Austro-Ugarskoj je kolonizacija uspjela samo u Bosni

U 18. stoljeću u Evropi je bilo popularno osnivanje trgovačkih društava koja su poslovala “preko mora” u pohlepnoj trci za profitom. Tako je i Austrija imala svoju trgovačku kompaniju, Marija Terezija je u 18. stoljeću osnovala “East Indian Trading Company”. U martu 1777. godine flota, koja je plovila pod habsburškom zastavom, stigla je do zaljeva Delagoa u današnjem Mozambiku. Prije nego što su brodovi otplovili prema Indiji, Mozambik su proglasili austrijskom kolonijom i ostavili deset ljudi da ga drže.

Samo četiri godine poslije, 1781. godine, Portugalci su osvojili ovaj komad zemlje, čime je relativno brzo okončana austrijska kolonijalna vladavina na afričkom kontinentu. Flota koja je od Mozambika nastavila dalje ka Indiji usput je i Nikobarsko otočje u Bengalskom zaljevu proglasila austrijskom kolonijom. Desetljeće nakon što je osnovana “East Indian Trading Company” bankrotirala je 1785. godine.

Habsburško carstvo nije se moglo takmičiti s drugim tadašnjim zapadnim silama, nisu imali direktan izlaz na Atlantski okean, bilo je slabe ekonomske moći potrebne za izgradnju kolonija, ali ponajviše jer je carstvo imalo pred sobom veći izazov, držati pod kontrolom desetak različitih evropskih naroda koje su okupljali pod svojom zastavom.

Nije da Austrija, nakon neuspjeha u Africi, nije i dalje pokušavala postati kolonijalna sila. Naprimjer, nakon prvog i drugog opijumskog rata u 19. stoljeću strani utjecaj naglo je porastao u Kini, koja se prethodno pokušala izolirati od Zapada. Istodobno je porasla antipatija Kineza prema strancima i kršćanima. Napetosti su dosegle vrhunac u ljeto 1900. godine, kada su pripadnici narodnog pokreta protiv stranaca, koje su američki prozeliti prozvali Bokseri, počeli napadati strance u Kini. Ustanike je podržavala i carica udovica Zexi, koja je kao regent zapravo vladala Kinom. Ekonomski interesi brzo su ujedinili velike svjetske sile, pa su se kineski pobunjenici ubrzo morali suočiti sa Savezom osam naroda, koji su činili Velika Britanija, Francuska, Rusija, SAD, Njemačka, Italija, Japan i Austro-Ugarska monarhija.

Kasnije će, u skladu s mirovnim ugovorom kojim je okončana pobuna, Austro-Ugarska dobiti koncesijsku površinu u centru Tianjina, što de facto postaje njihova kolonija. Uskoro su izgrađeni konzulat, kockarnica, škola engleskog jezika, banja i bolnica. Ulice su nazvane između ostalih po Beču, Budimpešti i Franji Josipu. Red su održavali austrijski, mađarski, hrvatski i kineski vojnici i policajci. Austrougarska vladavina završila je 1917. godine, kada je Kina ušla u Prvi svjetski rat na strani Antante, a Monarhija nije mogla odbraniti svoju malenu teritoriju na drugoj strani planete.

Intervencija u Kini nije bila jedina takve vrste. U drugoj polovini 19. stoljeća perzijski šah Nasser ad-Din htio je modernizirati vojsku pa je stupio u kontakt s habsburškim dvorom. U julu 1878. godine perzijski vladar posjetio je Beč i naručio topove, puške i dogovorio otvaranje stalne vojne misije u Teheranu. Pod komandom generala Adalberta Schönowskog von Schönwiesa trideset austrougarskih oficira stiglo je u iransku prijestolnicu u januaru 1879. godine. Cilj misije bila je potpuna transformacija perzijske vojske po uzoru na vojnu organizaciju Monarhije. Do aprila 1880. godine osnovan je novi korpus, a prvi zadatak koji su obavili bilo je gušenje kurdskog ustanka u Azerbajdžanu. Vojna saradnja okončana je 1911. godine.

Nije baš previše poznata činjenica da su se austrougarske trupe tokom Prvog svjetskog rata borile u Palestini, a jedna divizija stigla je i do Gaze. Naime, nakon ulaska Osmanskog carstva u rat, Njemačka i Austro-Ugarska nastojale su što više podržati svog saveznika pa su austrougarske trupe stigle 1915. godine u Tursku i pomogle u uspješnom odbijanju pokušaja iskrcavanja na Galipolju. Tada je austrijska komanda na zahtjev Turske poslala artiljerijsku jedinicu koja je stigla u Palestinu u aprilu 1916. godine, gdje su bili podrška turskim i njemačkim trupama. U augustu su uspješno pokrivali povlačenje turske pješadije nakon britanskog napada, a zatim su se krajem oktobra smjestili u Betlehemu.

