SPKD "Prosvjeta" iz Sarajeva je objavila knjigu "Starine Bosne" Đoke Mazalića. Ovo djelo prvi put objedinjuje sve tekstove velikog Đoke Mazalića objavljivane isključivo u Glasniku Zemaljskog muzeja, od tridesetih godina XX vijeka. Knjigu je priredila Dragana Tomašević-Karahasan.

Iako Mazalića najčešće poistovjećujemo sa slikarstvom, on je također bio vrstan istraživač bosanskohercegovačke prošlosti, pisac i autor. Decenijama je obilazio zanimljive lokalitete širom Bosne i Hercegovine, te je napisao izuzetno vrijedne tekstove u kojima na sebi svojstven način otkriva dotad neotkrivene dragulje naših krajeva. Svi tekstovi su obogaćeni unikatnim ilustracijama samog autora, kao i skicama i tlocrtima.

Đoko Mazalić je rođen 1888. godine u Bosanskoj Kostajnici. Kao javni radnik on je u prvom redu likovni umjetnik — slikar, a zatim naučni radnik i konzervator. Kao slikar prvi puta je izlagao u Društvenom domu u Sarajevu 1912. godine, zajedno sa Jovanom Bijelićem i Petrom Tiješićem. Prvi njegov naučni rad „Portret sarajevskog mitropolita Pajsija iz 1805. godine i njegov slikar“ objavljen je u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu 1932. godine.

Mazalić je pohađao gimnaziju u Sarajevu, a zatim studirao slikarstvo na Visokoj školi za likovne umjetnosti u Budimpešti. Kroz tri decenija bavio se nastavničko-pedagoškom aktivnošću, a od 1947. godine, on se posvećuje konzervatorskoj službi, ispočetka kao vanjski saradnik, a kasnije kao aktivan službenik Zavoda za zaštitu spomenika kulture SRBiH. Kao slikar, nakon pomenutog prvog izlaganja 1912. u Sarajevu, Đoko Mazalić, kao član društava „Medulić“, „Lada“, „Društva umjetnika SHS“, „grupe Četvorica“, „Krug“, kao član ULUBIH-a, ili samostalno, učestvuje na mnogim izložbama između dva rata i u poslijeratno doba.

U tektu povodom 50 godina njegovog umjetničkog rada časoopis „Naše starine“, u kojem je Mazalić i sam bio član redakcije, navedeno je da „Mazalić slika Bosnu, bosanske žanr-scene i pejsaž, portret, akt i figuru. Radi gotovo isključivo u ulju; u svojoj ranijoj fazi njegovao je i crtež. U početku radi pod utjecajem Akademije, a od 1917. u impresionističkoj maniri. Iza prvog svjetskog rata jedno je vrijeme pod utjecajem A. Lohtea, da bi oko 1930. prešao ka naturalističkom shvatanju i na kraju evoluirao ka kolorističkom tretmanu slike. Njegova učešća na izložbama između dva rata bila su prilično zapažena, a za pomenutu prvu izložbu 1912. godine, zajedno sa Bijelićem i Tiješićem, može se bez pretjerivanja reći da predstavlija početak afirmacije naših domaćih likovnih stvaralaca, startnu tačku savremene likove umjetnosti u Bosni i Hercegovini“.

Kroz pedeset godina svog slikarskog rada, Mazalić je dao veliki broj slika, danas rasutih po muzejskim i galerijskim ustanovama i u privatnom posjedu po cijeloj zemlji. Kao naučni radnik on prvenstveno proučava slikarsku umjetnost u Bosni i Hercegovini u doba Turaka; utjecaje, škole, majstore, a naročito materijale starih slikara i tehnologiju njihova rada. Na ovom sektoru on je kod nas pionir. Njegova je zasluga da se naša kulturna javnost upoznala s imenima i djelima niza naših starih umjetnika, koji su već odavno pali u zaborav. Činjenica je da uglavnom upravo preko radova Đoke Mazalića možemo sebi danas stvarati predodžbu o likovnoj djelatnosti u našim krajevima od srednjeg vijeka naovamo. Za ovaj sektor Mazalićevog rada karakteristične su studije: „Slikarski materijali starih ikonopisaca“, „Kritska škola i njeni primjerci u Sarajevu“, te „Slikarska umjetnost u BiH u tursko vrijeme“, te „Leksikon umjetnika: slikara, vajara, graditelja, zlatara, kaligrafa i drugih koji su radili u Bosni i Hercegovini“.

