrok je dijelom u prirodi republičke privrede, zatim u još nesavremenoj organizaciji rada i obradi tržišta, međutim, zaostajanje je u vrlo znatnoj mjeri prouzrokovano neispunjavanjem ciljeva reforme i neposrednih zadataka ekonomske politike u ovoj godini, kao i u ranijim godinama. Poremećaji su se na sektoru cijena uvoza i raspodjele jače i negativnije odrazile na sirovinske i ostale bazične grane privrede». No, kad se govorilo o državnim investicijama, kazano je i ovo: «U Bosni i Hercegovini ciklus investiranja traje prosječno 41 mjesec. U Sloveniji traje l4, u Hrvatskoj l9, u Srbiji 29, u Makedoniji 38 mjeseci». Spominjan je i agrar te standard sela, i opet je Bosna i Hercegovina na posljednjem mjestu. «Statistički podaci o popisu poljoprivrede», kaže se, «koji je proveden ove godine u čitavoj zemlji, pokazuju da se u Bosni i Hercegovini u periodu između dva popisa, od l960. do l969, u znatnoj mjeri pogoršala agrarna struktura. Broj individualnih poljoprivrednih gazdinstava povećan je za 58.000 ili za l3 posto. Ovakav porast broja gazdinstava nema ni jedan drugi kraj Jugoslavije. Ona su u Bosni i Hercegovini i najslabije opremljena. Samo 3 posto gazdinstava snabdjeveno je mehaničkom pogonskom snagom (Slovenija 5l posto), samo oko 30 posto seoskih domaćinstava ima električno osvjetljenje (prosjek Jugoslavije je 74 posto)»... Bosanskohercegovački seljak i u ostalim životnim sadržajima «gleda u leđa» drugim sredinama. Tek svaka dvanaesta kuća u selu ima električni ili plinski štednjak; frižider, bojler, gramofon i televizor u svakoj dvadeset petoj. U trideset kvadrata sambenog prostora u selu živi po petero čeljadi. Kuće su slabo opremljene namještajem. Kuhinjski namještaj imaju, a sobni tek svaka druga kuća. U selima brdskih krajeva još se puši ognjište...

        Ljetos, u junu, Centralni komitet Saveza komunista Bosne i Hercegovine, razmatrajući društveno-političke odnose, konstatuje između ostalog «... da je aktivnost Saveza komunista doprinijela stabilizaciji političkih prilika u našoj Republici i jačanju ugleda Saveza komunista u redovima radničke klase, mlade generacije i svih građana Republike; da je kurs reforme izdržao najteže probe, posebno u l967. i početkom l968. godine, da bi se sasvim učvrstio i u praktičnoj akciji radnih ljudi postao moćno oružje za iznalaženje rješenja za prosperitet; da je raspoloženje radnih ljudi na selu pozitivno, iako postoji potreba za rješavanjem problema koji proističu iz teškoća u plasmanu poljoprivrednih proizvoda i disproporcija cijena poljoprivrednih proizvoda i reprodukcionog materijala u odnosu na reformom utvrđene; da je povećana sposobnost našeg društva da se suprostavi svim opasnostima koje dolaze sa strane; da u ostvarivanju zakonitosti i prava građana postoje određeni problemi; da je demokratizacija odnosa u Savezu komunista i u društvu uopšte, pored ostalog, uslovila bržu idejnu i političku diferencijaciju koja pored pozitivnih rezultata brže razotkriva grupašku borbu za vlast i uticaj u onim sredinama i strukturama u kojima je sporiji razvoj samoupravljanja; da je u posljednje vrijeme pojačana i neprijateljska aktivnost i da se posebno koncentriše na područje međunacionalnih odnosa i razjedinjavanje Srba, Hrvata i Muslimana, pri čemu se pokušavaju zloupotrijebiti i postojeće demokratske institucije; da je u današnjim uslovima radnim ljudima, radničkoj klasi i svim slojevima društva, potrebna još jedinstvenija i akciono sposobnija organizacija Saveza komunista».

        U julskom izvještaju sa sjednice Centralnog  komiteta Saveza komunista Hrvatske postavljalo se i pitanje «Čemu i kome služe parole o ugroženosti hrvatskog naroda» i odgovaralo da su živi «neriješeni ekonomski problemi, unitaristička shvatanja i pogrešna kulturna politika, što je pogodno tlo za nacionalne tendencije». Komunisti ove Republike su kazali «da je neophodno insistirati na oštroj diferencijaciji i osudi onih krugova koji, manipulišući nacionalnim elementom, misle na svoje uske, socijalizmu neprijateljske interese. Danas se pojačano serviraju parole o ugroženosti hrvatskog naroda. Njihovi se nosioci služe poluistinama, a uzimaju i neke činjenice sa područja otvorenih problema našeg razvoja, o kojima i mi raspravljamo. Međutim, oni to čine s namjerom da stvore nemir, nervozu i nepovjerenje».

        I prost svijet je znao da jedan nacionalizam izaziva drugi te, ako Hrvati u Hrvatskoj govore da su «ugroženi», to isto će kazati i Srbi u Srbiji. Kako i jedni i drugi imaju svoje sunarodnjake, kao konstutivne narode i u Bosni i Hercegovini, a oba se ponašaju kao i oni tamo, Muslimani su sa strepnjom pratili te izlive nepovjerenja i mržnje i plašili se čak i same pomisli šta bi im se desilo kada bi brojnija i agresivnija «velika braća» međusobno opet zaratila. Osjećali su se sigurnim dok je Tita, a poslije?!

