Jedna od najvažnijih tekovina dolaska demokratije 1990. godine, te zatim odbrane od Agresije, jeste izborena bošnjačka sloboda da se politički organiziraju te svoje nacionalne interese brane i zastupaju kao i ostali evropski narodi – putem vlastitih političkih stranaka. Bošnjaci su i u ranijim periodima imali svoje političke stranke, ali su živjeli u autokratskim, diktatorskim ili totalitarnim sistemima kojima je zajednička bila želja da onemoguće ili barem sabotiraju političko organiziranje i okupljanje Bošnjaka oko vlastitih nacionalnih interesa i autentičnih političkih predstavnika. To im je uglavnom i polazilo za rukom pa je u tim vremenima “baklju” artikulacije interesa, želja, stremljenja i nadanja bošnjačkog naroda na sebe preuzimala i nosila Islamska zajednica.
Budući starija čak i od same ideje organiziranja i udruživanja kroz političke stranke, o samim strankama da i ne govorimo, Islamska zajednica bila je prirodno utočište, ali i jedini preostali način na koji su Bošnjaci zaista mogli učestvovati u javnom političkom životu i uopće imati povratni kanal komunikacije s vlastima kao posebna nacionalna zajednica s vlastitim partikularnim interesima.
No to nipošto ne znači da su to bila sretna vremena za Islamsku zajednicu ili da je to dobra pozicija za jednu vjersku organizaciju. U takvim vremenima sav fokus represivnih državnih aparata, odlučnih u namjeri da oblikuju i usmjeravaju politička kretanja među Bošnjacima, usmjeravao bi se ka Islamskoj zajednici i njenim kadrovima. Svi oni “specijalni postupci” koje autoritativni režimi inače primjenjuju spram političkih protivnika primjenjivali su se spram Islamske zajednice, njenih predvodnika, istaknutih kadrova, ali i običnih članova, ne samo zbog političke uloge koju je Islamska zajednica silom prilika preuzimala već i zbog njenog neupitnog vjerskog i moralnog autoriteta te legitimiteta u očima bošnjačkog naroda.
Kada se Islamsku zajednicu nije moglo kontrolirati ili pasivizirati, kad je se nije moglo natjerati da podržava politike koje nisu u skladu s njenim vrijednostima, kada se nije moglo utjecati da odobri i promovira trendove i pojave koji nisu u skladu s njenom misijom očuvanja islama u Bosni i Hercegovini, onda su upravo njen autoritet i legitimitet bivali izloženi najžešćim napadima i osporavanjima. Tako je i danas.
BEZ POLITIČKOG ŠTITA I OKLOPA, U ZEMLJI SMO SVOJOJ, ALI NA BAŠTINI TUĐOJ
Ipak, Islamska zajednica bila je i ostala “zadnji položaj”, mjesto s kojeg se bori tek kada je sve ostalo izgubljeno, citadela koja se brani tek kada se provale kapije grada. Zato je svaki atak na Bošnjake uvijek počinjao prvo udarom na autentične bošnjačke političke predstavnike pa tek onda napadom na Islamsku zajednicu.
Jer cilj, uostalom, oduvijek i jeste bio i ostao oduzeti legitimitet i autoritet, kako politički, tako i vjerski i društveni, autentičnim bošnjačkim predstavnicima i predvodnicima te ga priskrbiti Caru, Guverneru, Kralju, Maršalu, Partiji, Konzulu, Ambasadi ili, kao danas, političko-društvenim projektima kojima se upravlja iz vanjskih centara.
Stoga bi se moglo reći da se pojedini historijski periodi te bošnjačko stanje u njima mogu ocjenjivati u kontekstu položaja Islamske zajednice u društvu te posljedičnog odnosa političkih stranaka. Za vrijeme dobrih vremena, kada su na vlasti autentični bošnjački predstavnici, Islamska zajednica slobodna je da obavlja svoju misiju, jer su joj stvarni bošnjački predstavnici zaštita i ispomoć, dok je u teškim i turbulentnim vremenima Islamska zajednica redovno izložena atacima ne samo islamofobnih liberalno-ljevičarskih medija ili pojedinih političkih besprizornika i odroda već političkih stranaka na vlasti.
ATOMSKI SLIJEVA I ZDESNA
Da ovakve tvrdnje nisu pretjerivanje, mogli smo se osvjedočiti upravo proteklih dana posmatrajući nezapamćen združeni političko-medijski napad stranaka “Trojke”, ali i njihovih političkih satelita, na reisul-ulemu Husein-efendiju Kavazovića.
