Posljednji bezobrazluk političkih predstavnika Hrvata u Bosni i Hercegovini zaključak je Hrvatskog narodnog sabora da se iskoriste sve formalno-pravne mogućnosti koje postoje kako bi se osporio legalitet i legitimitet Željka Komšića kao novog-starog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Zaključak je vrhunac bizarnosti jer su članice HNS-a uredno učestvovale na općim izborima i u skladu s njihovim rezultatima će uzeti učešće u formiranju vlasti na svim nivoima. K tome, ovakav zaključak šamar je pravnom poretku, kao takvom, jasna odluka da se neće poštovati ni u budućnosti, da će HDZ i njegovi sateliti nastaviti opstrukcije, kočenje... Onemogućavati vlastitu državu da “stane na noge” i to u akordu sa, ni manje ni više, političkim predstavnicima Srba – zašto? Zašto politički predstavnici Hrvata idu đonom na Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu?

Do 1993. godine Bošnjaci i Hrvati nikada nisu imali ozbiljnijih nesuglasica. Jedni druge su zvali “prirodnim saveznicima”, budući da su pod udarom istog agresora, Srba. Sjetimo se vezanja zastava HDZ-a i SDA prije prvih parlamentarnih izbora u Bosni i Hercegovini, skandiranja Hrvata okupljenih da bi spriječili kolonu JNA koja se kretala prema Hrvatskoj, prvom predsjedniku Republike Bosne i Hercegovine Aliji Izetbegoviću. Politički predstavnici Hrvata, Katolička crkva u Bosni i Hercegovini, podržali su neovisnost Bosne i Hercegovine, zahvaljujući Hrvatima Bosna i Hercegovina je povratila nezavisnost. A onda se desio sukob HVO-a i Armije RBiH uslijed pokušaja realiziranja plana Tuđman-Milošević o podjeli Bosne i Hercegovine 1993.

Kako podjela Bosne i Hercegovine nije bila u interesu Zapada, sklopljen je Vašingtonski sporazum, koji je pomirio Bošnjake i Hrvate, što je bilo presudno da se prekinu oružani sukobi. Ipak, rane iz 1993. godine su još bile svježe, a kako stvari stoje, nisu se zatvorile do dana današnjeg.

O bošnjačko-hrvatskim odnosima moglo bi se, i moralo, puno govoriti. Niz je fenomena kojim bi se mogli rasvijetliti uzroci nimalo dobronamjernog odnosa zvanične hrvatske politike prema Bošnjacima i Bosni i Hercegovini: od historijski uslovljenih vrijednosti iz srednjeg vijeka (antemurale christianitatis) još uvijek živih kod dijela Hrvata, do antihrvatskog sentimenta zaostalog iz jugosocijalizma, koji ide na račun dijela Bošnjaka. Ovom prilikom te historijske i psihosocijalne, pa i ideološke motive ostavit ćemo po strani, osvrnut ćemo se samo na mogući realpolitički, pragmatični razlog neprijateljskog odnosa političkog Zagreba prema Bosni i Hercegovini.

In medias res – Boje li se Hrvati jakog i stabilnog bošnjačkog političkog faktora koji je conditio sine qua non jake i stabilne Bosne i Hercegovine, i obratno?

Razloga za strah imaju, jer, poput Srba, teško u hrvatskoj kulturi zaživljava princip da Drugi i Drugačiji nije, po sebi, neprijatelj, nego mogući saveznik. Da, Drugi i Drugačiji može biti i neprijatelj i saveznik, a šta će od toga biti, ovisi i od Ja i od Drugog, odnosno od toga da li dva subjekta u političkim odnosima jedan drugoga poštuju u mjeri potrebnoj da između sebe otvore dijalog i nađu zajednička rješenja na obostranu korist. Radi se o principu na kojem je utemeljena Evropska unija i zapadni liberalno-demokratski poredak, još uvijek snažno zaštićen institucijama. Hrvati su formalno postali dijelom tog političkog i kulturno-civilizacijskog okvira, ali supstancijalno nisu. Sudeći prema odnosu hrvatskog političkog vrha (ne i dobrog dijela hrvatske akademije, što uvijek treba naglasiti) prema Bošnjacima i Bosni, za njih još uvijek važi Krležina dova “Sačuvaj me, Bože, srpskog junaštva i hrvatske kulture.”

Jer, apsurdno je biti neprijatelj Bosni i Hercegovini, državi koja formalno nije, ali suštinski jeste pod NATO kišobranom, s čijim stožernim narodom do 1993. niste imali problema, naprotiv, a k tome s tom državom imate i najdužu granicu. A u granici i jeste ključ.