        Ne prođe puno vremena a o nacionalizmu se počne govoriti i na drugoj strani, trećoj... Predsjednik Saveza komunista Srbije na konferenciji je govorio o srpskom nacionalizmu i o međunacionalnim odnosima uopće. «Ne možemo imati razumevanja ni za jednu varijantu srpskog nacionalizma», kazao je pored ostalog i nastavio: «Antisamoupravni i antisocijalistički elementi okupljaju se oko nacionalističke zastave koja primamljuje simpatizere, i četništva i informbiroa, one leve iz kulture, politike i nauke, i sve one koji pokušavaju da nađu neku svoju potporu u prošlosti, u nekim svojim vitezovima i knezovima, zaboravljenim i sahranjenim, potiskujući onaj glavni element - narod, koji se opredelio i odlučio za ono što sada gradi, odbacivši od sebe nacionalističke drvene advokate i prihvatajući program i put samoupravnog socijalističkog društva... I mi tražimo svoj koren, svoju tradiciju u prošlosti, ispunjenu i borbama srpskog naroda za slobodu. Tražimo je u istom vremenu, ali ne na istoj strani. To je tradicija naroda, revolucionarna i demokratska, a već sto godina u Srbiji i socijalistička. Ona ostaje živa u Socijalističkoj Republici Srbiji, zato što je bila opredeljena na strani radnih masa, protiv socijalnog ugnjetavanja, protiv politike nacionalne hegemonije, velikosrpske buržoazije i dinastije... Nije reč samo o srpskom nacionalizmu, nego o onom koji se javlja, u istom ili drugom obliku, u drugim sredinama. U Bosni i Hercegovini, na primer, to je takođe aktuelno pitanje i stavovi Saveza komunista prema tim pojavama precizirani su nedavno u dokumentu Centralnog komiteta o idejno-političkoj aktivnosti... U iduću godinu će komunisti Jugoslavije preneti jedan krupan započet posao iz ove. Da bi se on dovršio, treba mnogo više od slaganja sa njegovom ozbiljnošću. Toga je, nažalost, bilo u ovoj godini».

        A sekretar Sekretarijata Centralnog komiteta Hamdija Pozderac govorio je o tim antisocijalističkim, reakcionarnim i nacionalističkim snagama na tradicionalnom narodnom zboru na Ozrenu kod Doboja, o njima kao takvima u Bosni i Hercegovini. Kazao je: «Te snage nastoje da koriste naše teškoće u svojim tvrđenjima da je samoupravni socijalizam u Jugoslaviji došao u krizu, da sistem samoupravljanja pada na ispitu prakse i da ćemo se jednog dana ugušiti u vlastitim problemima. Oni siju nevjericu i pokušavaju da stvore nepovjerenje u naše namjere i akcije, omalovažavaju naše rezultate i kritikuju sve postojeće. Čuju se i česti prigovori da je Savez komunista uopšte protiv kritike... A mi im sa ovog mjesta poručujemo da nas uopšte ne brinu i ne uznemiravaju njihove prognoze, jer su one u našoj praksi bezbroj puta demantovane. Oni na jalovim priželjkivanjima gaje nadu u vlastitu budućnost, pa je prema tome i ta njihova budućnost jalova... U nekim našim sredinama se javljaju nacionalistički egoizam, egocentrizam, politički pragmatizam i politikanstvo kojim ponekad podliježu i dobronamjerni graditelji samoupravnog socijalizma, pa i neki komunisti, koji se pretvaraju u glasnogovornike partikularističkih i lokalističkih interesa. Bilo je i ima slučajeva da su ovakvim pojavama zahvaćene i neke organizacije Saveza komunista u kojima se razvija borba za zadovoljenje užih, ličnih i grupnih interesa... Realizacija privredne i društvene reforme unosi i niz novina u međusobne odnose u svim sferama društvenog života i na svim nivoima pa je moguće da se i tu jave oprečni interesi između republika, nacija, teritorijalno-političkih zajednica, privrednih organizacija i slično. Njih treba brže i efikasnije, međusobnim dogovorom kroz samoupravne forme i institucije, usaglašavati i rješavati».

 

                                                            *

 

        Jedan od bratića Edhema Smailbegovića, Rizah, upravo je diplomirao geologiju i kao mlad stručnjak zaželio da, u potrazi za rudama, istražuje teren zavičaja. Apetit za istraživanjem mu je porastao kada je polovinom jula u novinama pročitao tekst «Prirodna bogatstva o kojima se malo zna» a u kome se kaže da je «Bosna, što se tiče bogatstva u rudama, mineralima i slično, mala Amerika».

        - Hm, sve i da je tako - kazao je Edhem Smailbegović pred mladićem koji je gorio od ushićenja - mi Bosanci nismo Amerikanci.

        - Ali bismo mogli biti - branio je momak svoje starije kolege, koji su predviđali takvu mogućnost. - Slušaj, amidža, šta oni kažu: «U posljednje vrijeme otkrivena su još i značajna nalazišta antimonita u okolini Goražda, bakra pod Ozrenom, čija ruda je jedna od najbogatijih u Evropi, sa sadržajem bakra od 3,5 posto, cinka i olova kod Gračanice, oko milion tona kvalitetnog boksita u okolini Jajca, magnetita na Radovan-planini, mangana kod

Čelinca...» A sad ono najvažnije, što zvuči kao fantazija: «U takozvanoj ofiolitskoj zoni, području između Doboja i Banje Luke, stručnjaci su otkrili i nalazišta korunda - vrste dragog kamena, veoma dobrog kvaliteta, koji po visokoj tvrdoći, dolazi odmah iza dijamanata, i ima vrlo široku primjenu u industriji kao abraziv. Geolozi i dalje istražuju ove terene, jer sve indicije govore u prilog pretpostavci da se na ovom području nalazi jedno od najvećih nalazišta naznačenog dragog kamena u zemlji. Prve indicije također upućuju na zaključak da je brdovita Bosna bogata i rubinima. Istina, istraživanja nalazišta rubina tek su u početnoj fazi pa, zbog toga, i geolozi još nerado govore o svojim prognozama i očekivanjima». Ha, šta veliš?