Artiljerci, uglavnom Mađari, dobro su se nosili na pustinjskom frontu. U martu 1917. godine zajedničke tursko-njemačko-austrougarske snage uspješno su odbile napad Britanaca na području Gaze, a potom su u aprilu osujetile još jedan napad. Ostali su na Bliskom istoku do kraja rata, gdje su bili raspoređeni uglavnom duž rijeke Jordan. Nakon primirja, austrougarski vojnici, koji su ondje ratovali, skupili su se u Istanbulu i potom brodovima prevezeni u Trst. Napokon su se mogli vratiti svojim kućama u januaru 1919. godine.

Kolonijalnim pokušajem može se smatrati i austrougarska ekspedicija na Sjeverni pol, čiji je primarni cilj bio otkriti sjeveroistočni morski prolaz koji vodi prema Dalekom istoku. Parobrod “Tegethoff”, koji je prevozio istraživače, napustio je bremensku luku 13. juna 1872. godine. “Tegethoff” je stigao u Novu zemlju prema planu, a 21. augusta nastavili su prema sjeveru. Međutim, već prvog dana “Tegethoff” se zaledio u Sjevernom moru, a posada je nakon toga provela gotovo dvije godine zarobljena u moru i ledu. Nakon 372 dana bespomoćnog plutanja, kopno su ugledali 30. augusta 1873. godine. Do tada nepoznata grupa otoka nazvana je Zemlja Franje Josipa. U maju 1874. godine članovi ekspedicije saonicama su krenuli prema jugu, a konačno su 24. augusta nabasali na ruskog kitolovca koji ih je odvezao u Norvešku.

Ali ekspanzionističke težnje Monarhije uvijek su bile usmjerene ka Balkanu, jedino su ondje provedene u djelo. Berlinski mirovni kongres dao je priliku dvojnoj monarhiji, koja je do tada postojala jedva deset godina, da proširi vlast izvan svojih granica. Austrougarsko izaslanstvo predvođeno zajedničkim ministrom vanjskih poslova Gyulom Andrássyjem uspjelo je ishoditi da Kongres ovlasti Monarhiju da zaposjedne područje Bosne, Hercegovine i Sandžaka.

Okupatorska vojska imala je ukupno 153.000 vojnika i 112 topova, a suprotstavila im se vojska od oko 93.000 dobrovoljaca, većinom muslimana uz nešto pravoslavaca te manji broj turskih vojnika stacioniranih u Bosni sa 77 topova. Glavnina Austro-Ugarske vojske predvođena Josipom Filipovićem prešla je Savu 29. jula 1878. godine, a zatim se preko Banje Luke probila prema jugu. U međuvremenu u Bosnu prodire još jedna divizija od 9.000 vojnika pod vodstvom generala Stjepana Jovanovića iz Dalmacije uz Neretvu.

Bošnjaci su pružali tvrdoglav otpor, no bezuspješan, pa je K und K vojska 5. augusta zauzela Mostar, a nakon žestokih uličnih borbi 19. augusta i Sarajevo. Protivnici okupacije započeli su  potom gerilski rat i držali se do oktobra uglavnom u planinama. Gubici Monarhije (1.000 mrtvih i 4.000 ranjenih) bili su mnogo veći od očekivanih, što je dovelo do ozbiljnih napetosti u austrijskom i ugarskom političkom životu. Okupirana Bosna je, prema međunarodnom pravu, ostala u sastavu Osmanskog carstva, ali je u praksi na svim područjima došla pod kontrolu Monarhije.

Nova područja nisu bila pripojena ni Austriji ni Mađarskoj, već su kao kondominij došla pod kontrolu zajedničkog ministra finansija. Austro-Ugarska monarhija konačno je anektirala okupiranu Bosnu i Hercegovinu 1908. godine, koja je od tada postala pravni dio Carevine, što je izazvalo ozbiljne međunarodne napetosti.

Pojedini habsburški posjedi u južnoj i istočnoj Evropi de facto su promatrani kao kolonije poput Galicije, Bukovine i, posebno, Bosne i Hercegovine. To objašnjava zašto su nedugo nakon aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine tamo formirani zaštitni korpusi sa zadaćom suzbijanja potencijalnih nemira. Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata 1914. godine, ovi zaštitni korpusi također su bili odgovorni za zatvaranje i pogubljenje hiljada Srba.

