Svako razdoblje u geopolitici nosi i svoje ključne riječi na kojima se generiraju narativi i konteksti. Demokratija, sama po sebi, kroz izbore potiče društva na takmičenje njihovih političkih stranaka čije se kvalitete testiraju kroz redovne izbore na različitim nivoima.

Bivši istočni blok prolazi kroz društvenu, ekonomsku i političku tranziciju koja je zbog ratova često i postkonfliktna. U takvim okolnostima na djelu je povratak ranijim vrijednostima kao što su religija i nacionalizam, a mnogi i velikodržavnički projekti koji svoje korijene imaju u romantičarskom periodu rađanja evropskih nacija. Opasno preplitanje nacionalizama i religija te polarizacija društava dešava se u Mađarskoj, Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Italiji, Indiji, a najžešće je stanje u Rusiji i Ukrajini.

S druge strane, “razvijene” zapadne demokratije imaju svoje izazove za koje izgleda i dalje nemaju kvalitetne odgovore. U okolnostima dugotrajne demografske erozije, globalizacije, migracija, različitih kriza i na kraju pandemije COVID-19 zapadne države odavno su izgubile demokratski kapacitet, što se ogleda u višestrukoj polarizaciji društva i političke scene. Navedeni procesi ipak su najzastupljeniji u Sjedinjenim Američkim Državama kao simbolu i najjačoj karici zapadnog demokratskog poretka čija je politička scena u svojoj suštini bipolarna. Amerika je upravo na narativima (de)polarizacije gradila svoj utjecaj i djelovanje u vanjskoj politici.

Kuda ide Amerika?

Porast političke polarizacije u Sjedinjenim Američkim Državama motivirao je istraživače da postave fundamentalno pitanje: Kakve će dugoročne efekte polarizirana politika imati na njenu budućnost? Trenutno stanje daje dovoljno razloga za zabrinutost. Na elitnom nivou, duboke političke podjele u Washingtonu osakatile su napore za zakonodavnim kompromisom, erodirale institucionalne norme i norme ponašanja i potaknule političare da ostvare svoje ciljeve izvan institucija u blokadi, uključujući i sudove. Ipak, ove podjele sežu daleko izvan koridora moći, jer polarizacija tjera Amerikance da se podijele u međusobno isključive političke tabore. Što je još više zabrinjavajuće, ova dinamika direktno doprinosi naglom porastu političkog nasilja. Polarizacija je već dovela do ozbiljnih problema, ali veličina tog procesa još se ne može obuhvatiti u svojoj cjelini. Opći je dojam da se Bushova politička maksima “ili ste s nama ili ste protiv nas” prenijela s vanjskog na domaći društveno-politički teren.

Jedan od izazova u istraživanju ove teme jeste i pitanje je li moguće poređenje iskustva drugih polariziranih demokratija s odnosima u Americi. Mnoge demokratije širom svijeta bore se s poteškoćama koje predstavljaju početak pogubne polarizacije, koju su naučnici definirali kao podjelu društva na međusobno nepovjerljive političke tabore u kojima politički identitet postaje društveni identitet. Komparativna istraživanja već su pokazala da je pogubna polarizacija direktno povezana s demokratskom erozijom.  

Jennifer McCoy i Benjamin Press su se kroz programu Democracy, Conflict, and Governance fokusirali na istraživanje političke polarizacije i demokratske otpornosti u SAD-u i širom svijeta. Njihovo istraživanje otkriva kako se Amerika transformirala od “izvoznika demokratije” do generatora polarizacije kroz širenje svog imperijalizma, što se trenutno najdublje odgleda u odnosu prema Izraelu, koji provodi agresiju i genocid nad Gazom.