        - Pričaju bajke a, što je još gore, mi u Bosni im vjerujemo. Znaš li šta iz toga proizilazi? Proizilazi ovo: «Što će Bosancima i Hercegovcima autoputevi, aerodromi, avioni, brodovi, privredni kombinati, velike proizvodne tvornice..., što mi imamo, neka koriste naše. Leže na tolikom bogatstvu! To što ne umiju da ga koriste, zato je što su neuki, da ne kažemo glupi». Vrlo vješto -

dodade Edhem Smailbegović - našu sivu stvarnost zamjenjuju lijepom fantazijom. A nama nikad dosta praznih priča!

        - Ne može sve biti priča - protivio se mladi geolog. - Na studijama sam zaista slušao kako Bosna u geološkom smislu još ni izdaleka nije istražena, pa se ni danas ne zna pouzdanije šta se u njenoj bogatoj utrobi krije. Ni stoti dio njenih brdovitih terena dosad nije istražen.

        I starac je ostajao pri svome:

        - Onda ne čekajte. Sagnite se, pokupite to drago kamenje,

dijamante i rubine, podijelite ljudima pa neće više biti sirotinje; niko za poslom neće morati ići van zemlje; neće radnici obustavljati rad a seljaci čekati dar s neba; neće se govoriti o nelikvidnosti privrede, o državnim dugovima; nećemo se međusobno mrziti... Hajde, učinite svijet srećnim!

        - Podsmjehuješ se, amidža, a znaš da sam u pravu. Uostalom, čuj i ovo...

        - Je l´  i to iz novina? - prekide ga amidža.

        - Jeste, pa šta? One kažu da «nije nikakvo čudo što se, recimo, ni danas ne zna zašto su Nijemci i Italijani za vrijeme Drugog svjetskog rata kamionima-cisternama masovno izvozili u svoje zemlje «čudnu vodu» iz izvora Koprivne, malog sela na putu između Sanskog Mosta i Prijedora».

        - Izvozili su oni mnogo šta - zaključio je starac - a da je ta «voda» bila čemu, već bi se njome neko «napio» do guše.

        Tad htjede otići, ali ga bratić na trenutak zadrža i reče:

        - Sreo sam danas seljanku Božicu Jauković...

        - Janković - ispravi ga on.

        - Da. Pitala je za tvoje zdravlje. Kako si? Pozdravila te.

        Starac je tren šutio, onda se blago promijenio, pokazavši

radost samo vedrinom očiju. Rekao je:

        - Hvala. To mi je draže čuti nego sve ono što si mi dosad pričao.

        Mjesec dana kasnije ovaj momak, čim se vratio iz Sarajeva, potražio je ponovo svog tvrdokornog amidžu. Nije se pojavio prazne ruke.

        - Šta je - rekao je starac ironično - opet «blago» iz novina?      - Naravno, donosim nešto čemu ćeš vjerovati. Iduće godine počinje gradnja prve bosanske magistrale, moderni autoput, kakav imaju najrazvijenije zemlje. Imat će četiri saobraćajne trake i ukupnu širinu od oko 25 metara, bez ijednog ukrštanja u nivou. Projektovana brzina iznosit će l20 kilometara na sat. Svaka strana puta imat će po dvije saobraćajne trake za vožnju u jednom pravcu. Između njih je zaštitni pojas širine tri metra sa odbojnicima i zelenilom. Osim toga, svaka strana autoputa, pored dvije saobraćajne trake, imat će i posebnu traku za sklanjanje vozila u nuždi, kao u bankinu. Jedna polovina autoputa mogla bi biti puštena u saobraćaj već krajem l972, dakle za tri godine, a druga polovina još za naredne tri.

        - Otkud pare za to? - upitao je starac.

        - Trasa se uklapa u program izgradnje i rekonstrukcije puteva u Bosni i Hercegovini te će u finansiranju učestvovati Republički fond za puteve koji će akumulirati sredstva narodnog zajma, prihode Republičkog putnog fonda, Fonda Federacije za kreditiranje bržeg razvoja privredno nedovoljno razvijenih područja i republika, učešća opština i slično a na osnovu podrške koju je nedavno Savezno izvršno vijeće dalo. Očekuje se i dobijanje kredita od Međunarodne banke za obnovu i razvoj.

        - Ako za to novca prošire i asfaltiraju postojeći, makadamski put, bit će više nego dobro - govorio je Edhem. - Prođi se, mladiću,pukih fantazija.

        - Informacije dolaze s vrha, projekat je izrađen na saveznom nivou - ponovio je momak.

        - Taj plan je šupalj.

        - Ali cio autoput će se završiti za svega šest godina. I ti ćeš

dočekati da se provezeš njime. To je kratko vrijeme, brzo će

prohujati.

        - Vrijeme hoće, ali bez autoputa. Ne kažem da se neće nekad napraviti. Hoće, ali to će učiniti neki drugi ljudi, možda oni koji će živjeti u vijeku poslije nas.

        - Zašto si, amidža, tako nepovjerljiv i skeptičan?

        - Zato što sam se u svom dugom životu uvjerio da nas ovdje mimoilazi svako dobro.

        - Zanima li te još nešto iz Sarajeva?

        - Samo reci ako šta ima.

        - Možda ovo: umrla je od raka na plućima bivša prva hanuma grada Habibe-hanuma Spaho.

        Starac ništa ne reče, ali se sjeti kako je ta žena ostala udovica sa četrdeset godina i troje djece i da su joj ustaše za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske oduzele penziju.

 

                                                *

        Modernizacija putne mreže, čija dužina iznosi blizu dvije hiljade kilometara, u Bosni i Hercegovini zaista je počela ove godine, ali daleko od toga da se ijedan krak približi dimenzijama i kvalitetu auto-puta. Dobojlije su se radovali najviše jer su najviše i dobili. Odavde su se asfaltne trake pružile prema svim pravcima: Sarajevu, Tuzli, Banjoj Luci, Bosanskom Brodu, Tesliću, Tešnju, Bosanskom Šamcu... Grad je dosad bio najveća željeznička raskrsnica u Republici, od sada je i najveća putna.

