Bilo gdje drugdje bilo bi neshvatljivo zašto bi stav neke javne ličnosti, o tome kako je opstanak jedne države direktno vezan s moralnim stanjem većine njenog naroda, izazivao pravi pravcati cunami latentnog šovinizma usmjerenog ne samo ka pojedincu koji je izrekao sasvim ovu zdravorazumsku i objektivnu činjenicu već i ka čitavoj zajednici kojoj isti pripada.

Podsjetimo se, gostujući u emisiji Stil života u islamu televizije Hayat, Izetbegović je izjavio: “Vezivno tkivo Bosne i Hercegovine su Bošnjaci, da nema Bošnjaka, ne znam do kad bi Bosna potrajala, a vezivno tkivno unutar Bošnjaka je vjera. Da nema vjere, mi bismo polako izgubili identitet i rasuli se, ako bismo se mi rasuli, rasula bi se i zemlja. Izgubili bismo ono što su naši preci radili, što su držali hiljadu godina. Dakle, mi jesmo vjernici i nas je vjera spasila. I dokle god su pune džamije mladih ljudi i dokle god stotine hiljada ljudi posti dobrovoljno, noću se dižu..., ja nisam zabrinut za ovu zemlju.”

Naravno, Izetbegovićevo gostovanje je bilo s povodom jer on je u emisiju, koja tokom muslimanskog najsvetijeg mjeseca govori o stilu života muslimana, pozvan ne samo kao politička ličnost i predsjednik najveće bošnjačke stranke već prije svega kao prakticirajući musliman te mišljenje koje je iznio, osim što je potpuno činjenično, nije sporno na bilo koji način. Ipak, upravo je ta istinitost iznesenog Izetbegovićevog stava ono što je toliko zasmetalo pojedincima.

Jer u današnjoj postdejtonskoj Bosni i Hercegovini nije politički korektno i uputno javno reći istinu, naročito iznijeti one činjenice koje stoje na putu mnogobrojnim, ali partikularnim interesima kojima je zajednička nasušna potreba za antibošnjačkim revizionizmom kako historije, tako i stvarnosti u kojoj živimo. No, žestina svih tih nepristojnih reakcija odlično ilustrira kojim to tačno politikama i kakvim agendama smeta istina koju je iznio Bakir Izetbegović.

Problem je naravno uvijek isti. Bošnjaštvo i islam. Iz različitih razloga, mnogima ne odgovara bilo kakvo spominjanje, a kamoli afirmiranje Bošnjaka ili islama, naročito u kontekstu zasluga za postojanje Bosne i Hercegovine. Iznijeti jednostavnu činjenicu, da bez Bošnjaka ne bi bilo Bosne i Hercegovine, a da Bošnjaka ne bi bilo bez islama, za takve je hereza najgore vrste jer udara u samo srce njihovih političkih i ideoloških agendi. Zbog toga imamo neobičnu situaciju da se po ovom pitanju na istoj strani nalaze srpska, hrvatska, građanska te politika nekih dijelova onoga što se zove međunarodnom zajednicom u Bosni i Hercegovini. Reakcija ove “nesvete lige” najkraće bi se mogla opisati kao toksični miks islamofobije, (auto)šovinizma, orijentalizma i kolonijalizma.

ŠTA JE SRPSKI POLITIČAR BEZ ŠOVINIZMA

U slučaju srpske i hrvatske politike, šovinizam je sasvim otvoren i očekivan jer je on, uz islamofobiju, sastavni dio tih političkih kultura. Iako već tri decenije vode svaki oblik rata (nekada oružani, a nekada i specijalni) protiv cjelovitosti Bosne i Hercegovine, te neprestano sanjaju o priključenju Srbiji i Hrvatskoj kao nacionalnim maticama, srpska i hrvatska politika ne samo da odriču zasluge Bošnjaka ili islama za postojanje Bosne i Hercegovine, one samo postojanje i jednog i drugog predstavljaju glavnim razlogom zašto Bosna i Hercegovina ne može i ne treba da postoji. Nije to tek pitanje potrebe srpske i hrvatske politike da sebe amnestiraju od separatizma već i stvarni kulturološki odijum. I jedni i drugi odlično su svjesni da Bosna i Hercegovina doista postoji zahvaljujući Bošnjacima i islamu, ali za njih je Bosna i Hercegovina s bošnjačkom demografskom, demokratskom i glasačkom većinom te javnim manifestiranjem islamskih uvjerenja, normi i vrijednosti, ništa drugo nego abnormalnost, tamni vilajet, civilizacijski poraz i abominacija koja treba nestati. Uostalom, otuda i Genocid nad Bošnjacima, otuda UZP, otuda dvostruka agresija, otuda urbicid i naročito rušenje džamija, otuda svi silni pokušaji koji traju i danas da se bošnjačka većina ustavno i zakonski teritorijalno što više ograniči i zagradi.

