Bošnjanin, Bošnjak i Bosanac: tri u jednom
Etnici su posebna skupina riječi u svakom jeziku, a pod kojim se podrazumijeva označavanje vlastitog imena grupe ili zajednice koja dobija ime po naseljenom mjestu, nekom geografskom prostoru, imenu naroda, države i sl. Hajde malo da vidimo šta je s etnicima koji označavaju stanovnika Bosne. Ovdje neću spominjati etnik Hercegovac jer je Hercegovina samo dio historijske Bosne, kao što su nekada bili Donji Kraji, Usora, Soli, Vrhbosna, Zagorje, Podrinje, Hum, Poneretlje (Paganija) i sl. Dakle, kao prvo, Bosna je jedan od najstarijih naziva za određenu oblast na Balkanu koja se i danas aktivno koristi, a vjerovatno je u samome vrhu u evropskim okvirima (za što se potrebno naučno obavijestiti i što to na ovome mjestu nije prilika!).
Ime za stanovnika Bosne, otkada imamo potvrde u literaturi, kreću se otprilike ovako: najstariji oblik jeste Bošnjanin (zabilježen 1166. u dokumentu bizantskog ekspanzionističkog cara Manuela Komnena). Potom se od 15. st. sve više zamjenjuje oblikom Bošnjak (spominje se kraljevskog porijekla Elizabeta Bošnjačka, koja se udaje u Poljsku na dvor). Međutim, postoji i jedan rodoslovni izvor iz 1340. godine u kojem se spominju Bošnjaci. Krajem ili pak možda sredinom 19. st. zabilježen je i etnik Bosanac. Kad neko pita kako to, eto tako. Od Bošnjanina do Bosanca. U međuvremenu, kada se u 19. st. dovršavao proces nacionalizacije naroda na Balkanu, sve stanovništvo tadašnje Bosne bili su Bošnjaci. U međuvremenu, nakon vanjskih agitacija, pravoslavno i katoličko stanovništvo počinje se opredjeljivati za srpstvo i hrvatstvo.
Muslimansko stanovništvo tog doba nije se moglo identificirati ni s jednim od ponuđenih nacionalnih identiteta pa su sačuvali još u tom dobu svijest o bošnjaštvu koja je faktički konzervirana, protegnuvši se do današnjice, što ne treba čuditi jer je stotine primjera u historiografskim i literarnim izvorima koji potvrđuju upotrebu etnika od imena Bosna. Svaki pokušaj nametanja nekih novih rješenja, posebno na identitet današnjih Bošnjaka, nije realan, iako bi mogao biti tumačen plemenitim činom. Međutim, ono što treba potcrtati jeste: ne vraća se točak historije unazad, jer vraćanje može zastraniti, tim prije što su ti procesi etablirani i završeni.
Kad je riječ o čisto jezičkim tvorbenim procesima, Bošnjanin je nastao od korijena Bosn- i sufiksa -janin; Bošnjak je izvedeno od korijena Bosn- i sufiksa -jak, a Bosanac od korijena Bos(a)n- i sufiksa -ac. U svakom slučaju, ne odričemo se nijednog ovog etnika, jer pokazuju unutarjezičke tvorbene zakonomjernosti. A ako upitate, slučajno, nekog stranca – npr. Albanca, Mađara, Poljaka, Austrijanca, Nijemca, Italijana ili kojeg drugog s kojima su njegovi i naši preci od davnina bili u kontaktu, kako nazivaju stanovnika Bosne, dobit ćete očekivan odgovor, koji je u vezi s imenom koje historijski izvori bilježe od 14. st.: Boshnake (alb.), Bosnyak (mađ.), Boszniak / Bošniak, (polj.), Bosniak (njem.), Bosniako (ital.). Ase neka se zna!
Balija, škutor i vlah
U javnom prostoru neki koriste trojno imenovanje za pejorative koji označavaju Srbe, Hrvate i Bošnjake, odnosno pravoslavce, katolike i muslimane kao četnici, ustaše i balije. Kao prvo, treće ime – balija – ne ide zajedno s prethodnim jer se ne uklapa u značenja koja nose ostali nazivi, jer podrazumijevaju organizirane vojne formacije, što balije svakako nisu. Znači, ako se želi pejorativno govoriti o imenima kojim narodi na Balkanu “časte” jedni druge, onda idu u istu ravan vlah, škutor i balija, pa bi ih trebalo tako imenovati te ove balije ne dovoditi u istu ravan s četnicima i ustašama. Eh, oni koji misle da se o tome ne priča, njihov je problem. A svi dobro znaju da su to jako rasprostranjene lekseme s izrazitom negativnom konotacijom. No, pozabavimo se malo njima, vakat je. Krenut ćemo abecednim redom.
Balija. Leksema kojom se označavaju Bošnjaci, muslimani. Najčešće ih koriste nebošnjaci, ali ima i Bošnjaka koji će nazvati tim imenom neke pripadnike svoje nacije. Uglavnom se to odnosi na onaj dio Bošnjaka koji ne drže do određenih etičkih i kulturnih načela do kojih drže drugi Bošnjaci. Porijeklo riječi balija ima više mogućnosti. Po nekim, balija može značiti doslovno zapišanko. Po drugima je izveden od glagola baliti, što znači onaj koji bali, tj. slino, iako je sporno na čisto tvorbenom nivou da se od glagola formira imenica na -ja. Također, u izvorima se navodi da balija podrazumijeva bosanskog muslimana seljaka, koji je bio prepoznatljiv po “seljačkom odijelu”, za razliku od aga i begova, tako da je ovo značenje sinonimno turskoj riječi potur, kako je navodi i Hevaija u svom Rječniku.