        Bukovčani, Begovići, radovali su se i s razlogom više. Sarajevski «Energoinvest» ovog ljeta ovdje gradi tvornicu dalekovodnih stubova, čiji proizvodi su namijenjeni stranom tržištu. Počasni utemeljitelj je bio Džemal Bijedić, visoki državni dužnosnik, koga se ovdašnji ljudi sjećaju još iz vremena rata, kada je kao partizanski borac pozivao seljake u borbu protiv fašizma. Stanovništvo se sjatilo da posmatra prizor početka radova, kada se njihov Džemo penje na buldožer i vlastitim rukama pokreće mašinu koja para tlo i razgrće prve kubike zemlje. To je popraćeno klicanjem i oduševljenim pljeskanjem zadivljenih seljaka. «Tek sad vjerujem da drug Tito misli i na nas!» uzviknuo je jedan stariji ratar. «Zna da se ne mere živjeti samo od pluga». Seljaci su povjerovali da i za njih dolaze bolja vremena.

        Površina zemlje od nekoliko hektara otkupljena je od porodica Begovića i Smailbegovića, tik uz novu željezničku prugu na pravcu Doboj - na istoku i Banja Luka - na zapadu. Ovim su bivše zemljoposjedničke porodice, izuzmu li se male okućnice, i konačno ostale bez pedlja zemlje. Utopile su se u imovinsku osrednjost a neke čak i u siromaštvo. Najviše što su mogli dobiti članovi ovih porodica su radna mjesta u ovoj tvornici. U njoj se zaposlilo nekoliko stotina radnika, svi koji su to htjeli, čak i oni sa zemljom, ako im je motika postala teška. Prvi put se desilo, ne samo u ovom mjestu nego i u okolini, da nije bilo nezaposlenog čovjeka. Jednom je Džehva Kadićeva, pošto je odahnula od nemaštine, upitala svog muža Hasana: «Šta bi to bilo da vrijeme sada mnogo brže teče? Godina začas mine. Prije smo osjećali svaki njen teret, a sada ne». «Lijep život, Džehvo», kratko je kazao Hasan. «Tek sad smo u ovoj državi dočekali da vidimo kako život može biti lijep».

        Opće zadovoljstvo donekle su pomutile pakosne riječi koje su stigle s lijeve obale rijeke Rudanke, gdje se stere Velika Bukovica, atar naseljen Srbima. Njeni mještani su se također zaposlili u «Dalekovotki». Ovo selo, uzgred rečeno, u razvoju je znatno odmaklo od Male Bukovice jer je imalo mjesni ured, sportski aerodrom, školu, poštu, trgovinu, zemljoradničku zadrugu, plinaru, sve što mu komšije nisu imale, pa ipak je bilo ljubomorno. Njegovim ljudima je bilo «ispod časti» da dohode raditi u «tursku» tvornicu. «Zašto ona nije napravljena na našoj zemlji? Većina smo», govorili su to i ponavljali, nenavikli da se drugi mogu izjednačavati s njima.

        U isto vrijeme završavale su se pripreme za čovjekov let na Mjesec. Novine, radio i televizija su punili svoje programe vijestima da je sve spremno za «početak najveće čovjekove avanture u istoriji ljudskog roda», kada će čovjekova noga kročiti na tlo neke druge planete i trasirati put u 3. milenij. «Hoće na Mjesec?» govorili su Bukovčani. «Pa neka idu! Mogu i na Mars. Sretno im bilo! Nama je sad toliko dobro da sa Zemlje ne mičemo». Doduše, pratili su pripreme, ali zaista samo kao opasnu i zanimljivu avanturu, a ne put od koga bi mogli imati još koju korist.

 

                                                *

 

        U univerzitetskom gradu, na studijama, Hamid Kadić se sasvim obikao pa je na svoj seoski zavičaj rijetko mislio. On mu je na um padao jedino kad je mislio na roditelje, osobito majku, koja se sa svojom krhkom snagom teško nosi sa bolešću srca. Stalno mu je na pameti njena velika želja: «Oženi se, sine. Zasnuj porodicu. Išćilim vidjeti kako ćeš živjeti».

        Od roditelja nije očekivao nikakvu pomoć (bilo bi sramota da jeste!) jer, ostarili, nisu više mogli raditi i privređivati. Majka se žalila kako joj snaga jedva dopušta da muze kravu. U kući se živjelo od očeve penzije i malog prihoda s okućnice, komadića zemlje koga su davali u napolicu. Hamid je brzo potrošio ušteđevinu zarađenu dok je radio u tvornici pa je zatražio - i dobio - stipendiju od teslićke općine. Ona u školama svojih zabačenih planinskih sela nije imala stručnih nastavnika pa je vlastitim školovanjem studenata nastojala da ih obezbijedi.

        Hamid je pisao malo, a objavljivao još manje. Urednici priloga iz kulture u novinama i književnih časopisa cijenili su da su njegovi radovi samo zanimljive crtice, daleko od vrijednosti koje ima literatura. «Imaš talenta», rekao bi pokoji urednik, «ali ga ne umiješ razviti i koristiti». Katkad je gubio ukupnu volju smatrajući da, ne samo da ne umije pisati, nego ne zna ni živjeti. Nije nimalo bio zadovoljan sobom. Sve više je vjerovao da ima promašen i nekoristan život.

