Neočekivani Hamasov napad na Izrael početkom oktobra 2023. godine doveo je većinu arapskih država u neugodnu situaciju. Doveo je posebno pred bogate arapske šeikate, članice Vijeća zaljevske saradnje (GCC), u ozbiljnu dilemu o tome kako postupiti a da sačuvaju koliko-toliko kredibiliteta i solidarnosti s Palestincima. Doveo ih je u dilemu kako da održe svoju autoritarnu vlast i spriječe eventualne ozbiljnije reakcije arapskog puka, koji je u svim arapskim državama emotivno vezan za Palestinu. To je posebno postalo imperativ nakon očite izraelske genocidne odmazde u Gazi koja traje više od tri mjeseca uprkos prvim preliminarnim mjerama koje je donio Međunarodni sud pravde u Hagu, po tužbi Južnoafričke Republike.

Kako bi tužba bila što kredibilnija, vjerovatno je bolje što je njen inicijator bila Južna Afrika, a ne neka od arapskih država. Neki analitičari čak vjeruju da je tužba Južne Afrike zajednička inicijativa na nivou zemalja BRICSA, ili da je u najmanju ruku imala podršku vodećih zemalja koje čine ovu neformalnu grupu, kako bi se mogli lakše suprotstaviti hegemonističkoj politici Washingtona, koji je pružio apsolutnu i bezrezervnu podršku Izraelu, unatoč genocidnom destruktivnom ratu koji Izrael sve vrijeme pokušava opravdati pravom na samoodbranu.

ABRAHAMSKI NESPORAZUMI

Pažljivijim promatračima politike na Bliskom istoku poznato je da je nekoliko arapskih zemalja, na inicijativu bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, 2020. godine s Izraelom potpisalo tzv. Abrahamske sporazume o pomirenju, normalizaciji ili pacifikaciji bilateralnih odnosa s Izraelom. Ipak, daleko veći broj arapskih zemalja zadržalo je oštar kurs prema jevrejskoj državi. Štaviše, neke zemlje, npr. Irak, čak su donijele zakone kojim se zabranjuje i kriminalizira svaka vrsta održavanja veza s tom zemljom. Očigledno je da je ovaj proces najprimjetniji u okviru zemalja članica Vijeća za saradnju u Zaljevu (GCC). Ali, važno je napomenuti da ova sigurnosna i ekonomska asocijacija, koja je formirana 25. maja 1981. godine na inicijativu Amerikanaca, a kao rezultat straha nakon izbijanja Islamske revolucije u Iranu dvije godine ranije, nije homogena u pogledu odnosa prema Izraelu i Palestini, baš kao što je duboko podijeljena prema Iranu, kojeg zapadne hegemonističke sile, sa SAD-om na čelu, sve vrijeme (više od četiri decenije) sistematski i vješto predstavljaju kao navodnu smrtnu prijetnju arapskim hereditarnim šeikatima, a kako bi mogli ostvarivati svoje strateške ciljeve u ovom dijelu islamskog svijeta koristeći ga kao izvor jeftine energije i tržišta za prodaju skupog naoružanja ili demonstriranje arhitektonske akrobatike basnoslovnih razmjera, čije proizvode niko na zapadu ne bi želio finansirati niti mogao priuštiti kao što to mogu Dubai ili Rijad.

Osim toga, ovaj strateški dio arapsko-islamskog svijeta prostor je nekoliko najznačajnijih moreuza, koji povezuju globalnu pomorsku trgovinu iz Azije prema Mediteranu, Evropi i Africi, uključujući i Hurmuz na istoku i Babul-Mandeb na zapadu, koji jemenska vojna formacija Ansarullah proteklih sedmica pokušava blokirati u znak ekonomske odmazde Izraelu zbog genocida nad Palestincima i devastiranja Gaze.

Arapske monarhije duboko su podijeljene u odnosu na Izrael, kao što su isto tako podijeljene kada je riječ o tome kako odgovoriti na enormno veliki utjecaj Irana u regiji, kako vojni i strateški, tako i ideološki. Kuvajt, Oman i Katar čine trojku koja je pragmatičnija i pomirljivija prema Iranu i ne smatra ga opasnošću i prijetnjom već potencijalnim partnerom i dobrim susjedom. Ove tri zemlje jasno su optužile izraelsku desničarsku vladu, u kojoj danas sjede najveći jevrejski ekstremisti, za agresiju i nasilje.

