NA NASLOVNICI: So današnjeg dana velikosrpski šovinisti ne odustaju od pokušaja nacionaliziranja Bošnjaka, služeći se podacima iz historije koju donosimo u ovom članku, a koja je bila uvjetovanja upravo srpskim političkim nasiljem. Ilustracija je jedan od takvih pamfleta koji je prema standardima lista "Stav" uredno obilježen znakom koji mu jedino i pristaje - ništavnosti.
I nakon obaveza preuzetih Berlinskim ugovorom društveni i ekonomski položaj muslimana, napose Bošnjaka, se u Srbiji krajem 19. vijeka nije mnogo promijenio. Kako se muslimansko stanovništvo, izuzev Roma i nešto Turaka, iz četiri novopripojena okruga silom ili dobrovoljno potpuno iselilo, to je broj muslimana - zbog onih iz Malog Zvornika i Roma-muslimana i neznatno povećan. U čitavoj Srbiji bilo ih je između 7-8 000. Uglavnom su živjeli u predgrađima varoši od nadničarenja, poneko od zemljoradnje. „U svakom pogledu bili su na marginama života“, ocijenjuje historičar Mehmedalija Bojoć u svojim istraživanja o tome periodu na tlu srbije.
Srpska vlada je, ipak, ubrzo nakon Berlinskog kongresa 1878. godine pri donošenju Zakona o uređenju oslobođenih predela članom 77. regulisala da se “građanima muhamedanske kao i građanima svake druge zakonom priznate Vere” potvrđuje pravo i sloboda da ravnopravno obavljaju “verozakonske obrede veroispovedi svoje.”
Tom prilikom postavljen je u Nišu i muftija kao muslimanski vjerski poglavar u Srbiji. Njegovo postavljenje je potvrđivao Istanbulski šejhul-islam. Devedesetih godina ili nešto ranije sjedište muftije je premješteno u Beograd. Tada je na mjesto muftije postavljen Sulejman Faladžić, rodom iz Mostara. On se nacionalno izjašnjavao kao Srbin. Nakon njegove smrti (1902) za beogradskog muftiju imenovanje Mustafa Skopljaković, rodom iz Bosne, također opredijeljen kao Srbin.
Povoljniji odnos prema muslimanima u Srbiji dogodio se pod utjecajem izbjeglih srpskih i muslimanskih prvaka iz Bosne i Hercegovine. Na to su utjecali intelektualni i nacionalno usmjereni krugovi u Novom Sadu (Miletićeva Narodna stranka i listovi Zastava i Branik) i Beogradu (Društvo Sv. Save za nacionalni rad u neoslobođenim krajevima i Radikalna stranka).
Bilo je to još osamdesetih, a naročito nakon abdikcije kralja Milana Obrenovića (1889) devedesetih godina XIX i u prvoj deceniji XX vijeka. U to doba je u Bosni i Hercegovini postojala uska saradnja između Bošnjaka i Srba u borbi protiv Austrougarske. Iz Srbije, a i u srpskim književnim krugovima u BiH, vršena je živa propaganda za pridobijanje i “nacionaliziranje” Bošnjaka u Srbe. List Bratstvo, organ Društva Sv. Save je 1889. godine objavio pjesmu pod naslovom Braći Muhamedove vere.
Srpska bosanska politička emigracija, izbjegla nakon srpsko-bošnjačkog zajedničkog ustanka u Hercegovini 1882. godine protiv Austro-Ugarske, formirala je u Istanbulu i Beogradu jake političke centre koji su djelovali u pravcu pretvaranja Bošnjaka muslimana u Srbe. Bosanska emigracija u Istanbulu imala je i svoj klub od oko pet stotina članova Srba i Bošnjaka muslimana. Jedan od članova bio je kasnije i Ali Fehmi Džabić, vođa muslimanskog pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju u Bosni i Hercegovini.
Dr. Muhsin Rizvić u knjizi Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda 1887-1918. piše da je drugi centar bosanske emigracije bio Beograd, u kome su se “okupljali prvenstveno Srbi ali i Muslimani”. Među bošnjačkim emigrantima u Beogradu (nakon 1880) isticali su se Derviš-beg i Jusuf-beg Ljubović iz Nevesinja, zatim Mostarci - beogradske muftije Sulejman Faladžić i Mehmed Spahić. Emigrantima iz Bosne i Hercegovine, “a posebno Muslimanima ukazuje se velika pažnja i daje značajna moralno-politička podrška”.
U to vrijeme se vodi i “posebna kritička političko-nacionalna oštrica u srpskim listovima izvan Bosne i Hercegovine u polemikama na list „Bošnjak“, koji je svojim stavom potkopavao akciju srpskog nacionaliziranja Muslimana”.
U toj nacionalističkoj polemici protiv Bošnjaka učestvovali su, pored pomenutih muslimanskih emigranata, i pjesnici Osman A. Đikić (1879-1912), Omer-beg Sulejmanpašić Skopljak, Avdo Karabegović Hasanbegov (1878-1900), i S./rbin/ Avdo Karabegović (1878-1908). Oni će dugo činiti jezgro propagandnih i političkih borbi “koje će u srpskoj nacionalnoj sredini biti uzdignuti do simbola”. Od ove četverice “muslimanskih književnika srpskog opredjeljenja dvojica su postali nacionalni simboli muslimanskog srpstva: Osman Đikić u Bosni i Hercegovini, a S. Avdo Karabegović u Srbiji. Srpska književna javnost im je davala publicitet i stavljala ih na prva mjesta među najistaknutijim liričarima patriotskog tona”.
