Bosna i Hercegovina i Turkiye stoljećima su historijski i kulturološki povezani. Između ostalog, bosanski jezik prožet je turcizmima od kojih za mnoge i ne znamo da su to riječi stranog porijekla. Tako, naprimjer, svi znamo šta je to sutlija, ali mnogi ne znaju da je ustvari sut (süt) na turskom jeziku mlijeko, njen glavni sastojak.
Prostor u kojem možemo pronaći veliki broj turcizma jeste i sevdalinka. Sama riječ sevda na turskom znači ljubav. A upravo se tako prema sevdalinci ponaša Ercan Uslu iz turskog grada Konye. Iako bosanski jezik ne zna baš najbolje, Uslu već decenijama pjeva sevdalinke.
Uslu je rođen u Konyi, gdje je završio svoje obrazovanje a gdje i danas živi. Po zanimanju je mašinski inžinjer, godinama radi u općini Konya, gdje danas obavlja funkciju generalnog sekretara gradonačelnika. Riječ je o gradu koji je proteklih godina uradio mnoge projekte u Bosni i Hercegovini.
Uslu je oženjen i ima petero djece. Njegova ogromna ljubav prema Bosni i Hercegovini nije nešto što je začuđujuće, s obzirom na to da je poznata veza turskog naroda s našom zemljom. Ali njegova ljubav prema sevdalinci ipak je nešto posebno. A sve je započelo 1992. godine, kada se, ustvari, Uslu prvi put snažno veže za Bosnu i Hercegovinu.
“Kada je počela Agresija na Bosnu i Hercegovinu, u Turkiye, te tako i u Konyi, došlo je mnogo izbjeglica i studenata iz Bosne i Hercegovine. Tada sam bio na čelu jedne organizacije za humanitarnu pomoć. Kroz tu organizaciju trudili smo se pomoći muhadžirima iz Bosne i Hercegovine koliko smo mogli. Tako su nastale moje veze s Bosnom i Hercegovinom, a onda su se kroz godine razvijale i postajale sve čvršće”, govori Uslu.
Od tada do danas ni sam ne zna koliko je puta posjetio našu zemlju. Svaki put kada dođe još nešto doda svojoj ljubavi prema Bosni i Hercegovini. Kaže da je s godinama stekao i mnoge prijatelje koje obavezno posjećuje.
“Malo sam nešto naučio bosanski jezik i to zbog studenata iz Bosne i Hercegovine koji su studirali u Konyi. Ja sam njih učio turski, a uz njih sam naučio ponešto i bosanskog. Još jedna važna stvar zašto me zanimao bosanski jezik su sevdalinke. Želio sam i trudio sam se da razumijem značenje riječi pjesama koje sam slušao i pjevao”, priča Uslu.
Među studentima u Konyi bilo je onih koji su svirali harmoniku, jako lijepo pjevali sevdalinke i tako upoznali i Uslua s ljepotom ove pjesme. Kako kaže, sevdalinke su ga doticale, budile emocije, u njima je pronalazio radost, tugu, historiju, kulturu, ljubav...
“Nakon određenog vremena naučio sam neke sevdalinke i počeo ih pjevati zajedno sa studentima tokom naših druženja. Kada su dolazile delegacije iz Bosne i Hercegovine, ponekad smo znali i s njima zapjevati. Bio sam nekom prilikom domaćin jednoj delegaciji pa sam među gostima zapjevao. Poslije su to emitirali na vašem TV-kanalu Hayat”, prisjeća se Uslu. Međutim, priči tu nije kraj.
Emisiju koju je emitirao Hayat gledao je i Omer Pobrić, koji je izrazio želju da se upozna s Usluom.
“Grad Konya bio je otvorio centar za kulturu i obrazovanje u Sarajevu. Posjetio sam taj centar u vrijeme kada je bila organizirana izložba koju su pripremili tamošnji učenici. Tokom izložbe, moj prijatelj Sanel Mušović rekao mi je da Omer Pobrić želi snimiti sa mnom CD na kojem ću pjevati sevdalinke. Tako smo otišli i upoznali se”, prisjeća se Uslu, dodajući da je jako volio Pobrića, za kojeg naglašava da je bio iskren, velikodušan, ljubazan, te da je bio izuzetan domaćin – volio je što ljepše ugostiti one koji su ga posjećivali.
Tako je Uslu, pri Fondaciji Omera Pobrića “Institut Sevdaha”, izdao CD sevdalinki, ukupno devet pjesama, a koje je snimio u studiju na prvom spratu Pobrićeve kuće.
“Počeli smo u akšam i ujutro sabahom završili. Pobrić je svirao, ja sam pjevao. Danas i moja žene i moja djeca jako vole sevdalinke i znaju pjesme sa CD-a, pa nekada znamo i zajedno zapjevati. Među pjesmama koje rado pjevamo su ‘Kad ja pođoh na Bentbašu’, ‘Šehidski rastanak’, ‘U Stanbolu na Bosforu’, ‘Kiša bi pala’, ‘Došla voda’, “Ne silazi sa čardaka’, ‘Razbolje se Sultan Sulejmane’ i mnoge druge”, govori Uslu.
Kada je riječ i o turcizmima, Uslu kaže da u sevdalinci ima izuzetno veliki broj riječi kojima je korijen u turskom jeziku. Toliki broj zajedničkih riječi, kaže, pomogao mu je da lakše zapamti pjesme, ali i da ih još više zavoli.
“Ali nije to samo slučaj sa sevdalinkama. Uzmite pjesmu ‘Burek’ od Dine Merlina, gdje spominje sogan-dolmu, japrak, baklavu, halvu, fildžan, džezvu, cigaru i kahvu. Svih osam riječi pronalazimo i u turskom jeziku”, kaže Uslu.
Na pitanje o tome koga najviše voli slušati od pjevača sevdalinki, ističe da sluša svaku lijepu interpretaciju, ali da najčešće posluša Safeta Isovića, Zaima Imamovića i Omera Pobrića. A za to su najviše zaslužni njegovi današnji prijatelji, a tadašnji studenti u Konyi – Sanel Mušović, Ibrahim Husanović i Redžep Selimović, s kojima je često pjevao i slušao sevdalinke.
Uslu je i počasni konzul Bosne i Hercegovine u Konyi, a sve je, kaže, počelo tako što je ga je hadži hafiz Halid-efendija Hadžimulić 2009. godine preporučio tadašnjem članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine Harisu Silajdžiću. Sam Uslu nije ni znao za tu preporuku, odnosno saznao je kada je već sve bilo odlučeno. “Bio sam jako sretan, to je za mene veliki ponos. Čast mi je ako sam uspio i ako ću uspjeti i u budućnosti da doprinesem razvoju Bosne i Hercegovine i gradnji što boljih odnosa s Turkiye”, kaže Uslu.
Na kraju ističe da sevdalinke, po njegovom shvatanju, služe ljubavi, miru, dobroti, prijateljstvu, kulturi i historiji, te se nada da će ova baština biti što bolje čuvana u budućnosti.