Sve to pusto ljubavno što nas proganja po bosanskim mahalama i gnijezdi se pod pendžerima počelo je jednog proljetnog dana 1574. godine, prije tačno 450 godina, kada je bošnjački mladić Adil iz Klisa zapjevao na splitskom pazaru lijepoj Mariji Vornić:

U Turčina đulvodica / slatko miriše, / al' je ljepša djevojčica, / ljepša od ruže; / a ja Turčin ginem za djevojkom, / za djevojkom, krotkom golubicom! // U Turčina bio vosak, / bio izbiran, / al' djevojka još bjelija, / no je vosak sam; / a ja Turčin ginem za djevojkom, / za djevojkom, krotkom golubicom! // U Turčina med je sladak, / sladak presladak, / al' riječi djevojčice / slađe od meda; / a ja Turčin ginem za djevojkom, / za djevojkom, krotkom golubicom! // U Turčina žerav konjic, / kao pelivan, / al' ni konjic nije stasan / kao djevojka; / a ja Turčin ginem za djevojkom, / za djevojkom, krotkom golubicom!

Dakle, okolnost nastanka i ranog života sevdalinke jeste jedna ljubavna zgoda, koja je, kako nas obavještava naš veliki znalac usmene bošnjačke književnosti prof. dr. Munib Maglajlić, spašena od zaborava zahvaljujući zapisu savremenika ovih dešavanja, ondašnjeg splitskog kneza nepoznata imena. On je ovaj događaj opisao u sklopu redovnih izvještaja koje je slao mletačkom senatu u Veneciju, a ponovo ga je oživio (prepjevao) sredinom 19. stoljeća hrvatski pjesnik Luka Botić u spjevu “Bijedna Mara” s temom zabranjene ljubavi između muslimanskog mladića i kršćanske djevojke, uobličenom u šest deseteračkih pjevanja.

Ašiklija Adil prvi je poznati pjevač sevdalinke, a ljubavna hićaja koju je prenio splitski knez nije bila nimalo bezazlena za ovog Bošnjaka (Turčin je ustvari Bošnjak “turske vjere”, kako se običavalo govoriti). Mara je iz sela Vranjice krenula prodati vunu u Split, ali ju je presreo i poveo sa sobom ašiklija Adil, no, sustigoše ih djevojčin otac i brat. Malo je reći da nastaje problem, prijetnje lete i uzduž i uvis, Vornići se hvataju za opasač gdje je čakija, ali domišljati Adil izmišlja da je Maru zamijenio s nekom djevojkom iz Klisa koja je sa zaručnikom pobjegla u nepoznatom smjeru...

Srećom po Adila, Vornići su ga sumnjičavo pustili ne vadeći čakije, ali to nije kraj priče jer je Mara kasnije priznala da ju je Adil i ranije salijetao, da joj je koješta šaputao i pozivao da mu dođe u tajnovite odaje ljubavne. Pošto je bila riječ o skandalu, naravno međuvjerskog karaktera, s mogućom posljedicom obljube nevine kršćanske djevojke, ispitivanje je bilo neumoljivo, pa se bilježi da je, ustvari, naletni Adil čak dolazio kući im u Vranjicu i tražio vode pod izlikom da je žedan.

“Ašik je, rekoše”, bilježi Botić, koji je dodao da je “bijedna” Mara nakon toga poslana u manastir na purifikaciju od “turske žudnje”, ali se razbolje i umrije od ljubavnih muka jer joj je Adil, navodno, čak ljubavne strijele s pismom ispaljivo i obećavao da će se pokrstiti samo da njegova bude. Historija ipak ne bilježi ovakav rasplet, već, zbog mudrosti i pronicljivosti onih koji su djevojku ispitivali, izgleda da ni do kakve tragedije nije došlo, osim što je Adil ostao praznih ruku. Slobodnom interpretacijom dolazimo do zaključka: “Mara je htjela, ali nisu dali babo i brat.” I ta nesretna priča prati, evo, već 450 godina odnose Hrvata i Bošnjaka. Mi bismo htjeli, oni neće. Mi šaputamo, oni bi vadili čakije.

To što je prva zabilježena sevdalinka ustvari jedan nesretni ljubavni dijalog između Bošnjaka Adila iz tadašnjeg osmanskog Klisa, gdje je bila i džamija, i Marije iz porodice Vornića, to samo govori do koje mjere dobri Bošnjani vole pojavni svijet kada se manifestira u zamamnim materinskim oblinama. Pa možda i to što neki neznalački kažu da sevdalinka pripada svima, ustvari je jedan ljubavni nesporazum u kojemu taj naš zaljubljeni Bošnjo vazda samoga sebe poklanja cijelom svijetu i viče: “Bujrum ašici, bujrum u moju mejhanu, sve što je naše, jeste i vaše!”

Kako rekosmo, nesporazum s Hrvatima i dalje traje, Bošnjo bi da se volimo, a braća i očevi Hrvati ne samo da nam ne bi davali Mare za hanume, nego hoće svakojake neustavne izborne zakone, a kad se rasrde slali bi nas da plešemo sevdalinke po Heliodromima. No, postoje i iznimke. A na njima počiva nada da će ljubav na kraju pobijediti, zar ne?

Zapravo je sevdalinka, kojoj posvećujemo dobar dio mjesečnog izdanja Stava, jedan čitav ljubavni koloplet, jedan čitav bosanski lonac srdaca i srdačnosti, koji eksplodira uz saz i harmoniku. To što je ne možete uhvatiti ni za glavu ni za srce, to samo znači koliko je živa pjesma, koliko je neuhvatljiva – baš kao i ljubavna čežnja. I zato Bošnjaci luckasto vole reći da ona pripada svima, jer u suštini oni time zazivaju suživot. Bosnu radosno žele raspjevati s drugima, a ne zadržati samo za sebe.

Eto, neka se ljudi vesele, to je bitno, neka pjevaju, ali, ipak, nešto malo ispod kože naših prsa, ondje gdje kuca ašk, ne može niko kazati da sevdalinka nije prvo bošnjačka narodna pjesma, da nije ljepotni zvukovni izraz muslimanske gradske sredine koja se razvija u Bosni i Hercegovini i Novopazarskom sandžaku. Zatim da je bosanskohercegovačka i u nastavku da po onom svojem univerzalnom ljubavnom pripada čitavom svijetu, i da je se kao takvu, molimo lijepo, ima bilježiti ako ikada uđemo u tu “našu Evropu”, kako to definira tzv. Naša stranka, koju je kolonijalna uprava zapadnih ambasada 2023. godine postavila u vlast.

A naglašavamo ovo jer oni iz Naše stranke nikako da shvate da, bez obzira na sve ljubavne usklike i zazivanja drage i dragoga u sevdalinci, u njoj stanuje vjerski moral u kojemu ne može da “ljubi ko koga hoće”. A koji je to moral? Da nije možda neki građansko-jugoslavenski, neki regionalno-balkanski, neki tranzicijsko-proevropski i euroatlanski ili new age sinkretistički? Valjda onaj moral koji počinje s Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu. Valjda je to ono umijeće koje je stasavalo i melopoetski raslo uz bosansku ilahiju, valjda je to ono umijeće koje je kreirano kao izraz muslimansko-bošnjačkog duha.

Mora da je tako! Sigurno je tako!