Otuda i reakcije na Izetbegovićevu izjavu, poput one predsjedavajuće Kluba SNSD-a u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Snježane Novaković Bursać, koja je rekla kako “treba biti zabrinut za budućnost složene zemlje kao što je BiH kada je trenutni lider bošnjačkog, muslimanskog naroda Bakir Izetbegović vezuje za pune džamije i vjerske obrede”. Ali zašto je sporno da lider najveće bošnjačke stranke misli da su duhovno zdravlje te visoke moralne norme naroda kojeg politički zastupa direktno vezane za budućnost države? Pa zato što, po riječima Dodikove Sneki, “SDA kroz vjersku islamsku prizmu posmatra BiH i odnose u njoj”, te se još usuđuje, drskosti li, da “sve otvorenije i bez ustezanje taj pristup iznosi i promoviše u javnosti”. Tako “vjersku prizmu” problematizira visokopozicionirana članica SNSD-a, stranke koja redovno i ritualno pokrštava te uvodi krsne slave doslovno svemu što stigne u manjem bh. entitetu, od javnih ustanova preko policijskih vozila pa do bosanskohercegovačke flore i faune! Naravno, Snježani Novaković Bursać nije problem nekakva “vjerska prizma” već islamska vjerska prizma, a naročito joj smeta što se neko usuđuje javno i otvoreno misliti i govoriti kao musliman. A kako i ne bi, jer čemu onda krvava, zločinima i genocidom ispunjena borba “za krst časni i slobodu zlatnu” ako se nakon svega tamo nekakvi muslimani usuđuju puniti džamije, vršiti vjerske obrede te ponajgore od svega: posmatrati i tumačiti svijet kroz prizmu vlastite vjere?! Kako da pošten dodikovac s takvima dijeli državu? Jednostavno neizdrživo.

U istom tonu su i izjave Sanje Vulić, Mladena Ivanovića, Borana Bosančića i ostalih. Dodikova primitivka Vulićeva, koja je verzija Dodikovog Aleksandra Vulina, upustila se u uobičajenu srpsku šovinističku mitomaniju pa je tako Bošnjake nazvala poturicama koji su postali nacija tek 1993. godine, ustvrdila kako je Izetbegović potekao od Srba te izjavila kako su Srbi vezivno tkivo Bosne i Hercegovine. Očekivano, Ivanić se opet služi “slamnatim argumentom” pa napada ono što Izetbegović nije rekao, navodno da su ljudi koji ne idu u džamiju neprijatelji Bosne i Hercegovine. Ova zamjena teza Ivaniću treba kako bi Izetbegovićevu izjavu nazvao “antidejtonskom” i “šokantnom”, dok recimo Bosančić smatra da Izetbegović “negira prava Srba i Hrvata i smatra da je BiH samo za Bošnjake”. Kako to pune džamije negiraju prava Srba i Hrvata te zašto bošnjačka ljubav spram vlastite domovine diskriminira Srbe i Hrvate, zna valjda samo Bosančić.

HRVATSKI I ATOMSKI SLIJEVA

Interesantno je da su s hrvatske strane na Izetbegovićevu izjavu najostrašćenije djelovali s nominalno lijevog spektra hrvatske politike u Bosni i Hercegovini. No budući da ono što se naziva hrvatskom ljevicom u Bosni i Hercegovine spram Bošnjaka i islama gaji iste ako ne i daleko gore kulturološke predrasude kao i desnica, potpuno podržava velikohrvatski narativ “ugrozbe” i “preglasavanja” te još baštini i boljševičko shvatanje religije i njenog mjesta u društvu, onda to i nije toliko čudno.