S druge strane, Bahrein i Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE), dvije države koje su normalizirale odnose s Izraelom u skladu s Abrahamskim sporazumom iz 2020. godine, zauzeli su oprezniji, neki kritičari bi kazali, licemjerniji odnos.

Saudijska Arabija kao najveća i najutjecajnija članica GCC-a koja je pokušavala, i u ograničenoj mjeri uspjela nametnuti se kao svojevrsni hegemon u okviru GCC-a, nalazi se danas u najtežoj poziciji. Činjenica je da neke druge arapske države vide skrivene namjere i motive koji su doveli do napada Hamasa na Izrael 7. oktobra 2023. godine. Postoji škola mišljenja koja zagovara hipotezu da je napad Hamasa imao primarnu namjeru blokiranja pokušaja da se Saudijska Arabija i Izrael zbliže, a zatim krenu ka “normalizaciji” odnosa. Kako bi izbjegao gubitak pozitivnog imidža u očima Arapa i muslimana u širem smislu, te kako bi odagnao sumnje svojih vlastitih građana ili podanika, dvor u Rijadu pokazao je zanimljivu i rekli bismo mudru, ali donekle i hrabru reakciju kada je riječ o eskalaciji sukoba, deklarativno obustavivši sve dotadašnje korake u približavanju prema Tel Avivu.

HAMLETOVSKE DILEME SAUDIJSKE ARABIJE

Saudijski prestolonasljednik Muhamed bin Salman (MBS) izrazio je u telefonskim razgovorima s predsjednikom Palestinske uprave Mahmudom Abbasom, jordanskim kraljem Abdulahom II i predsjednikom Egipta Abdelom Fattahom Al-Sisijem solidarnost s Palestincima i želju da se obuzda nasilje. Konkretno, Muhamed bin Salman rekao je palestinskom lideru da Kraljevstvo čini sve moguće napore kako bi komuniciralo sa svim međunarodnim i regionalnim igračima da bi zaustavio kontinuiranu, ali doziranu i ograničenu eskalaciju i spriječio njeno širenje u regiji. Sličan razgovor bio je između saudijskog princa i egipatskog predsjednika. Tokom njihovog telefonskog razgovora dvojica lidera složili su se oko potrebe intenziviranja međunarodnih i regionalnih napora da se zaustavi eskalacija u Gazi i oko nje i spriječi širenje rata.

Kompleksnost i slojevitost oštrih izjava u kojima se poziva na hitnu deeskalaciju, koje je pokrenula sama Saudijska Arabija 7. oktobra 2023. godine, a koje sadrže upozorenja o kobnim posljedicama nastavka okupacije i lišavanja legitimnih prava Palestinaca, kao i ponovljenih sistematskih provokacija protiv njihovih i općenito muslimanskih svetih mjesta, rekli bismo, amnestirao je Saudijsku Arabiju od ogromne političke štete koja se mogla desiti u slučaju da je Rijad neometano nastavio proces normalizacije s Izraelom. To je projekt na koji je Bidenova administracija u Washingtonu potrošila mnogo vremena, pokušavajući ga predstaviti kao pobjedničku strategiju koja će Izrael učiniti regionalnim hegemonom i zamjenikom šerifa u regiji, a Saudijsku Arabiju zadržati u američko-izraelskoj orbiti kao dvonožac koji bi garantirao da Iran ne postane dominantna geopolitička sila u Zaljevu već da se uspostavi neka vrsta ekvilibrija, što je svugdje u svijetu signature politika američke globalne dominacije.

Ohrabrene odnosom Rijada, manje države članice GCC-a primijenile su sličnu retoriku velikog Kraljevstva, pa su Kuvajt, Oman i Katar ponovo hitno pružili svesrdnu podršku uspostavljanju nezavisne palestinske države, i to u skladu s granicama iz 1967. godine, s istočnim Jerusalemom kao glavnim gradom Palestine.

Ministarstvo vanjskih poslova Katara već je 7. oktobra odgovornost za eskalaciju nasilja optužilo Izrael, uputivši hitan poziv međunarodnoj zajednici da iskoristi instrumente prisile i utjecaja kako bi primorali Izrael da odmah zaustavi očita kršenja prava ratovanja. Kuvajt je postupio na sličan način izjavom da je nasilje rezultat očitih kršenja ljudskih prava i napada na Palestince, ali prije svega produkt višedecenijske izraelske okupacije palestinske zemlje. Kuvajtski emir također je izrazio svoju nepokolebljivu i principijelnu solidarnost s palestinskim narodom.