Stručnjaci tvrde kako tokom 19. stoljeća, dok ostale sile jačaju evropski imperijalizam, Habsburško carstvo radi na unutrašnjoj stabilizaciji i konsolidaciji u razdoblju nakon Bečkog kongresa. Počinje sve veća industrijalizacija zemlje, a s njom i ekonomsko sustizanje drugih evropskih sila. Osim toga, gubitkom Veneta 1866. godine Austrija je morala ponovo započeti s izgradnjom flote. Zbog toga, nakon što je dopuštena okupacija, mnogi historičari vide Bosnu kao “zamjensku koloniju”.

Kako tvrdi historičar Clemens Ruthner “iako se paradigme razvijene za Britansko i Francusko carstvo možda ne mogu primijeniti na Habsburško carstvo, one su definirane u smislu razlike između Istoka i Zapada koja je također bila srž habsburškog širenja na Istok. Baš poput britanskih i francuskih kolonizatora, Habsburgovci su imali civilnu misiju na “barbarskom” Istoku. (...) Međutim, za razliku od britanske i francuske vladavine u Africi, Aziji i Latinskoj Americi, vladavina Habsburgovaca nije bila obilježena terorom i masakrima”.

Ruthner smatra da je monarhija u Bosnu i Hercegovinu izvozila svoj višak intelekta, administratore, graditelje cesta, arheologe, etnografe... Provincija je dobila sve prednosti carske vladavine: pozamašne javne zgrade, kasarne, banke, hotele i kafiće, infrastrukturu, ali je uprkos svemu 88 posto stanovništva bilo nepismeno kada je carstvo propalo 1918. godine. Ruthner definira devet parametara koji pokazuju da se Bosnu jedinu može opisati kao koloniju, iako dodaje da je i osmanska vlast imala određena kolonijalna obilježja te podsjeća kako se zbog svog nasilnog karaktera takozvana “okupacijska kampanja” često izbacuje iz narativa o “mirovnoj i kulturnoj misiji”.

Austrougarskom okupacijom Bosne počinje proces kolonizacije, odnosno, doseljavanja stranaca kojim se potpuno mijenja etnička slika zemlje. Počinje masovnije naseljavanje stranaca, koje je u početku bilo vezano za privatnu inicijativu, ali je s vremenom postalo dijelom oficijelne državne politike.

U prvim danima nakon okupacije u štampi monarhije prenošene su vijesti o kolonizaciji i migraciji u Bosnu, no takve su mogućnosti uzimane s oprezom jer je sultan i dalje imao suverenitet. Austro-Ugarska je kolonizaciju provodila tako što je naseljavala veće grupe zemljoradnika na privatnu ili državnu zemlju, a masovna kolonizacija državne zemlje odvijala se između 1890. i 1905. godine. Stručnjaci za ovaj dio bosanskohercegovačke historije, poput Amile Kasumović, smatraju da je dolazak činovnika, za domaće stanovništvo, bio mnogo veći problem od dolaska privrednika, jer su ovi prvi bili u direktnom kontaktu s narodom, čime su mijenjali društveni kolorit. Po posljednjem popisu stanovništva iz vremena aneksije, iz 1910. godine, u Bosni je bilo približno 120.000 registriranih doseljenika.

Najčešće su kolonizirana područja oko Banje Luke, Bijeljine, Prnjavora, Bosanske Gradiške... Sela u okolini Banje Luke bila su u potpunosti naseljena Česima. Godine 1885. u Bosni je bilo svega dva posto stranog stanovništva, a 1910. godine čak šest posto stranaca. Vlast im je pod zakup davala državno zemljište, koje je nakon deset godina postajalo njihovo vlasništvo. Stranci zakupljuju šumska dobra, posebno u Bosanskoj krajini i istočnoj Bosni, a za njima stižu vojnici, zanatlije, trgovci, činovnici... Među činovnicima bilo je najviše Nijemaca i Mađara. Na prvom popisu utvrđeno je da je u Bosni živjelo 1.158.164 stanovnika dok ih je 1910. bilo 1.898.044.

Amila Kasumović, sa sarajevskog Filozofskog fakulteta, bavila se kolonizacijom na primjeru naseljavanja Nijemaca u svom radu “Modaliteti eksterne kolonizacije u Bosni 1890-1914”. Tvrdi da je već u julu 1878. godine, dakle neposredno poslije završetka zasjedanja Berlinskog kongresa, u Zagrebu izašao “Proglas i poziv za iseljavanje prema Bosni”. Inteligentnim i marljivim ljudima, koji imaju određeni kapital, ovim se pozivom obećava sreća i bogatstvo u Bosni i Hercegovini bez obzira na njihovu profesionalnu preokupaciju. Zemljoradnicima je ukazano na pola miliona jutara njiva i livada u plodnim ravnicama, kao i na činjenicu da se zemlja može povoljno zakupiti i kupiti. Sastavljač poziva bila je Generalna agencija za iseljavanje prema Bosni i Hercegovini, koja je imala svoja zastupništva u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, Travniku i još nekim bosanskohercegovačkim gradovima.