Simptomatično je što je napad prvi pokrenuo Elmedin Konaković, lider Naroda i pravde, tog projekta za političku radikalizaciju i podjelu Bošnjaka. Konaković se, odlično svjestan značaja i uloge Islamske zajednice u bosanskohercegovačkom, a prvenstveno u bošnjačkom društvu, od samih početka svoga političkog avanturizma pokušavao politički infiltrirati u Islamsku zajednicu, ponešto novcem, ponešto trgovinom utjecajem i interesima, ali uglavnom preko simpatizera i spavača koje ima u strukturama Islamske zajednice.
Kako je ovaj napad “odozdo” dug i nesiguran proces, Konaković je krenuo kraticom napadajući Islamsku zajednicu i “odozgor”, udarajući direktno na njen vrh putem protežiranja rahmetli Muamera Zukorlića prilikom izbora za reisa. U jednu ruku, to je bilo i vrlo svjesno i maliciozno prenošenje vrlo opasnih i štetnih procesa politizacije Islamske zajednice iz Sandžaka u Bosnu i Hercegovinu, pogotovo ako se prisjetimo Zukorlićevog puta iz muftije u doktora, zatim akademika, a potom bošnjačkog političkog lidera, koji je evoluirao u pomiritelja Srba i Bošnjaka i političkog saveznika Aleksandra Vučića. Pri svemu tome, uprkos svim tim metamorfozama, Zukorlićevi sljedbenici nastavili su ga titulirati kao muftiju u namjeri da u njemu objedine funkcije svjetovnog, vjerskog i društvenog, pa čak i svetog, praveći od njega nekog poglavicu, koji je istovremeno i nedodirljivi plemenski vrač, a što svjedoči degeneraciji političke kulture te pokušaju tribalizacije Bošnjaka. Kakve su posljedice takvih procesa, možemo vidjeti u neukusnom i nepristojnom političkom spektaklu koji je pratio Zukorlićevo preseljenje na Ahiret, od širenja teorija zavjere o njegovom trovanje, preko ekshumacije, premještanja mezara, međusobnih optužbi porodice i saradnika pa do otimanje za (re)interpretaciju Zukorlićevog “amaneta”. Jedina zaostavština takve politike jesu dodatne podjele i atomizacija bošnjačkog društva, narušavanje autoriteta i legitimiteta ne samo bošnjačke politike već i Islamske zajednice u Sandžaku te jačanje utjecaja službenog Beograda.
Upravo takvoj “čečenizaciji” bošnjačkog društva naklonjen je i vlastohlepni Konaković, kojem ipak nije uspjelo uvesti takve odnose i vrijednosti u Bosni i Hercegovinu i Sarajevo. Kada je vidio da “kadirovština” ne prolazi te da njegovi spavači u Islamskoj zajednici neće obaviti posao na vrijeme, Konaković ili, bolje rečeno, njegovi strani sponzori i vlasnici odlučuju se zaigrati na sve i ništa te otvoreno napasti na reisul-ulemu u namjeri da ga se disciplinira i ušutka.
Pritom je apsolutno nebitno šta je Kavazović doista izjavio jer je Konaković dobio naredbu za napad te je čekao bilo kakav povod da odapne prvu strelicu. No, ipak je ironično što se u Kavazovićevim riječima, koje su podrška pozitivnom stavu o potrebi zbijanja bošnjačkih safova, a ne o Bakiru Izetbegoviću, prepoznala podrška Izetbegoviću te opasnost za Bećirovića. Time su Konaković, ali i ostatak “Trojke”, potvrdili i pravu prirodu svoje politike podjela kojoj nije u interesu “prebrojavanje” i zbijanje bošnjačkih redova, ali i Bećirovićevu funkciju trojanskog konja, čovjeka koji se kandidira za mjesto predstavnika iz reda Bošnjaka, ali koji nema namjeru braniti bošnjačke interese.
To da su se Konakoviću u napadu pridružili drugi “trojkaši”, kao i groteskne političke pojave poput Fuada Kasumovića, nije nimalo iznenađujuće. Bizarna brozovska saopćenja Nermina Nikšića, koji od reisa Kavazovića traži veći društveni angažman, ali ga i optužuje za svaku moguću društvenu pojavu, dok se istovremeno hvali odbijanjem saradnje s Islamskom zajednicom i odriče vjerskim zajednicama pravo da utječu na društvene tokove, jeste odlična ilustracija krajnje deintelektualiziranosti današnjeg SDP-a te morbidnog ćorsokaka njihove davno odumrle titoističke ideologije. Oni doista više ne znaju gdje udaraju. O kafanskim saopćenjima Fuada Kasumovića, koja kao da su pisali oni Merlinovi “duhovi konjaka”, što se manje kaže – to bolje. Možda samo jedno kratko “Uaa”. Pakosne ubode ostalih “uobičajenih sumnjivaca” iz javnog života, od beskorisnih samozvanih “bošnjačkih intelektualaca”, preko nazoviliberala, pa do još hodajućih ostataka komunističke prošlosti, listom političkih saputnika i botovskih uhljeba “Trojke”, nije potrebno niti pristojno navoditi.