Srpska kraljevska akademija u Beogradu je 1899. godine otkupila zbirku koju je “naš vrijedni sakupljač i brat Muhamedovac, darovit mladi pjesnik Osman A. Đikić ponudio pod naslovom Hercegovački biser, Srpske narodne muhamedanske ženske pjesme. Đikić je bio veoma omiljen u Beogradu, osobito u krugovima književnika okupljenih oko Zvezde - Janka Veselinovića, Stevana Sremca, Milovana Glišića, Milorada Mitrovića, Pavla Marinkovića i drugih, a u Mostaru oko lista Zora - Svetozara Ćorovića”, Alekse Šantića i Jovana Dučića.
- Avdo Karabegović je 1905. godine završio učiteljsku školu u Aleksincu, kada je i postavljen za učitelja u Malom Zvomiku. Umro je u Loznici i sahranjen u Beogradu
Srpski književnici u Beogradu imali su više takta i mudrosti u pridobijanju Bošnjaka muslimana za srpsku nacionalnu stvar nego srpska država.
“Jer naši muhamedovci za još dugi i dugi niz godina”, objašnjavao je Stevan Sremac, “imaju da ostanu u kućama svojim svoji... Tek onda će oni biti potpunce i naši... Bude li to pre vremena, on će ih poderati, zatrovati i otuđiti, a time uništiti osećanje koje se tek budi i ima probuditi prema Srpstvu i Srbizmu. Niži slojevi muhamedanskog življa, kad bi spazili šta njihovi posvećeni i ‘posrbljeni’ sinovi rade, vratiće se veri i pobeći od narodnosti.”
Buđenje bošnjačke svijesti
Uprkos velikoj kampanji koja je vršena i sa srpske i sa hrvatske strane, odnosno iz Beograda i Zagreba, za pridobijanje i “nacionaliziranje” Bošnjaka muslimana početkom XX vijeka među njima će se početi živo razvijati, i to u širokim narodnim slojevima, osjećaj posebne muslimanske nacionalne svijesti. Prvo je tada došlo do razilažanja treće generacije (iz vremena austrougarske okupacije) muslimanskih književnika sa književnicima bošnjačke i hrvatske orijentacije a ubrzo i do konačnog raskida sa srpski orijetiranim muslimanskim književnicima.
Tada je prevladao, umjesto naziva Bošnjak, naziv Musliman. Svojim književnim, kulturnim i političkim smjerom i djelovanjem, isticanjem bosansko-muslimanskih duhovnih i narodnosnih vrijednosti i posebnosti tome je doprinio književno-prosvjetni list Behar, zatim Kulturno-prosvjetno društvo Gajret. Taj doprinos je posebno uočljiv kad je Muslimanski autonomni pokret za vjersku i prosvjetnu autonomiju prerastao 1906. u muslimansku političku organizaciju.
Bitka za pridobijanje i “nacionaliziranje” Bošnjaka muslimana u Srbe i Hrvate imaće za sve muslimane i pozitivnih posljedica. I u Srbiji i u Hrvatskoj sve više će se publicirati informacije i saznanja, pa i književna djela o njima. Time će, naročito književnici, doprinijeti promjeni shvatanja o muslimanima kao “vječnim neprijateljima”. To će utjecati da i srpski političari i državnici počnu da mijenjaju stav prema muslimanima u predstojećim krupnim događajima koje će doživjeti Srbija i muslimani na čitavom Balkanu.
Prvi balkanski rat
U toku i nakon Prvog balkanskog rata (1912. i 1913) u sastav srpske i crnogorske države ušlo je sve muslimansko stanovništvo Novopazarskog sandžaka. U sastav Srbije ušlo je i sve muslimansko stanovništvo Kosova i Vardarske Makedonije, a broj muslimanskog življa porastao je na preko pola miliona ljudi.
Velike sile su na Londonskoj konferenciji (1913) pokrenule pitanje zaštite nacionalnih i vjerskih manjina u balkanskim državama. Uputile su im apel da Velike sile “smatraju apsolutno neophodnim da Srbija i Crna Gora preduzmu neodložne mjere da osiguraju efikasnu zaštitu katolika, muslimana i albanskog stanovništva na teritorijama koje su im dodijeljene”. Vlade obiju zemalja su odgovorile da njihovi “ustavi pružaju garantije svim mogućim pravima manjina”.
Srpska vojska se, za razliku od crnogorske, ovog puta u svom dijelu Novopazarskog sandžaka korektno odnosila prema muslimanskom življu. To se vidi iz zapisa turskog činovnika Omera Koničanina o ulasku srpske vojske u Novi Pazar:
“Srpsku vojsku su svečano dočekali Srbi iz grada i masa Muslimana. Srpske žene su bile obučene u svečane haljine sa niskama dukata oko glave i vrata. U razgovoru sa njima komandant mjesta ih je kroz šalu pitao: ‘Je li to onaj turski zulum, što ste ga trpeli, pokazujući na zlatne niske dukata’. Istog dana srpska vojska je raspoređena po svim ulicama grada. Njen je odnos prema Muslimanima bio korektan, njeni postupci su ostavljali odličan utisak na Muslimane u gradu. Poštenje srpskog vojnika bilo je primjerno i osvajalo je ljude. Sve muslimanske kuće čiji su vlasnici napustili grad za vrijeme borbi oko Novog Pazara čuvali su na smjenu srpski vojnici. Kad bi se vlasnik vratio stražar bi mu predao kuću uz zapisnik koji je utvrđivao stanje kuće i inventara. Zbog svega toga srpska vojska je stekla veliko povjerenje i uživala jak ugled kod Muslimana.”
Za razliku od sandžačkih Bošnjaka muslimana, albanski muslimani na Kosovu, kao i oni u Crnoj Gori, doživjeli su surovu sudbinu u toku Prvog balkanskog rata.