Zaleđe hrvatske obale je bosanskohercegovačko. Tanak obalski pojas od Dubrovnika do Zadra teško je održati bez jake zaleđine. Otuda i snažna politička borba da se veći dio Hercegovine, posebno zapadne, zadrži u hrvatskim rukama: za početak Schmidtovim promjenama Izbornog zakona, onda kroz treći entitet. Podjela Bosne i Hercegovine je nemoguća misija. Zapravo, i ne govorimo o formalnim promjenama granica, nego o promjenama kulturoloških granica. Da pojasnimo na primjeru Crne Gore.

Crna Gora se nikada neće podijeliti između Albanaca, Srba i Bošnjaka, čega se Crnogorci pribojavaju uslijed sve snažnije velikoalbanske retorike i pristajanjem Albanije na projekat Otvoreni Balkan. Ali je vrlo moguće da Crnom Gorom, na ovaj ili onaj način, kulturološki ovladaju Srbi, Albanci i Bošnjaci, svako na onom parčetu države u kojoj su većinski stanovnici, čime bi Crnogorci doslovno postali podstanari u vlastitoj državi.

Promjene administrativno-pravnih granica država isključene su na Balkanu. Ali te granice ništa ne znače ako države nisu stabilne, odnosno ako su njene granice propusne za kulturološke utjecaje koji se mogu ostvariti političkim i ekonomskim sredstvima, ali i masovno popularnim narativima. Slikovitosti radi, a što se tiče potonjeg sredstva, znakovit je tvit hrvatskog pjevača Dražena Šajete, koji se požalio na narodnjake koji “trešte” u Opatiji: “2 sata ujutro su. Do mog brdašca iz centra Opatije trešti takva narodnjava da se ni Južna Srbija ne bi posramila! ”  (Ispod naših radara kojim pratimo politička dešavanja prolaze “apolitični” događaji koji bitno utječu na balkanske kulture.)

U konačnici, multikultura, slobodne interakcije različitih kultura, slobodan protok ljudi, roba i usluga, kao jedan od temeljnih postulata Evropske unije, otvara kulturno tržište za slobodno nadmetanje. I ako ne želimo biti slijepi kod očiju, onda ćemo priznati da mi nemamo demografske, vojne i privredne, pa ni političke kapacitete da u oblastima realne moći budemo ravnopravni partneri velikim evropskim državama, ali kada je kultura u pitanju, onda unutar liberalno-demokratskog poretka Zapada mi se velikim nacijama možemo približiti, a nacijama u okruženju biti ravnopravan pa i jači subjekt. Hrvati su toga svjesni, dobar dio Bošnjaka i ne baš.

Pa, ako se vratimo na pitanje boje li se Hrvati Bošnjaka i zašto, onda je realno postaviti hipotezu da će Bošnjaci preuzeti tanki obalski pojas preko postojećih granica Bosne i Hercegovine. Ne vojno, nego kulturološki. Zašto bi ta mogućnost bila isključena? Zašto bi, u Evropi otvorenih granica, bilo isključeno da neki Bošnjak otvori ili kupi hotele na hrvatskom primorju? Ili neke druge ekonomske i privredne kapacitete. Ko se smije zakleti da se demografska slika tankog pojasa od Dubrovnika do Zadra neće promijeniti u narednih pedeset ili stotinu godina? Da se neće izgraditi džamije u Metkoviću, Pločama, Makarskoj, Imotskom, Pelješcu, Korčuli, Hvaru i Braču, a možda i Sinju i Splitu, jer je broj građana kojima se one potrebne povećan? I sve mirnim putem, legalno, zakonski, bez ozbiljnijeg otpora. Evolutivnim putem. Hrvatska ostaje Hrvatska, Bosna i Hercegovina se nije teritorijalno proširila, ali Bošnjaci i Bosanci se šire na teritorij Hrvatske i u dijelu u kojem su se proširili mijenjaju kulturološku sliku, a time i politički utjecaj u predmetnoj regiji.

Slažemo se, u pitanju jeste futurizam, utopijski iz trenutne perspektive, a posebno ako slušamo analize Esada Bajtala i Ivane Marić i ne vjerujemo da budućnost može biti svjetlija od sadašnjosti, što ovisi isključivo o nama. (I moćni Zapad više poštuje samouvjerene nacije.) I samo ako na nivou kolektivnog svjesnog više vjerujemo procjenama neprijatelja Bosne i Hercegovine, a manje svojim očima.

Bošnjaci su politički subjekt na Balkanu i nikada ga niko neće uništiti. To je nemoguća misija, Sizifov posao za svakoga ko ga želi uraditi, osim za same Bošnjake. Njihova politička, time i kulturna moć u ovom ili onom periodu može biti oslabljena, ali nikada više uništena tuđom rukom. Prilagodimo crnogorsku nacionalnu parolu “Nikad više 1918!” bošnjačkoj realnosti i recimo: “Nikad više 1945!” Slijedimo je i... Ne samo da ćemo sačuvati identitet i državu nego će nas nedobronamjerni susjedi poštovati. Jer će im to biti interes!