        Iz apatije ga je ovog proljeća prenulo zanimanje za sudbinu čovjekovog leta na Mjesec. Prošle su godine od njegovih priprema da se vine u vasionu, da stane na tlo druge planete, i ovaj put su sve pripreme završene. Hoće li čovjek ostvariti svoj vječiti san? Činilo se da će slavu prvog osvajanja Mjeseca steći Sovjeti jer su, češće nego Amerikanci, slali svemiske brodove u istraživanje. Oni su zimus, l4. januara, lansirali svoj brod «Sojuz 4», s kosmonautom Vladimirom Šatalovim, a sutradan «Sojuz 5» s trojicom kosmonauta: Voljanovim, Jelisajevim i Krunovim. Ova dva broda su se potom spojila, a kosmonauti Jelisejev i Krunov su prešli u «Sojuz 4». Bješe to prvo spajanje vasionskih brodova s ljudskom posadom u Zemljinoj orbiti. Još veći domet su Sovjeti ostvarili proljetos, l6. maja, kada su im se međuplanetarne stanice «Venera 5» i «Venera 6» spustile na površinu planete Venere, a l4. jula ka Mjesecu poletjela «Luna l5». Nakon ovoga, ljudi osvajanje kosmosa nisu više gledali kao čudo, nego sasvim prirodan slijed razvoja naučne misli i čovjekove moći da doseže daljine iznad svih mogućih međa.

        Ipak, prvi putnik koji će stupiti na tlo Mjeseca, neće biti Rus nego Amerikanac. To je najavljeno nekidan, čak s tačnim datumom polijetanja - 2l. juli; preciznim časom - l4,32 sata po jugoslovenskom vremenu; mjestom polijetanja - Kejp Kenedi. Stigao je momenat da se kaže: «Do viđenja, Zemljo - Dobar dan, Mjeseče!» Vasionski brod «Apolo ll» će ponijeti tročlanu posadu kosmonauta koju čine Nil Armstrong, Majkl Kolins i Edvin Oldrin.

        Na nekoliko dana prije ovog događaja Hamid je bio u rodnom selu i posjetio roditelje. Splasla mu je briga jer mu je majci bilo bolje. Pričala je, čak se i šalila kao u svojim najboljim godinama. Nije propustio priliku da je podsjeti na događaj epohe, mada je znao kako je i ona za njeg´ čula. Čim ga je spomenuo, ona se

uozbiljila i čak smrkla.

        - Zar zbilja misliš, sine, da će se ti meluni popeti na Mjesec, da će stati na ono što je odvajkada Božije?!

        - Naravno - odgovorio je. - Sve je spremno. Uostalom, uključi televizor i gledaj direktan prijenos. Gledat ćeš čovjeka gore kao što mene gledaš ovdje.

     - Onda znaš šta? Ako to zaista tako bude, niko više preda mnom neće smjeti reći da ima Bog. Niko!

     - Stvarno tako misliš?

     - Bezbeli. A šta bih drugo?

     U naznačeno vrijeme svi pogledi svijeta bili su upereni u televizijske ekrane i sve misli su se stapale u jednu: je li ovo stvarnost? Očima ljudi se površina Mjeseca približavala u svoj svojoj divljini, ravna, beživotna i pusta, prekrivena suhim sivim prahom, nalik na pustinjski. Od vasionskog broda, komandnog modula, odvojio se njegov lunarni modul, naoko jednostavan dio, i spustio se na tle polahko a još sporije su mu se otvorila vrata, spustile ljestvice i na njima se pojavila noga Nila Armstronga. Opremljen skafanderom, sišao je polahko, nečujno, i izgovorio riječi za sjećanje: «Ovo je mali korak za čovjeka, a veliki za čovječanstvo». Potom je načinio nekoliko koračaja lebdeći u bezvazdušnom prostoru, zbog čega su mu pokreti ličili na neobičan ples. Okrenuo se i pogledao prema «nebu». «Zemlja izgleda velika, sjajna i lijepa!» rekao je zadovoljno. Nekoliko minuta poslije njega iz Mjesečevog modula izašao je i Edvin Oldrin. Zastao je

posmatrajući panoramu Mjeseca. «Kakva veličanstvena pustoš!» - rekao je a onda dodao: «Najzad smo odahnuli!» Potom se u «šetnji» pridružio Nilu. Zajedno su obavljali posao zbog kojeg su došli, ali Zemljinoj publici je draže bilo gledati šta se s njima zbiva, hoće li izdržati u tom divljem okruženju. Sletjeli jesu, a hoće li i uzletjeti i vratiti se na Zemlju? Ni na Zemlji, u bazi Kejp Kenedi, nisu mirovali. Svi su se grlili i klicali u oduševljenju i gorili u uzbuđenju, a astronaut Borman je plakao od sreće. Nikson, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, uputio je direktnu poruku astronautima na Mjesecu. «Ovim što činite, nebo postaje dio čovjekovog svijeta. Vi sa nama govorite iz Mora tišine i to nas inspiriše na udvostručavanje naših napora za obezbjeđenje mira i spokojstva na Zemlji», a rukovodilac NASA-e je kazao: »Pred svemirskom naukom sada stoje dva osnovna pitanja: treba smanjiti troškove putovanja na Mjesec i temeljno ispitati mogućnost stvaranja ljudskih kolonija na Mjesecu i drugim planetama vasione. Osvajanje Mjeseca nije samo djelo jedne nacije. Ono je istorijski poduhvat čitavog čovječanstva i timski rad naučnika cijelog svijeta, što isključuje svako nacionalističko tumačenje ili šovinističko osjećanje».

        Tek kasnije, pošto su se stišala uzbuđenja, ljudima je palo na pamet da misle na korist ovog leta. Na osvojenoj planeti nisu našli drugo osim totalne praznine i pustoši, koje za život ne znače ništa. No, misao im je išla dalje: ako nema života na Mjesecu, ima ga na nekoj susjednoj planeti, treba letjeti dalje, letjeti, letjeti...

        Neke Hamidove komšije u Maloj Bukovici, Muslimani, ipak su imali nekakvu korist od gledanja u svemir. Dopao im se astronaut Edvin (ko zna zašto baš on!) pa su sinovima koji su se potom rodili dali ime Edvin. Njihovi Edvini neće letjeti na Mjesec, ali će se razlikovati od ostale djece zato što nose ime slavnog svjetskog astronauta!