Svima njima je zajednička potreba i želja da dezavuiraju istinske bošnjačke predstavnike, u svakoj sferi javnog života, te da zatim kao relevantne i legitimne nametnu ili svoje saradnike ili sami sebe. Otuda i njihova alergijska reakcija na samo spominjanje bošnjačkog političkog prebrojavanja i postrojavanja. Oni su odlično svjesni da svako prebrojavanje pokazuje da se oni sami ne broje među ostale Bošnjake, da sa svojim nakaradnim idejama, sa svojom odanosti stranim centrima i mračnim ideologijama, sa svim svojim nepristojnim i neutaživim ambicijama ustvari ne stoje u istom stroju s većinom bošnjačkog naroda već da su dio jednog drugog društveno-političkog poretka.
JAŠTA NEGO SE PREBROJAVATI!
Na kraju krajeva, sve ovo i jeste pitanje čuvanja amaneta koji Islamska zajednice nosi te uspješnog ispunjenja njene misije. Jer ovakvo discipliniranje i pokušaj nametanja (samo)cenzure samo je početak, a napadi se neće zaustaviti na čisto političkim pitanjima. Ambicije prevratnika mnogo su veće, a njihovi planovi zadiru mnogo, mnogo dublje. Jasno je vidljiva veza između političkih snaga koje napadaju na Islamsku zajednicu i na reisul-ulemino pravo na slobodu govora te onih koji bi da “otvaraju muslimanske umove” tako što će i njih, ali i ono u šta vjeruju ti muslimanski umovi “modernizirati” te uskladiti sa zapadnim vrijednostima pa nas eto uvesti u novi milenij, to carstvo duginih boja, moralnog relativizma i novi vrli svijet u kojem su čovjek i njegove strasti, a ne Bog, mjera svih stvari. Ovaj svojevrsni protestantizam i dekonstruktivizam direktno se naslanja na političko prevratništvo te je jedina nepoznanica hoće li se ići subverzivnim preuzimanjem institucija i infrastruktura ili će se krenuti destruktivnim putem paralelizma i paradžematizma. Tim više što tempo, pokazano sadejstvo i žestina pokrenute hajke na reisul-ulemu i Islamsku zajednicu pokazuju da je u pitanju političko-medijska kampanja organizirana u jednom operativnom centru, koji čvrstom rukom upravlja svojim lokalnim klijentima iz reda politike, medija i kulture.
Znakovita je i šutnja ili barem kilava ambivalencija mnogih javnih ličnosti koje su ili kadrovi Islamske zajednice ili se vode kao njeni bliski saradnici, a koji kalkuliraju ili “mudro šute” na do sada nezapamćene napade na reisul-ulemu, iako je riječ o osobama koje su notorne zbog svoje navade da, uglavnom nepozvani, komentiraju i puštaju krikove na svaku moguću društvenu pojavu. To pokazuje da postoji određena “kritična masa” raznorodnih zainteresiranih faktora čiji se interesi isprepliću i poklapaju u pitanju redefinicije uloge i položaja Islamske zajednice u našem društvu i koja samo čeka svoj trenutak.
Zbog svega navedenog, moglo bi se reći da je za Islamsku zajednicu od životne važnosti odgovor na pitanje: Ko je vlast u Bosni i Hercegovini? Jer od toga jesu li na vlasti autentični bošnjački predstavnici, koji adekvatno vrednuju društvenu ulogu Islamske zajednice te joj se nalaze na ispomoći, ili su vlast podmetnuti politički projekti i strana agentura koja želi da je instrumentalizira za svoje ciljeve, u suštini ovisi i sloboda i domet djelovanja Islamske zajednice, njen utjecaj i pozicija u društvu, mogućnost ispunjenja njene misije, njen legitimitet, cjelovitost, a možda i njeno postojanje! Zato se moramo i hoćemo prebrojavati. Da vidimo ko je s nama, a ko je protiv nas!