Po mišljenju A. Škaljića, balija je nastao od arapske riječi bali, što znači starenik, zbog čega postoji mišljenje da je riječ o leksemi stočarske terminologije jer je to onaj koji ne ide za stokom kada se u planinama vodi na izdig i dodig, a podrazumijeva onda njegovo nekretanje, a metaforički podrazumijeva starenika, koji se ne kreće, koji je stalan, a što ima veze sa “seljakom”. Vjerovatno tu treba tražiti osnovno značenje. Iako prvobitno nije značila pejorativ, u kombinaciji s glagolom baliti i vjerovatno tipičnim bošnjačkomuslimanskim imenom Alija, izvedeno je značenje pejorativa: balija.
Škutor. Riječ je kojom se označava uglavnom katoličko stanovništvo zapadne Hercegovine, koje se u stepenu poopćavanja prenosi na bh. Hrvate. Iako je etimologija nejasna, moglo bi biti da se riječ odnosi prvobitno na katoličko albansko stanovništvo koje je naseljeno mahom u 17. st. u Hercegovini, budući da označava stanovnika Skadra, u današnjoj Albaniji, a što ima veze s oblicima koji se javljaju i variraju: scodra, skadar, skatar, shkodor, a možda i prema unakrštanju sa sqiptar, tj. šiptar. Sa Skadrom se u vezu dovodi i hrvatski Skradin, što ima veze s romanskim posuđenicama tipa Scardona, iako se tu može identificirati i keltski jezički relikt. Zanimljivo je, ali nepouzdano potvrđeno, da je svojevrsni sinonim za riječ škutor šokac, za što se u hrvatskoj literaturi navodi da ime veze s njemačkom riječju Sachs. Naime, korijen riječi Šokac je Šok, a -ac je sufiks. Koji se sjećaju, neke starije generacije, znaju da je u žargonu naziv za pripadnika albanske nacije pejorativ šok, a što se može dovesti u semantičku korelaciju s riječju škutor. Prema starim izvorima, prenosi se da su Šokci nastanjivali planinu Šok (lat. Succor-um), koja je razdvajala Iliriju od Trakije.
Vlah. Riječ kojom se najčešće označava pravoslavni pripadnik, pripadnik srpskog naroda. Ova je riječ zastupljena u brojnim okolnim jezicima: mađarskom, rumunskom, njemačkom i nekim slavenskim jezicima. Zabilježena je u gotskom jeziku kao Walch, da bi u nekim slavenskim jezicima tzv. metatezom likvida dala vlah. Pretpostavlja da je u prasl. došla u 5. st. Također, osnovno značenje riječi bilo je stočar i podrazumijevala je onoga koji se kreće, koji ide za stokom. Također, germanska je tradicija prvobitno tako nazivala Slavene na Balkanu, da bi Slaveni kasnije to značenje prenijeli na romansko balkansko stanovništvo, pa se isprva odnosilo na tzv. vlaško-romansko stanovništvo, a u vrijeme Osmanlija ova riječ podrazumijevala je socijalni status stočara, vrlo pokretnog stanovništva, prenijevši se kasnije na srpsko pravoslavno stanovništvo.
Zanimljivo je da su prema navedenim etimologijama balija i vlah svojevrsni antonimi, riječi suprotnog značenja, jer jedna znači starenika koji se ne kreće, koji je statičan, a drugi novopridošlicu koja se stalno pokreće.
Ovim se ne određuje etničko porijeklo savremenog bh. stanovništva, ali svakako se daju određene smjernice u razumijevanju tzv. jezičkog etniciteta, jer jedna umna misao kaže: Jezik sve pamti.
Bosanski musliman – šta li to bi?
“Silaze u grob, / k'o djeca bezazleni, / Bosanski Muslimani. / U progon odlaze...” (Abdullah Sidran)
U javnom prostoru i danas se može čuti sintagma bosanski muslimani. Ona neodoljivo asocira na haške komentare, uz koje rame uz rame stoje bosanski Srbi i bosanski Hrvati i zanimljivo – bosanski / Bosanski muslimani / Muslimani. Šta znači nametnuto i stereotipno proglašavanje? Ako se koristi sintagma bosanski muslimani, onda bi zajedno s njom trebali ići i bosanski pravoslavci i bosanski katolici. Da ne kažemo da je formulacija svakako pogrešna, jer se pod njom misli na bosanskohercegovačke muslimane, katolike i pravoslavce – osim ako se ne odvajaju u formi hercegovačkih muslimana, katolika i pravoslavaca, međutim, to obično nije u slučaj u datim formulacijama.
Drugo, formulacija bosanski muslimani nije precizna iz više razloga: ne uključuje hercegovačke, sandžačke, kosovske, makedonske muslimane, koji su zapravo Bošnjaci. Jer, zaista je teško izuzeti kulturu autohtonih balkanskih muslimana koji čine cjelinu koju u etno-nacionalnom smislu predstavljaju Bošnjake. Npr. proslava Mevluda kod bosanskih muslimana u principu se ne razlikuje od tradicije proslave ili obilježavanja Mevluda kakvu imamo kod hercegovačkih, sandžačkih i drugih muslimana. Dakle, ako govorimo o vjerskoj praksi, onda treba govoriti o muslimanskoj, eventualno balkanskoj, bolje kazano bošnjačkoj vjerskoj islamskoj tradiciji. Termin bosanski muslimani anahron je i neprecizan pa treba voditi računa o njegovoj upotrebi.