Verbalne izjave, proklamacije i deklaracije na stranu, jedna je činjenica sasvim jasna, arapske zaljevske zemlje GCC-a imaju različite pristupe istom pitanju. Ujedinjeni Arapski Emirati jasno prave razliku između ekonomsko-trgovinskih odnosa i politike kada je riječ o odnosima s Izraelom. Na to je jasno ukazao ministar trgovine zemlje Thani al-Zeyoudi, upitan da li će sukob između Izraela i Hamasa utjecati na ekonomske sporazume Abu Dhabija i Tel Aviva.

Formalno zadržavši solidaran odnos s palestinskim narodom, UAE je postao prva zaljevska zemlja koja je normalizirala odnose s Izraelom 2020. godine. Ovu odluku Abu Dhabija diktirali su isključivo ekonomski interesi te države. Prioritet vlade u Abu Dhabiju, prema uvjerenju analitičara, nije bio usmjeren da zadrži jedinstvenu i simetričnu političku liniju prema svim arapskim državama podjednako, već da pokuša razvijati globalnu trgovinu i jačati ekonomske veze sa svim zemljama svijeta, kako bi Emirate pretvorio u globalni finansijski i trgovinski centar privlačenja stranih investitora i animiranje velikih međunarodnih kompanija da svoja regionalna sjedišta uspostave u Dubaiju i Abu Dhabiju.

Rukovodeći se prije svega komercijalnim i trgovinskim interesima, Abu Dabi je 7. oktobra 2023. odmah izrazio zabrinutost zbog, kako je navedeno, eskalacije nasilja između Izraelaca i Palestinaca, izrazivši saučešće svim žrtvama. Također, vlasti u Bahreinu upozorile su da bi nastavak borbi između palestinskih frakcija i izraelskih snaga u pojasu Gaze mogao uzrokovati negativne posljedice za sigurnost i stabilnost cijele regije. Relativno neutralan stav Bahreina i UAE, sasvim je očigledno, odražava stav koji se temelji na normalizaciji odnosa s Izraelom. Kao protuteža Bahreinu i UAE-u, Kuvajt, Oman i Katar odbijaju normalizaciju odnosa i bilo kakve veze s Tel Avivom ako to ne uključuje funkcionalno, pravedno i trajno rješenja palestinskog pitanja.

Saudijska Arabija u ovoj se konstelaciji odnosa izdvaja kao posrednik između dva zaljevska tabora u okviru GCC-a. Rijad, najvjerovatnije po nagovoru ili sugestiji SAD-a, odlučuje da ostvari svoje geopolitičke interese kroz dogovor s Izraelom. U zamjenu za uspostavljanje službenih veza s Izraelom, Saudijska Arabija je od Washingtona zahtijevala preciznije definiran sporazum o međusobnoj odbrani, s jasno preciziranim pravima, obavezama i garancijama, po uzoru na NATO i odnos SAD-a prema njegovim članicama. Rijad je također zahtijevao pomoć u uspostavljanju navodnog civilnog nuklearnog programa na saudijskom tlu i isporuku modernog američkog oružja. Rijad je insistirao i na ustupcima koje Amerikanci treba da osiguraju od Izraela utjecajem koji imaju na režim u Tel Avivu, a ti ustupci odnose se na način rješavanja palestinskog pitanja koje će pogodovati interesima Rijada kako bi svojim građanima mogao racionalno objasniti potencijalnu normalizaciju odnosa s Izraelom kao odluku koja je isključivo u njihovom interesu.  

Međutim, zvaničnici bliski izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu negirali su da su od Saudijske Arabije primili bilo kakve uvjete za normalizaciju odnosa s najmoćnijom arapskom kraljevinom. Glavni kamen spoticanja, kako su neki izraelski sigurnosni dužnosnici priznali, bilo je njihovo protivljenje odobravanju pokretanja bilo kakvog saudijskog nuklearnog programa koji bi Washington podržao, a koji bi, kako su uvjetovali saudijski vladari, mogao proizaći iz sporazuma o normalizaciji odnosa s Izraelom.