Dokumentacija iz 1879. i 1880. godine, piše Amila Kasumović, jasno predočava spremnost austrougarskih okupacijskih vlasti da izvrše prvo nužna ispitivanja terena kako bi utvrdili kakve su stvarne mogućnosti za naseljavanje stranaca. Naređenje da se ispita teren izdala je Zemaljska vlada Okružnoj oblasti u Donjoj Tuzli još u septembru 1879. godine, a ova je bila dužna to proslijediti nižim tijelima vlasti. Uskoro su počeli pristizati izvještaji iz Vlasenice, Orašja, Maglaja, Gradačca, Donje Tuzle i Zvornika, dok kotarska vlast u Bijeljini nije uspjela izvršiti zadatak. U svim se izvještajima sugerira da u kraju koji je bio predmetom istraživanja ne postoje krupni zemljoposjednici koji bi svoju zemlju prodali ili dali u zakup te da, ako bi se i našli oni koji su zainteresirani za prodaju, nju nije moguće izvesti jer nisu sređeni odnosi između zemljoposjednika i zakupaca.

Neriješeno agrarno pitanje bio je ključni razlog zašto se Zemaljska vlada nije smjela odmah upustiti u kolonizaciju, isplanirati je i izvoditi je po tačno utvrđenom modusu jer je bilo jasno da je, sve dok se ne riješe agrarni odnosi, provedba kolonizacije bezuspješna. Osim toga, trebalo je obaviti premjeravanje tla i izraditi katastar, što je predstavljalo dugotrajan i mukotrpan proces za novu vlast. Prema skupnom pregledu kolonizacije pojedinih državnih kompleksa, zaključno s 1905. godinom, u Bosni se naselilo 298 njemačkih porodica s 1.669 duša. Veliki dio ovih kolonista dolazio je iz Galicije, Bukovine, Rusije i određenih dijelova Ugarske. Bili su to uglavnom siromašni naseljenici, među kojima je pojedinac sa 1.000 ili više forinti bio češće izuzetak nego pravilo.

Kasumović primjećuje kako kolonisti ni nakon deset-petnaest godina boravka u Bosni nisu bili dobrodošli. Novine su s vremena na vrijeme pisale o njima, uglavnom u negativnom kontekstu. Zapravo su strani kolonisti bili izvrsna prilika da se kritizira “tuđinska vlast” u Bosni. List Musavat izvrgao je u jednom krakom članku ruglu Vladinu odredbu da zemlja može prijeći u neograničeno vlasništvo kolonista ako, između ostalog, oni imaju politički i moralno ispravno vladanje. Autor teksta pitao se koliko je seljaku, čiji je život iznimno težak, uopće jasno šta je to ispravno političko ponašanje.

Otadžbina i Srpska riječ napisali su mnogo ozbiljnije članke u smislu da su mogli značajno utjecati na čitalačku publiku, poljuljati položaj stranih kolonista, ali i dodatno zaoštriti kritike usmjerene na adresu Zemaljske vlade. Prema stranim kolonistima nepovjerenje su osjećali i muslimanski i pravoslavni stanovnici. Muslimani su na aneksiju odgovorili snažnim iseljeničkim pokretom prema teritorijama Osmanskog carstva. Nakon njihovog iseljavanja postavilo se pitanje šta će biti sa zemljom tih iseljenika. U zemlji su otvarani konzorciji koji su se bavili pitanjem kupovine ove zemlje. Čak su i strani kolonisti u Bosanskoj Gradiški imali jedan takav konzorcij.

Srbi su se nastojali organizirati u želji da pokupuju zemlju iseljenika kako do nje ne bi došli strani kolonisti, Hrvati su sa svoje strane činili sve da ovu situaciju iskoriste za jačanje katoličkog elementa u Bosni. Posebno se vrhbosanski nadbiskup Stadler zalagao za to da treba spriječiti Srbe u kupovini zemlje od muslimana koji se namjeravaju iseliti iz Bosne. On je držao da je to zemljište pogodnije za kolonizaciju katoličkog elementa. Međutim, pritom je Stadler mislio na naseljavanje Slovenaca koji bi dali veću podršku Hrvatima.

Isusovac Anton Puntigam također se zalagao za kolonizaciju u Bosni, ali je on, za razliku od Stadlera, držao da bi ovdje bilo pogodno naseliti njemačke katolike. Svoj plan je opisao u pismu pateru Kamilu 1909. godine. Kamilo je, uvjeren da bi to moglo biti interesantno, ova pisma proslijedio Jozi Sunariću, koji je ta pisma ustupio listu Hrvatska obrana. Ovaj list je u Puntigamovim nastojanjima vidio namjeru da se izvrši germanizacija Bosne.