Tako se, recimo, oglasio Drago Bojić, kojeg se u javnosti često percipira kao “crvenog fratra”. No Bojićeva progresivnost prestaje tamo gdje počinje islam ili Bošnjaci pa je stoga daleko prikladniji drugi Bojićev čaršijski nadimak – “Fra Dragon”. Takav nadimak Bojić nije stekao tek tako, prisjetimo se da je Bojić napadao imame IZ optužujući ih da su “osvajači koji jašu na krilima misionarsko-političkog islama”, tvrdio da postoji “bogumilski mit suvremene bošnjačke politike”, te negirao Bošnjacima historijski kontinuitet sa srednjovjekovnom baštinom, ali i drsko pozivao reisa ef. Kavazovića da čita “relevantne historiografske studije” u koje Bojić ubraja i bezvrijedni antibošnjački i islamofobni pamflet Kritika bosanskog uma ideologa Naše stranke Tarika Haverića. Bojić je također svojevremeno pronalazio “politički islam”, čak i osmanskom osvajanju Bosne te je to osvajanje, sasvim revizionistički i netačno, poredio s konkvistadorskim genocidom nad urođenicima Centralne i Južne Amerike, Astecima i Inkama. U istom progresivno-križarskom maniru Bojić je komentirao i Izetbegovićevu izjavu.

U tekstu na portalu Tačno Bojić je ponovo zanijekao Bošnjacima historijski kontinuitet tvrdeći da je “hiljadugodišnja istorija” bošnjačkog naroda ništa drugo već “ideološka maštarija” koju navodno osporavaju i “relevantni bošnjački historičari”, ali koju prihvataju SDA i IZ. Bojić nije pružio iole smislen argument kakve veze taj njegov velikohrvatski mitomanski stav ima s Izetbegovićevom izjavom već je nastavio da minimalizira ulogu vjerskog identiteta generalno, a muslimanskog naročito, tvrdeći da pune džamije i veliki broj postača nemaju nikakve veze s Bosnom i Hercegovinom već je upravo obrnuto, što više “islamiziranja” bošnjačkog društva, to manje države Bosne i Hercegovine.

Pomalo nevjerovatno, ali čini se da je iz Bojića nekako istovremeno progovorio katolički, ali i komunistički misionar. Bojiću smeta činjenica da su isključivo Bošnjaci (uz mali broj patriotski osviještenih Srba, Hrvata i Ostalih) kao kolektiv odgovorni za opstanak Bosne i Hercegovine te on smatra da je iznošenje takvih istina ustvari poruka nemuslimanima ili ateistima da BiH nije njihova! Kakva zlonamjernost, kakve zamjene teza, pa od muslimanskih vjernika niko ne bi bio sretniji da i svi ostali zavole BiH kao oni, da je zavole toliko da su spremni da kao zajednica polože svoje živote i imetke za njen opstanak te da je konačno počnu tretirati jedinom domovinom, umjesto dijelom susjednih država.

Bojić bi da nekako istovremeno minimalizira bošnjačke zasluge za opstanak Bosne i Hercegovine, označavajući ih partikularnim, dok bi legitimizirao srpsko-hrvatske političke pretenzije na njen teritorij, kulturu, historiju, ali i budućnost tretirajući ih kao neku vrstu ljubavi prema domovini, jednaku bošnjačkoj. A to jednostavno ne može, nije isto braniti državu i napadati je, nije isto njegovati svoje i rušiti tuđe, nisu isti oni koji čuvaju porodično blago i oni koji bi da ga odnesu negdje drugdje, nekom drugom.

Krajnje je neprilično i da jedan Drago Bojić drži predavanja o multietničkoj i multireligijskoj Bosni i Hercegovini predsjedniku SDA, ponajprije radi činjenice da je stvarna multietničnost i multireligioznost u Bosni i Hercegovini opstala isključivo na prostorima gdje je ova stranka obnašala vlast. Optuživati predsjednika SDA za “islamizam” i za “bošnjačku demografsku dominaciju” je ne samo odvratna zamjena teza, gdje se bošnjačko njegovanje vlastitog identiteta, tradicija i vrijednosti tumači i predstavlja kao prijetnja ostalima, već i jako opasna etiketa jer je upravo pod takvim optužbama za “islamizaciju”, kakve danas izgovara Bojić, 1992. godine pokrenuta Agresija Bosnu i Hercegovinu, Genocid nad Bošnjacima te udruženi zločinački poduhvat.