PODJELI GCC PA VLADAJ

Jedno je sasvim sigurno, eskalacija palestinsko-izraelskog sukoba, nakon kojeg je uslijedila izraelska genocidna odmazda nad civilima Palestine, koja je Izrael prisilila da mora odgovarati pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu (ICJ), zapravo je razotkrila duboki jaz i stanoviti razdor unutar energentima bogatih arapskih šeikata u okviru asocijacije GCC. To je bila i inicijalna kapsula koja je potaknula intenziviranje konkurencije između dvaju glavnih ali suprotstavljenih centara moći koje predstavljaju Abu Dhabi i Rijad. Za pretpostaviti je da će se Ujedinjeni Arapski Emirati i Bahrein, vjerovatno, nastaviti distancirati od aktivnijeg i energičnijeg uključivanja u rješavanje važnih pitanja vezanih za rješenje najnovije bliskoistočne krize. To ni u kom slučaju ne znači da će ove zemlje prestati s istovremenim održavanjem deklarativne solidarnosti s palestinskim narodom.

S druge strane, umjereni trojac koji čine Kuvajt, Oman i Katar, po uzoru na Saudijsku Arabiju, a u slučaju Katara još žešće, nastavit će aktivno kritizirati Izrael. Budući da ovaj trojac čini većinu u GCC-u, njihov značaj može biti presudan u davanju potpuno novog tona cijeloj ovoj organizaciji. To, očigledno je, ne bi išlo naruku Abu Dhabiju, koji se, zahvaljujući relativno dinamičnoj ekonomiji i respektabilnoj vojnoj sposobnosti, kao neka vrsta arapske Sparte, vidi kao lidera GCC-a.

Kada je riječ o Saudijskoj Arabiji, rat u Gazi za ovu najveću arapsku kraljevinu istovremeno može značiti i izazov, ali i priliku. Sigurnosna arhitektura GCC-a i regije uveliko će ovisiti o uspješnoj i mirnoj tranziciji vlasti u Rijadu na prestolonasljednika Muhammeda bin Salmana i na njegovu buduću strategiju. Ako se približi Izraelu i ako formalizira diplomatske i druge bilateralne odnose te ih dovede na razinu strateškog partnerstva, kako bi na taj način dobio sve one povlastice koje nastoji iskamčiti od Washingtona, Mohammed bin Salman, velika je vjerovatnoća, mogao bi narušiti odnose Rijada s drugim arapskim zemljama. To se može lahko desiti, posebno ako bi Rijad zauzeo isuviše antagonistički odnos prema Hamasu, islamskom palestinskom pokretu otpora.

Naravno, to ne mora biti jedini i nužni scenarij budućih međuarapskih odnosa. Za Rijad bi, kako to vide dobri poznavaoci prilika u regiji, vjerovatno bilo bolje dugoročno rješenje ako bi se potrudio i pokušao ostvariti veću sigurnost u široj regiji, upotrebljavajući multivektorski sistem regionalnih i globalnih odnosa u izgradnji strateške sigurnosne arhitekture koja bi pogodovala interesima Rijada. Pritom treba koristiti pogodnosti koje pruža već postignuta normalizacija diplomatskih odnosa s Iranom, kao i dualni strateški pristup regiji, koji u novije vrijeme koriste Rusija i Kina. Takav pristup Rijada regionalnoj sigurnosti pomogao bi očuvanju povjerenja, a riješio bi i niz kontradikcija i međuzaljevskih razlika unutar samog GCC-a. Osim toga, suzio bi prostor za manipulaciju arapskim svijetom od Tel Aviva i njegovih zapadnih zaštitnika.

Bio bi to korak ka većoj neovisnosti regije i signal koji bi najavio opredjeljenje ka novom poretku zasnovanom na multipolarnosti spram dosadašnje višedecenijske ovisnosti o Washingtonu. To bi također pružilo veće šanse za konačnu realizaciju sna o izgradnji sigurnosne zaljevske arhitekture s autentičnim regionalnim karakteristikama koja bi uključivala ravnopravno i arapske zemlje i Iran, bez kojeg nema, i nikad neće i ne može biti, stvarne integracije i autonomije Zapadne Azije i izgradnje trajnog povjerenja zemalja regije. Dakako, bez ovog ili sličnog sveobuhvatnog pristupa ne može biti ni stvarne islamske solidarnosti.

Politika zavadi pa vladaj ili podijeli pa vladaj, koju Washington ponovo uvodi na mala vrata u arapski svijet remilitarizacijom regije, posebno napadom na Jemen, nudi isključivo politiku vojne sile, zasnovanu prije svega željom da se postigne dominacija Izraela nad arapskim svijetom, a koja se također krije pod plaštom Abrahamskih sporazuma, čija je centralna filozofija perpetualna demonizacija Islamske Republike Iran i sprečavanje šireg regionalnog dogovora o miru, stabilnosti i ekonomskom prosperitetu.