        Kad je Hamid ponovo posjetio selo te sjeo da razgovara s majkom, dotakao je njen osjećaj prema Bogu:

        - Nema ga više, je l´ de? - kazao je.

        - Tobe jarabi! Šta reče, sine? - uzbudila se ona.

        - Ne vjeruješ više u Boga - ponovio je.

        - Gluho bilo! Znadeš li šta govoriš?

        - Jesi li gledala prijenos s Mjeseca?

        - Jesam.

        -  Sjećaš li se šta si prije toga rekla?

        - Sjećam.

        - Jesu li se ljudi spustili na Mjesec?

        - Jesu.

        - Paaa?

        - He! Sve se bojim da bi se spustili da im Bog nije dao!

        Hamid je ušutio.

 

                                                *

        Navikli na svakojake nesreće, ratove, bolesti, poplave, suše, siromaštvo,... Bosanci su ove godine doživjeli da im se na čas i tlo pod nogama izmakne. Dogodilo se to jesenas, 27. oktobra, kada je zemljotres jačine veće od osam stepeni razorio i opustošio Banju Luku, koja se našla u njegovom epicentru. Poginulo je nekoliko desetina građana a više stotina povrijeđeno. Grad je u nekoliko sekundi pretvoren u ruševine, dim i prašinu, ostao bez ičega što služi životu. Hiljade ljudi su ostale na goloj meraji, djeca bez škola, uposlenici bez radnih mjesta. Ono što nije dokrajčio potres, dovršit će sami ljudi: moraju srušiti 3.500 stanova. Zemljotres je zaokružio prostor s prečnikom od 200 kilometara.

        Cijela Federacija se digla da gradu pomogne.

        Već sutradan na mjesto užasa došao je i predsjednik Tito. «Nećete ostati sami», rekao je građanima, «svi zajedno ćemo napraviti novi grad».

        Doboj je odavde udaljen skoro sto kilometara pa ipak gotovo da nema objekta na koji potres nije utisnuo svoj pečat. Kako su i školske zgrade napukle, nastava je privremeno prekinuta. Najveće oštećenje pretrpjeli su bolnički paviljoni Medicinskog centra. Nekoliko stotina Banjalučana stiglo je i u ovaj grad, gdje im je kod ovdašnjih porodica obezbijeđen privremeni smještaj i ishrana.

        Seljani Male Bukovice su se skupili da popričaju o stradanju svoga sela i dogovore da popravljaju ono što je za popravljati. Nije bilo kuće koja na neki način nije «obilježena», čak više one nove, velike, koje su građene posljednjih godina na savremen način. U njih je ugrađivan armirani beton, cement, blokovi opeka... a gradili ih novim alatima savremeni građevinari. Nekome je pao crijep s krova, nekome su polomljeni prozori, nekome su popucali zidovi. Bili su razočarani što je to tako jer su u gradnju uložili velika sredstva, služili se mašinama, dovodili graditelje iz državnih preduzeća... Živo su raspravljali, jedino je Hasan Kadić šutio. Komšije pomisliše da je posve stradao i da zato šuti. Znali su da mu je kuća napravljena od nepečene cigle, malterisana zemljom, i od kamena skupljenog zbrda-zdola. Visoka je, na magazi, ali od materijala koga niko više ne koristi. Uz to, pravljena je rukom isluženog seoskog zidara, samouka, koji u nju, jer nije imao, nije ugradio ni šaku željeza ili cementa. U temelje je slagao kamen mjereći ga samo okom i polagao golom rukom. «Šta je, Hasane, s tvojom kućom?» upitaše uglas. «Ništa», odgovorio je ovaj mirno. «Ništa? Kako ništa?» upitaše čudeći se. «Morao je na njoj ostati povelik trag». «Nema nikakvog traga», ponovio je Hasan, pa dodao još mirnije: «Moju kuću je pravio majstor».

        Uz pomoć koju su dopremali bolesnom krajiškom gradu, komšije s obje strane republičke granice, kako one preko Drine tako i one preko Une, nadmetale su se u pokušajima da se unesrećenom stanovništvu prikažu kao jedini istinski i veliki dobrotvori. To domaćem stanovništvu ne bi mnogo smetalo da kroz «dokazivanja» lukavih i maskiranih lica nije tkano neprijatno i nepotrebno pitanje: ko mu je više pomogao, ko su mu veći prijatelji: Hrvati ili Srbi? Prema zagrebačkim listovima i emisijama to su Hrvati. Oni su čak i navodili riječi pojedinih Banjalučana koji su javno kazali da su im prvi pomogli Zagrepčani a Hrvatska i najviše. Kivni na te riječi, Beograđani su krenuli da Bosance «kazne». Pod naslovom «Žal za letećim ćilimima» sarajevsko «Oslobođenje» je pisalo, pored ostalog: «... u ne tako malom broju slučajeva, Bosna i Hercegovina u očima nekih novinara iz Beograda i Zagreba, nije ono što jeste, nije živo biće koje raste i razvija se, koje jedri, bori se, ponekad i spotiče, ali uporno ide naprijed, nego, prije svega, to je - prošlost, egzotika, nirvana, Orijent, letargija, čaršija, ćepenci, saraji, hadžije, lažni sevdah, istočnjačka ustajalost i javašluk... O banjalučkoj djeci i sumnji (u dva navrata od strane zagrebačkog «Vjesnika u srijedu») u njihov pristojan smještaj u nekim gradovima Bosne i Hercegovine već smo pisali ili čitali demantije iz Mostara i Sarajeva, demantije samih banjalučkih mališana i njihovih roditelja i vaspitača, kao i zvaničan nalaz posebne komisije sastavljene od poslanika Skupštine Bosne i Hercegovine. Iznesene i proizvoljne tvrdnje u pomenutom listu izazvale su mučan utisak, jer su nehumano i nepotrebno unijele nemir u ionako nesrećne i razorene krajiške domove, a, s druge strane, ipak aludirale na nekakav «bosanski javašluk...

