Bez stida: Kako Srbija nagrađuje svoje ratne zločince

Smiješi se pred kamerama i niko se na ulici prepunoj ljudi ne čudi njegovoj kampanji. Trideset godina nakon što se na Balkanu zaratilo, nekoliko desetina osuđenih ratnih zločinaca polako izlazi iz zatvora pošto su odslužili kazne u inozemstvu.

Po povratku u Srbiju prihvaćeni su i čak im se dive visoki državni funkcioneri te privlače veliku pažnju provladinih medija.

Aktivisti za ljudska prava ističu da Srbija nikada nije provela samoispitivanje kao Njemačka nakon Drugog svjetskog rata.

Sijedi Kapetan Dragan, punim imenom Dragan Vasiljković, bivši je paravojni zapovjednik koji je odslužio kaznu od 13,5 godina zatvora zbog mučenja i ubistava civila i ratnih zarobljenika tokom rata u Hrvatskoj.

Vasiljkovićevu kampanju da se prije isteka kazne pusti na slobodu Zvezdana Jovanovića Zmiju, njegovog ratnog druga koji je ubio reformističkog premijera Zorana Đinđića 2003., jako su gurali provladini mediji.

Američka ambasada u Beogradu osudila je peticiju.

„Teško je shvatiti zašto osuđeni ratni zločinac dobiva javni prostor da bi zagovarao puštanje na slobodu osuđenika za ubojstvo prvog srbijanskog demokratski izabranog premijera”, rekao je glasnogovornik američke ambasade za Voice of America.

Historičarka Dubravka Stojanović kazala je da je kampanja posljednja faza borbe protiv ideja koje je zastupao Đinđić. Đinđić je predvodio ustanak kojim je svrgnut režim Slobodana Miloševića i želio je privesti pravdi ratne zločince, ali su ga ubili bivši paravojnici udruženi s kriminalnim podzemljem.

U međuvremenu, bivši Miloševićevi lojalisti pronašli su put natrag do vlasti.

Predsjednik Aleksandar Vučić, najmoćniji čovjek u Srbiji, stekao je zao glas kao Šešeljev radikal i Miloševićev ministar informiranja. Od tada se transformirao u vođu desnog centra i tvrdi da je predan ulasku u EU.

Međutim, aktivisti za ljudska prava tvrde da su Vučić i njegovi saveznici revizionisti historije.

„Ova vlada pretvorila je izbjegavanje odgovornosti u nacionalni interes”, rekla je Jovana Kolarić iz beogradske nevladine organizacije Centar za humanitarno pravo.

Prvi ratni zločinac koji je dobio formalno priznanje od države bio je Vladimir Lazarević, bivši vojni zapovjednik odgovoran za nasilno protjerivanje Albanaca s Kosova.

Nakon deset godina provedenih u zatvoru, vladino izaslanstvo organiziralo mu je 2015. herojsku dobrodošlicu.

Bio je pozvan da predaje na srbijanskoj vojnoj akademiji, a ministarstvo obrane objavilo mu je knjigu. Isto je učinilo s knjigom Nebojše Pavkovića, drugog osuđenog ratnog zločinca.

Aleksandar Vulin, jedan od Vučićevih najbližih suradnika, proglasio je „kraj stida” na jednom vojnom događaju 2017.

„Niko se nikada više neće stidjeti tih ljudi”, rekao je za dvojicu osuđenih ratnih zločinaca u publici. „Jer se vojska kojom su zapovijedali i ljudi koje su branili nisu stidjeli”.

Jedan od ratnih zločinaca u publici, Nikola Šainović, bio je Miloševićeva desna ruka. U politiku se vratio nedugo nakon puštanja iz zatvora 2015. i dobio je visoku dužnost u Socijalističkoj stranci, mlađem partneru u vladajućoj koaliciji.

Njegov put od presude do oslobađanja i političke rehabilitacije slijede i drugi.

Bivši jugoslovenski oficir Veselin Šljivančanin, osuđen zbog pokolja 260 ljudi u Hrvatskoj 1991., primljen je u vrhovno tijelo srbijanske vladajuće stranke i često se pojavljuje na njihovim skupovima.

„On je slobodan čovjek koji je odslužio svoju kaznu. Što biste htjeli, da ga se uhapsi, ubije?”, rekao je Vučić kada se Šljivančanin prvi put pojavio.

Šljivančanin kaže da je Vučić bio jedini razlog za njegovo uključivanje u politiku i čovjek „za kojeg bi dao život”.

„Mi borci, uvijek smo imali njegovu podršku. Otkako je preuzeo vlast ne moramo hodati pognute glave”, rekao je za lokalne medije.

Poadvokatu za ljudska prava Milanu Antonijeviću, država stoji „logistički, finansijski i moralno iza djela osuđenih ratnih zločinaca”.

Antonijević tvrdi da je podrška funkcionera počiniteljima zločina proračunat način umirivanja krajnje desnih birača.

Ali historičarka Stojanović vjeruje da to skriva „ružnu istinu” da su mnogi Srbi podržavali politiku koja je dovela do pokolja i masovnih protjerivanja 1990-ih.

Unatoč tome što je Srbija formalno priznala međunarodne sudove, ankete pokazuju da većina Srba ne vjeruje da su ti sudovi nepristrani.

„Svako želi sakriti svoj stid. Revizija historije služi i onima na vlasti i društvu”, rekao je Stojanović.

„Vladi, jer je do grla u ratovima koje je nekoć podržavala, i društvu, jer se ne želi suočiti s odgovornošću za masovnu podršku koju je uživao Miloševićev ratni program”.