Autori su u svojoj analizi iz januara 2022. godine koristili podatke Variety of Democracy (V-Dem) kako bi identifikovali periode pogubne polarizacije širom svijeta od 1950. godine. Njihova otkrića nisu ohrabrujuća za Ameriku. Ozbiljna polarizacija korelira s ozbiljnim demokratskim padom: od pedeset i dva slučaja u kojima su demokratije dostigle pogubne nivoe polarizacije, polovina slučajeva doživjela je pad svog demokratskog rejtinga. Samo šesnaest država uspjelo je smanjiti polarizaciju na nivoe ispod štetnih, a pad polarizacije zadržan je samo u devet država. Sasvim zapanjujuće, Sjedinjene Američke Države jedina su napredna zapadna demokratija koja se suočila s tako intenzivnom polarizacijom tokom tako dugog perioda, što je izuzetno opasan proces.  

Politički ishodi pogubne polarizacije

Da bi iskustvo Sjedinjenih Američkih Država smjestili u širi kontekst polariziranih demokratija, naučnici su sastavili sveobuhvatnu listu perioda polarizacije od 1950. godine. Uporedili su putanje demokratskih rejtinga s njihovim nivoima političke polarizacije. Definirali su četiri osnovna ishoda. U prvom država uspijeva da se depolarizira i zadrži svoju demokratiju netaknutom, u drugom uspijeva da se depolarizira, ali trpi demokratski pad, u trećem demokratija je u stanju da živi s hronično visokim nivoima polarizacije bez podvrgavanja bilo kakvoj demokratskoj degradaciji i u posljednjem slučaju država doživljava pogubnu polarizaciju i snižavanje ocjene stanja demokratije.

Podaci pokazuju da je moguća depolarizacija demokratije. U ovim slučajevima, navedenim u tabeli 2, javnost i politička elita uspjele su pronaći načine da smanje tenzije koje su ih podijelile. Raznolikost ovih slučajeva pokazuje da postoji mnogo načina da se to učini od uspješnih demokatskih procesa, jačanja vladavine prava kroz koje se obuzdavaju polarizirajući lideri, dogovora elita i međunarodne intervencije. Ovi slučajevi ilustruju da je depolarizacija, iako vrlo teška, moguća. Međutim, često je prilično krhka, što otkriva tabela 2, jer znatan broj slučajeva kasnije se repolarizirao na pogubne nivoe. Napredak ka depolarizaciji u sedam od šesnaest perioda kasnije je poništen, naglašavajući da prijetnja pogubne polarizacije nikada u potpunosti ne nestaje.

Trajna polarizacija bez demokratske degradacije

Ovo istraživanje prepoznalo je grupu (tabela 3) država koje su već neko vrijeme iskusile hronično pogubne nivoe polarizacije a da nisu bile podvrgnute demokratskom degradiranju. Neke države, poput Bosne i Hercegovine i Ekvadora, uspjele su dugo žonglirati pogubnom polarizacijom i barem donekle funkcionalnom demokratijom. 

Međutim, za druge zemlje, poput Brazila, Meksika i Sjedinjenih Američkih Država, početak pogubne polarizacije mnogo je noviji fenomen. Osjetljivija metrika, V-Demov indeks liberalne demokratije, pokazuje da demokratije i institucije Brazila, Kolumbije, Gruzije, Meksika i Sjedinjenih Američkih Država pate otkako je društvo postalo pogubno polarizirano. Najčešći ishod perioda u kojima su demokratije dostigle pogubne nivoe polarizacije bio je neki oblik velikog demokratskog pada. Ukupno, dvadeset šest od pedeset i dva analizirana perioda dovela su do sniženja ocjene RoW njihove zemlje, pri čemu je dvadeset tri palo u neki oblik autoritarnosti.

 

Lista jasno ilustrira da su izuzetni nivoi polarizacije bili važna karakteristika tekućeg vala demokratskog pada. Zaista, četrnaest od dvadeset i šest zemalja u tabeli 4 doživjelo je degradaciju svojih demokratija od 2005. godine, koja je općeprihvaćena kao početak novog globalnog vala autokratizacije. Ova široka lista zemalja ilustruje kako polarizacija može doprinijeti degradaciji demokratije na više načina.