Nažalost, čak i radikalnija mišljenja mogla su se pročitati na prohrvatskom neomarksističkom (više hrvatskom no marksističkom) portalu Prometej.ba. Ovaj portal, koji skromni utjecaj nadoknađuje ekstremizmom iznesenih stavova te koji inače služi kao prostor za provjetravanje svake vrste bošnjakofobije i islamofofobije, prenio je tekst urednika portala Franje Šarčevića, u kojem dotični Izetbegovićevu izjavu stavlja u kontekst “islamizma” i “Muslimanskog bratstva”. Drvio je tako Šarčević o Egiptu, pa nam je tamošnji vojni puč protiv demokratski izabranog predsjednika, masakr hiljada muslimanskih vjernika te gušenje demokratije predstavljao kao borbu protiv opasnog “vjersko-političkog pokreta” koji ima globalne ambicije. Takve “egipatske paralele” Šarčeviću su poslužile kako bi Bakira Izetbegovića predstavio pripadnikom ideje i ideologije “Muslimanskog bratstva” te kako bi, također se služeći citatima notornog islamofobnog (auto)šoviniste Tarika Haverića, ustvrdio da su takvi ljudi i ideje velika opasnost po Bosnu i Hercegovinu, neka vrsta kancera kojeg treba odstraniti što prije. Na koji tačno način izvesti takvu operaciju, Šarčević implicitno odgovara i sugerira svojim revizionističkim tretmanom vojnog puča u Egiptu.

AUTOŠOVINIZAM NAŠ NASUŠNI

Egipatska, bolje rečeno sisijevska, nota se provlači i kroz reakcije samoprozvanih liberala i građana navodno proevropske orijentacije poput, recimo, novinara Dnevnog avaza Danijala Hadžovića. Ponešto ironično, jer Dnevni avaz nekako više podsjeća na tiskovinu nekog južnoameričkog el Jefea, dok Hadžović ima svjetonazore koji prije priliče apologeti nekog bliskoistočnog despota. Prisjetimo se da je Hadžović osoba koja je javno pisala da se s “komunističkim, fašističkim i islamističkim ološem” treba obračunavati dronovima ili navođenim raketama, a poželjne su i metode egipatskog pučiste, po Hadžovićevim riječima, “velikog generala el-Sisija”. Hadžović je također svojevremeno tvrdio: “Islamska država je tu, u našem sokaku, u umovima i srcima naših komšija...”, a one koji nisu podržavali LGBT paradu nazivao je “domaćim Hamasom” i “krezubom marginom”.

Budući neostvareni sisijevac i Radončićev multipraktik Hadžović nije mogao odoliti da se i on ne oglasi sa stranica Dnevnog avaza, tek da nešto kaže te skrene pažnju svog vlasnika na sebe. Tako Hadžović tvrdi da su “mnoge” zgrozili Izetbegovićevi ramazanski istupi koje on stavlja u kontekst “konzervativne revolucije”. Hadžović je nesretan jer misli da Izetbegović upućuje “ultrakonzervativne” poruke isključivo svom glasačkom tijelu koje je nažalost većina u našem društvu. To je posljedica tri decenije vlasti “nacionalista” koji su oblikovali svjetonazore te kreirali sistem po svojoj mjeri, nakon što su u ime nacionalnih ciljeva “kreirali krvoproliće devedesetih”, tvrdi Hadžović. Čitati tekstove na stranicama Dnevnog avaza koji relativiziraju Agresiju na Bosnu i Hercegovinu te izjednačavaju branitelje i agresore nije ništa iznenađujuće, no čudi Hadžovićeva rezignacija jer je isti ne tako davno na svom Twitter profilu hvalisao kako su muslimanski vjernici koji se protive LGBT paradi u Sarajevu “margina margine koja se sakriva po džamijskim rupama”, dok Hadžović i njegovi istomišljenici “kontrolišu medije, nevladine organizacije”. Možda je Hadžović shvatio da on lično ne kontrolira niti tekst koji potpisuje, a da su stvarni vlasnici medija, poput njegovog el Jefea Fahrudina Radončića, uveliko učestvovali u višedecenijskom oblikovanju društvenih svjetonazora koji ga guše?

Kako bilo, očito je da Hadžović, osim što po dužnosti podržava Radončića, politički i idejno preferira Našu stranku, za koju tvrdi da je s “idejnog aspekta” najprogresivnija stranka koja trenutno postoji u Bosni i Hercegovini te da ideje koje ova stranka artikulira “nasušno trebaju” ovdašnjem društvu.