        Sličan dojam stičemo ovih dana i na stranicama beogradskog NIN-a. Posvetio je ovaj ugledni list neobičnu bilješku susretu između generalnog direktora sarajevskog «Energoinvesta» i tuzlanskih privrednika. A taj je dojam: jedan direktor jednog značajnog kolektiva, sinonima savremene Bosne i Hercegovine ako hoćete, sve gleda hladno, kompjuterski, mimo normi ljudske intime i normalnog sporazumijevanja.

        Ako je već riječ o beogradskom NIN-u, njegovim čitaocima nisu promakla u posljednjih nekoliko mjeseci prilozi u kojima se, mimo poznate serioznosti i objektivnosti ovog nedjeljnika, Bosna i Hercegovina prikazuje u jednom ruhu koje su joj autori pokušali na silu da navuku. A to ruho je egzotika koje u stvari, nema, uspavanost koja se po svaku cijenu traži, istočnjački medij koji se nevješto konstruiše... Sarajevo se prikazuje kao grad gdje vrijeme stoji, gdje sve drijema omamljeno čaršijskom nirvanom, gdje je sve prošlost, gdje je sve dremljivost Orijenta.

        Isti list pustio je i pismo jednog svog beogradskog čitaoca koji se zgraža što bosanskohercegovački gradovi - Sarajevo i Mostar - dozvoljavaju da se, zaboga, pije kafa iz fildžana na čijem su dnu ugravirani mjesec i zvijezda - ti simboli mračnjaštva, turskog zuluma i propasti Kosova!...

        Najzad, u trci za bosanskom egzotikom po svaku cijenu, i beogradske «Večernje novosti» nisu škrtarile u prostoru, nudeći autoru čak cijele stranice, da prikaže «olovski slučaj». A taj «slučaj» je ovaj: jedna sredina imala je kandidata za predsjednika opštine, ali, avaj, to je čaršija, to je harunrašidovski mentalitet, pa je dotični kandidat od nevidljivih, mračnih sila jednostavno - otrovan! Upravo tako! - otrovan u stilu Bordžija!

        Ljekarski nalaz govorio je nešto sasvim drugo - da je čovjek umro jednostavno prirodnom smrću - ali, zaboga, kakva bi to bila Bosna gdje ljudi umiru prirodnom smrću i gdje nema egzotike!...

        Plašimo se da ponekad u ponekoj predstavi ili ponekoj glavi ne iskrsne i ovakva rezonansa: ako već nema letećih ćilima i raskošnih harema - zašto ih ne bismo izmislili?»

        I prvo i drugo se svodi na jedno: Bosna neće imati svjetla bez njihove žiške!

 

                                                *

        Na izmaku godine priređene su svečanosti na kojima je narod Bosne i Hercegovine ukazivao čast predsjedniku Titu. U Sarajevu je otvoren novosagrađeni veliki kulturno-sportski centar «Skenderija» i u njoj izvedena svjetska premijera domaćeg filma «Bitka na Neretvi», sa širokom temom iz burnog vremena Narodnooslobodilačke borbe. Tito je, nakon što je vidio film, kazao: »Ovaj film doprinijeće boljem razumijevanju naše borbe u svijetu. U filmu je snažno kazano kakvi su naši narodi i kolika je njihova snaga». U glavama osjetljivih Muslimana javila se trpka misao: u filmu ih nema, ni ime se ne spominje niti jednog Muslimana. Desilo se ono što se i do sada dešavalo u ratnim filmovima: svakog ima, samo njih nema! Zato su im kao fraza zvučale Titove riječi izgovorene na svečanoj večeri poslije projekcije filma: «U Bosni i Hercegovini žive Srbi, Hrvati i Muslimani, i u ovoj Republici kreiraju se odnosi kakvi treba da budu u našoj jugoslovenskoj, socijalističkoj zajednici uopšte». A potom: «Naročito je značajno to da su se i na tlu Bosne i Hercegovine, borili pripadnici svih naših naroda, da su tu bile brigade i divizije iz raznih krajeva naše zemlje, i da se u krvi kovalo bratstvo i jedinstvo»... (i na tlu Bosne i Hercegovine?» paralalo je uši ovim prostim ljudima i vrijeđalo im dno duše. Svima još bride rane, tjelesne i duševne, od svih sedam neprijateljskih ofanziva koje su preko  o v o g  tla, a ne negdje izvan Bosne, prohujale. Ni jedna druga republika Federacije, ni jedan drugi njen narod - osim srpskog u Kragujevcu - u ratu nije imao Foče, Višegrade, Srebrenice, Kozare, Drvare, Neretve, Sutjeske... Kaže se da je u tom ratu poginulo milion i sedam stodina hiljada Jugoslovena, od kojih sedamsto hiljada Bosanaca i Hercegovaca. E pa neka se na ostale narode podijeli milion pa će se vidjeti kolike su čije žrtve. Ne bi li pravda bila bliže istini kad bi se kazalo: rat je vođen u Bosni i Hercegovini a i u drugim republikama je bilo žestokih borbi? Ni jedan drugi kraj zemlje nije natopljen krvlju kao što je bosanskohercegovački, ti to najbolje znaš, pa ipak kažeš «i na tlu Bosne i Hercegovine!»). Šta nam sad znače Tvoje riječi: «U ono vrijeme, kada se radilo o biti i ne biti, narod nas je svesrdno pomagao, i svi mi na to možemo biti ponosni. Prolazeći tada kroz Bosnu, gledali smo popaljena mjesta i ljude u zemunicama, gotovo bez igdje ičega, ali su nam, znajući da gladujemo, davali, tako reći, i posljednji komadić hljeba, da bismo se mogli boriti. Gledajući sve to, čovjeku su često suze išle na oči, i ja to nikada neću zaboraviti». (Pa ipak, druže Tito, tvoje ratne junake u filmovima «vjerno»

tumače Beograđani, Titograđani, Zagrepčani, Ljubljančani... svi

samo ne Sarajlije. Može li se u nekom filmu iz Tvoje slavne epopeje pojaviti i neki borac Musliman, makar kao konjovodac? Eto, vidimo, ne može!)

