Do 1917. godine, nakon dvije godine rata protiv Osmanskog Carstva u sklopu Prvog svjetskog rata, Britanci su uspjeli potisnuti neprijatelja od egipatske granice do Svete zemlje. Ali tu ih je zaustavila neprobojna odbrana Gaze i nesalomivi otpor Osmanlija, kojima su zapovijedali generali veličine Mustafe Kemala i Nijemca Ericha von Falkenhayna.

Osmanlije su opkolile grad s nekoliko prstenova rovova branjenih mitraljeskim i artiljerijskim gnijezdima, pa iako su ih Britanci nekoliko puta opkolili, uvijek su se Osmanlije uspjeli oduprijeti njihovim napadima sve dok pojačanja nisu stigla sa sjevera.

Činjenica da su veliki dio savezničke vojske činili veterani katastrofe na Galipolju nije pomogla situaciji, jer je njihov moral bio vrlo nizak s obzirom na goleme gubitke koje su već pretrpjeli od Turaka.

Britanska vojska stacionirana u Egiptu zapravo je bila multinacionalna snaga, kojom su dominirali ANZACS: vojnici iz Australije i Novog Zelanda koji su prevezeni iz Okeanije da ulestvuju u svjetskom ratu. Istaknuti među njima bio je Pustinjski konjički korpus, laka konjička jedinica koja je slobodno lutala Palestinom i uskoro je trebala dokazati ključ pobjede.

Budući da frontalni napadi na Gazu nisu imali učinka, britanski vrhovni zapovjednik Lord Allenby okrenuo se lukavstvu kako bi slomio tursku odbrambenu liniju. Dvadeset pet milja istočno od grada, selo Beersheba činilo je krajnji dio turske linije, i što je najvažnije bilo je jedina tačka kilometrima gdje su se mogle pronaći rupe u odbrani. To je bila tačka koju će Britanci napasti, zauzeti je i obići neprijateljsku odbranu s leđa.

Budući da su svi dosadašnji napadi bili usmjereni protiv Gaze, Turci su samo štitili grad slabim garnizonom od 5000 vojnika. Kako bi osigurao da te trupe ne budu ojačane, Allenby je proveo kampanju prevare, nastavivši bombardovati Gazu i dopustivši neprijatelju da zarobi ruksak s lažnim planovima u kojima je grad označen kao slijedeća meta.

Oko 45 000 ljudi koji će učestvovati u odlučujućoj operaciji rata započeli su svoj marš u velikoj tajnosti 30. oktobra. Kako bi sakrili svoje kretanje od neprijatelja, Britanci su marširali noću, a danju su spavali u suhim riječnim koritima, pokriveni iz zraka RFC dvokrilcima.

Konjanički korpus otišao je još dalje, jašući dvije noći kroz pustinju dok nisu zauzeli tajni položaj istočno od Beershebe, gdje su ih samo dvije linije rovova dijelile od grada.

Dana 31. oktobra britanska je pješadija započelo napad na grad, uvlačeći Turke u žestoku bitku u predgrađu, odvlačeći ih od 16.000 konjanika skrivenih iza dina. U 16:30, major Harry Chauvel konačno je izdao zapovijed za juriš, a konjica predvođena Australcima napredovala je prema Beershebi pod okriljem topovske vatre.

Kako ANZACI nisu imali sablje, juriš je izveden bajonetima njihovih pušaka. Zahvaljujući efektu iznenađenja, prvi rov je lako probijen, uz neprijateljske pucnjeve iznad njihovih glava, no borba je zapravo počela kada su došli do druge linije.

Bio je to jarak dubok tri metra i širok 1,2 metra, koji su branili brojni Turci, koji su, nakon što su prekalibrirali nišane svojih pušaka, počeli nanositi brojne gubitke. Tamo su Australci sjahali i borili se prsa u prsa s neprijateljem, dok su njihovi saborci nastavili galopirati prema gradu. Do 18:00 sati sve je bilo gotovo, a Beersheba je bila u britanskim rukama zahvaljujući jurišu lake konjice.

Sa svojim lijevim krilom napadnutim, Turci nisu imali izbora nego da se povuku sa svojih pustinjskih položaja i napuste Gazu, koja je zauzeta bez ispaljenog metka sedmog novembra. Turski otpor ubrzo je slomljen, a slijedeći mjesec Allenby je pješice ušao u Jeruzalem kroz vrata Jaffe.

Bitka je bila posljednji udarac Osmanlijama na Bliskom istoku, koji su već bili izgubili Mezopotamiju i bili suočeni s pobunom nomadskih plemena koju je potaknuo Lawrence od Arabije. U poslijeratnim godinama Britanci su dopustili mnogim Jevrejima da se nasele u ono što su zvali Palestina, što je dovelo do stvaranja Države Izrael 1948. nakon Drugog svjetskog rata. Nacionalna geografija