Nimalo iznenađujuće ukoliko se prisjetimo da šovinističke i islamofobne misli glavnog ideologa Naše stranke Tarika Haverića citira nemali broj onih koji istovremeno problematiziraju i Izetbegovićevu izjavu. Nije valjda potrebno više niti navoditi ogromnu količinu islamofobičnih i antibošnjačkih ispada koje su kadrovi Naše stranke napravili kroz sve ove godine baš kao što je izlišno da se opet detaljno navode, iz vizure navodne brige za multikulturu i građanštinu, veleizdajnički potezi Naše stranke poput predaje pozicije gradonačelnika Mostara u ruke HDZ-a. Ma kakva istina bila o stvarnom povodu osnivanja Naše stranke, njeno političko djelovanje ili, bolje rečeno, posljedice političkog djelovanja njenih kadrova daju za pravo tvrdnjama Stjepana Kljuića da je Naša stranka “projekat KOS-a”. Čak i ako to nije sasvim tačno, političkih rezultata Naše stranke se ne bi postidio niti KOS.

KONZULSKA VREMENA

Stoga je izuzetno uznemirujuće da Ambasada Sjedinjenih Američkih Država izražava ne samo podršku ovakvoj vrsti islamofobne stranke već i da staje u red onih koji zlonamjerno tumače izjavu Bakira Izetbegovića. Mada SAD imaju dugu historiju pravljenja nepromišljenih političkih eksperimenata u BiH, od Alijanse pa do sarajevske “Trojke”, neka mjera ipak mora postojati jer inače takvo djelovanje, ma koliko se opisivalo kao prijateljsko i u interesu BiH, zadobija obrise najcrnjeg kolonijalizma.

Nakon što je iz Bosne i Hercegovine otišao ambasador Eric Nelson, koji dio svog mandata proveo u promociji LGBT agendi, bošnjačka javnost ponadala se da će dolaskom novoga ambasadora konačno doći do povratka američke politike na kurs od prije septembra 2001. godine. Nažalost, čini se da to nije slučaj, jer ambasador Murphy je prvo vrlo neukusno i netaktično  isprovocirao bošnjačku javnost tražeći da se na spomeniku Kazanima upiše ime jedne časne brigade ARBiH koja nema nikakve veze sa zločinima svoga komandanta i čiji su hrabri borci, među ostalima, zaslužni zašto Sarajevo nije postalo jedan veliki Višegrad ili Srebrenica.

Kasnije saopćenje Američke ambasade u kojem je fotografija ambasadora Murphyja s Peđom Kojevićem i Edinom Fortom, praćena komentarom kako SAD imaju “zajedničke ciljeve za budućnost BiH” s ovim tragikomičnim dvojcem, krajnje su alarmantne ako znamo kako u Našoj stranci vide budućnost BiH. Što se tiče interesa bošnjačkog naroda, ne postoji velika razlika između SNSD-a i Naše stranke, barem ne po pitanju toga kakvo bi mjesto u javnom prostoru imao bošnjački identitet, pogotovo što se tiče vjerske komponente identiteta, iz nje izvedenih tradicija te uopće bošnjačkih nacionalnih prava i vjerskih sloboda.

Zbog svega navedenog, komentar Američke ambasade na Izetbegovićevu izjave dodatno je zaparao uho bošnjačke javnosti te probudio strah od nekih kolonijalističkih trendova koje smo nekada gledali u Salvadoru, Čileu i Nikaragvi, a kojima danas svjedočimo, recimo, u Egiptu.

Izgleda da su za naše zapadne prijatelje, koji su suodgovorni za probleme današnje BiH, od DMS pa do Dodika, glavni problem pune džamije, valjda jer vjernici ne glasaju za političke eksperimente i projekte poput Naše stranke.

Američki emisari, koji nas odnedavno učestalo obilaze, trebali bi više vremena trošiti na podržavanje stvarnih euroatlantskih politika, što recimo SDA čini od početka, a manje rasipati energiju na zastupanje interesa HDZ-a u kontekstu Izbornog zakona, promoviranje Velike Srbije pod paravanom Otvorenog Balkana te na kojekakve nedemokratske i neokolonijalne “političke eksperimente”, poput onog u Kantonu Sarajevo. Ako im je zaista stalo do izgradnje bosanskohercegovačkog društva, onda naši dragi prijatelji moraju spoznati da ono ne može biti izgrađeno na lažima ili politici ekvidistance i podjele odgovornosti i zasluga na ravne časti. Komunisti su to pokušali i znamo kako je završilo.