        Obilježavajući 29. novembar, Dan Republike, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine promovisala je predsjednika Tita za prvog počasnog člana svoje Akademije, polazeći od «veličine istorijskog djela koje je ostvareno i koje se ostvaruje zahvaljujući Titovom rukovodstvu, ličnoj inicijativi i djelovanju», pa njegov izbor za ovu instituciju predstavlja sreću i počast.

        Tito je tada, između ostalog, kazao da je «Historija naroda ove Republike bila burna i mukotrpna i vijekovima nisu postojali uslovi za njihov normalni razvitak. Tek u socijalističkoj Jugoslaviji bilo je mogućno stvoriti ovu visoku naučnu instituciju, koja ima pred sobom veoma velike zadatke u razvoju i širenju nauke i kulture. Ona posebno ima istaknutu ulogu u širenju i učvršćivanju najdragocjenije tekovine - bratstva i jedinstva Srba, Hrvata i Muslimana, koji naseljavaju Bosnu i Hercegovinu, kao i svih naroda i narodnosti naše socijalističke Jugoslavije. Od početka stvaranja naše zajednice uvijek smo isticali da vjerske i nacionalne razlike ne mogu i ne smiju biti smetnja jedinstvu i zajedničkim naporima svih radnih ljudi u izgradnji socijalizma»...

        O samoupravljanju: «Mi smo počeli da izgrađujemo nove društvene odnose, nešto što je bilo potpuno nepoznato među postojećim društvenim strukturama u svijetu. Donijeli smo tada Zakon o predaji preduzeća na upravljanje radnicima. Bilo je mnogo nevjerice i sumnji da je takav sistem mogućan. Mnogi iz inostranstva su govorili, a neki još i danas govore, da je to «eksperiment» koji će propasti. Razumije se, za nas to nije bio eksperiment, već smjela odluka da i, pored vanredno teških uslova, primjenjujemo na djelu misli Marksa, Engelsa i Lenjina o historijskoj ulozi radničke klase kao i njenom položaju i o njenim pravima»...

        Tito je bio zabrinut što baza samoupravljanja slabi pa je kazao da «zaboraviti na čovjeka znači zaboraviti na suštinu i smisao socijalizma. Kao samoupravno društvo, mi smo dužni da podižemo na viši nivo međusobne odnose i da ih stalno obogaćujemo novim humanim sadržajima, međutim, to se počelo zaboravljati, pa se tako javljaju i određene deformacije. U nekim preduzećima gotovo sva vlast je koncentrisana u uskom krugu rukovodilaca, stručnjaka, poslovnih ljudi koji se ponašaju kao neka menadžerska ekipa. U preduzećima koja zanemaruju svoje obaveze i odgovornosti pred radnim kolektivima i organima samoupravljanja, o dohotku

odlučuje taj uži krug ljudi, često ne pitajući radnike čak ni za njihovo mišljenje. Takvom praksom radničko samoupravljanje se svodi na formalnost»...

        U kolektivnoj svijesti radnika cijele društvene zajednice živjela je jedna neizrečena, mirna misao: mi radnici nismo nikada tražili da sami upravljamo preduzećima. Nismo, jer nismo ni vični tome. Na položaj samoupravljanja smjestila nas je Partija po svojoj volji, računajući da će nam biti bolje, a u stvari je računala da će time učvrstiti svoju političku snagu i uticaj na nas. Ako je samoupravljanje najjači stimulans za jačanje moderne privrede, zašto ga ni jedna druga zemlja ne primjenjuje kod sebe, čak ni ijedna socijalistička. Mi, prosto, nismo zainteresovani da upravljamo i, zašto ne dodati, ne znamo to ni raditi. Svi materijali koji se pripremaju za radnički savjet, nastaju u glavama stručnjaka pa nije čudo što njegov član, običan radnik, gleda u ruku predlagatelja ili direktora. Dignu li oni ruku za prijedlog, dići će i radnik, «samoupravljač»!

        Svodeći račune uspjeha i neuspjeha u ovoj godini, Tito je novinarima odgovarao na pitanja, dotičući se svih sfera svakodnevnog života.

        Počeo je od obustava rada radnika. «Većina obustava», rekao je, «neprijateljska je rabota. One su bile rezultat ne samo zlonamjernog huškanja i neprijateljske rabote, već i krivice samih rukovodećih ljudi u fabrikama. Jer, vidite, kada dođe do tog nezadovoljstva i obustave rada u nekoj fabrici, onda se obično radnicima da ono što su tražili. Pa dobro, zašto se to onda ne bi dalo i bez obustave rada?»

        O cijenama: «Apsurdno je, po mome mišljenju, da se u jednoj ovakvoj godini, kada je sve toliko rodilo, povećavaju cijene. Otkuda to, zbog čega?»

        O uvozu-izvozu: «Mi uvoz nećemo zabranjivati, ali ćemo morati da znamo šta se uvozi. Spoljnotrgovinski debalans nam je velik».

        O investicijama: «Naročito je važno da ne idemo ni u kakve investicije koje ne bi imale puno pokriće. Jer, to je jedan balast koji mi već godinama vučemo za sobom. A jasno je da ga se nećemo osloboditi za godinu dana i da će to malo duže potrajati».

        O prilikama u svijetu: «Nisam optimista. Situacija nije dobra».