Kako se navodi u tekstu časopisa „Naše starine“, Pored interesovanja za staro slikarstvo, Đoko Mazalić je pokazao interes za srednjovjekovnu arhitekturu i arheologiju, specijalno za stare gradove i zadužbine. On je marljivo prikupljao grafičku, tehničku i historijsku dokumentaciju, obrađivao i objavljivao po raznim časopisima. Među radovima ove vrste ističu se slijedeći: „Hercegova crkva kod Goražda i okolne starine“ (1940. g.), „Borač, bosanski dvor srednjeg vijeka“ (1941), „Starine u Dobrunu“ (1941.), „Travnik i Toričan“ (1948), „Stari grad Jajce“ (1952. god.) itd.

„Opus radova Đoke Mazalića obuhvata 47 studija objavljenih po naučnim i prosvjetnim edicijama (Glasnik Zemaljskog muzeja, Naše starine, Starinar itd), 16 članaka i rasprava u dnevnoj štampi, 5 neobjavljenih radova u raznim redakcijama i 12 radova koji se nalaze još kod pisca. Ovome svemu treba dodati još niz njegovih manjih radova, kritičkih prikaza i sl“, navodi časopis „Naše starine“.

Kao konzervator Mazalić je, uz Hamdiju Kreševljakovića, radio od prvih dana uspostavljanja organizavane zaštite spomenika kulture u Bosni i Hercegovini, i to prvenstveno na evidenciji i registraciji predmeta likovnih umjetnosti, a isto tako i na konzervaciji i čišćenju slika, naročito ikona. On je doprinio organizovanju Likovnog sektora i radionice Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Sarajevu. Međutim, on se ni kao konzervator nije ograničavao na uže polje svoje djelatnosti već se unosio u svaki konzervatorski problem u čijem je rješavanju mogao da pomogne.

„U donošenju ocjene Mazalićevog opusa u cjelini, ili po pojedinim sektorima, valja prvenstveno imati na umu da je on za bosansko-hercegovačku sredinu jedan od pionira savremene likovne umjetnosti, da je pionir na sektoru historije slikarstva u Bosni i Hercegovini, da mu je u proučavanju srednjovjekovne arhitekture jedini preteča dr. Ćiro Truhelka, te da je u konzervatorskom poslu također pionir. U tom svom pionirskom radu on je pokazao primjernu ustrajnost i marljivost i nisu izostali veoma brojni rezultati, koji — iako u detaljima možda izgledali skromni — označavaju određene doprinose nauci i kulturi uopšte“, navode „Naše starine“.

Istaknuta historičarka umjetnosti, likovna kritičarka Azra Begić o Mazaliću je napisala: “Rijetka suzdržanost, distingviranost, život na distanci od ljudi i događaja, apsolutno vladanje sobom i svojim moćima, izrazita sklonost istraživanju i nauci – jedan kartezijanski duh spojen s poslovičnom bosanskom šutljivošću i zakopčanošću čini Đoku Mazalića izuzetnom pojavom među bosanskohercegovačkim umjetnicima uopšte. Obuhvativši svojim radom period duži od šest decenija, on je u svom slikarskom razvoju nužno prošao kroz različite uticaje – od secesije i naturalizma, preko misticizma i simbolike do nekih nadrealnih atmosfera; kao i ostali njegovi savremenici, platio je svoj obol nostalgiji za klasikom, ali je u svojoj generaciji jedini smogao snage da uspostavi dijalog sa svojim vremenom čak i u periodu poslije Drugog svjetskog rata kad je sasvim osamljen krenuo u novu slikarsku avanturu, dotičući, na mahove, impresionizam, ekspresionizam pa čak i apstrakciju, čemu pandan možemo naći samo kod njegovog druga iz mladosti Jovana Bijelića koji je, srećom po sebe i po našu umjetnost, mogao da se razvija u jednoj daleko stimulativnijoj, daleko plodonosnijoj sredini.”

Slučajno ili igrom sudbine, među njegovom ostavštinom gotovo da nije ni ostalo pejzaža drugih krajeva osim bosanskih. Promjene unutar kolorita i načina slikanja odnose se na različite periode, ali se istovremeno mogu pratiti i u okviru pojedinih motiva.

Zahvaljujući kontinuiranom kvalitetu bez većih oscilacija, te činjenici da je jedan od rijetkih bosanskohercegovačkih slikara koji se nakon školovanja odlučio zauvijek vratiti u domovinu, Mazalić će vrlo brzo steći status uglednog, a uskoro i ključnog aktera sarajevske likovne scene. Prema vlastitom izboru, on je prije svega slikar, ali nemoguće ga je posmatrati isključivo kroz taj segment, s obzirom da je slikarstvo i umjetnost doživljavao u mnogo širem kontekstu.

Đoko Mazalić preminuo u Sarajevu 28. februara 1975. godine. Grad Sarajevo se, u znak zahvalnosti likovnoj i naučnoj zaostavštini, odužio umjetniku tako što je jednoj ulici darovao njegovo ime.