AMERIČKA POSEBNOST

Autori ističu još jednu zabrinjavajuću spoznaju. Sjedinjene Američke Države usamljene su u rangu pogubno polariziranih demokratija u odnosu na bogatstvo i tradiciju demokratije. Nijedna od bogatih, konsolidovanih demokratija istočne Azije, Okeanije ili Zapadne Evrope nije se suočila sa sličnim nivoima polarizacije tokom tako dugog perioda, što pokazuje grafikon.

Samo dva primjera bila su kritična. Prvo, Francuska je nakratko dostigla opasan nivo polarizacije tokom političke krize 1968. godine. Druga epizoda je bila u Italiji između 1971. i 1978. godine, kada su nivoi polarizacije bili pogubni jer se zemlja suočila s talasom nasilja krajnje desnih i krajnje lijevih terorističkih grupa. Međutim, Italija se repolarizira posljednjih godina i dostigla je pogubne nivoe 2020. Ipak, ni Italija ni Francuska nisu dostigle nivoe političke polarizacije tako visoke kao Sjedinjene Američke Države.

Ovaj presedan proizlazi iz brojnih karakteristika koje Sjedinjene Američke Države čine posebno podložnim polarizaciji i izrazito nepropusnim za napore da je smanje. Jedna takva karakteristika je trajnost politike identiteta u rasno i etnički raznolikom društvu. Sjedinjene Američke Države nisu jedina takva demokratija. Brazil i Indija velike su multirasne i multikulturalne demokratije koje također trpe pogubnu polarizaciju, dok su Kanada i Australija sve više multikulturalne, ali bez takvih nivoa polarizacije. Ipak, Sjedinjene Američke Države doživljavaju demografsku promjenu koja predstavlja prijetnju bijeloj populaciji koja je historijski bila dominantna grupa u svim arenama moći, dozvoljavajući političkim liderima da iskoriste nesigurnosti koje okružuju ovaj gubitak statusa.

Institucionalne karakteristike vjerovatno doprinose trajnoj ozbiljnoj polarizaciji u Sjedinjenim Američkim Državama. Binarni izbor duboko je usađen u američki izborni sistem, stvarajući kruti dvopartijski sistem koji olakšava podjele društva. Drugi institucionalni faktor jedinstvena je kombinacija većinskog izbornog sistema s jakim manjinskim institucijama u Sjedinjenim Američkim Državama. Senat je veoma neproporcionalan u svojoj zastupljenosti, s dva senatora po državi bez obzira na broj stanovnika, od 580.000 u Vajomingu do 39.500.000 u Kaliforniji. Praksa Senata također daje pojedinim senatorima neuobičajena ovlaštenja koja ponekad vode u blokade. Nesrazmjernost zastupljenosti u Senatu znači nesrazmjernost u Elektorskom kolegiju, čiji je indirektni izbor predsjednika opet poseban među predsjedničkim demokratijama.

Treći faktor koji doprinosi naizgled ukorijenjenoj političkoj polarizaciji u Sjedinjenim Američkim Državama jeste tri decenije star trend sociološke polarizacije, u kojem dvije strane jačaju urbano-ruralne, vjersko-sekularne i rasno-etničke podjele umjesto da rade na integraciji. S pristranošću, koja je sada sve više vezana za druge vrste društvenog identiteta, afektivna polarizacija je u porastu, pri čemu birači doživljavaju protivničku stranku u negativnom smislu i kao rastuću prijetnju naciji. Birači također imaju tendenciju da slijede poruke stranačkih lidera i povećava se homogenost unutar stranaka, ometajući pojavu međustranačkih koalicija uobičajenih u prošlosti. Uz takvu percepciju prijetnje, birači su spremniji da tolerišu ili čak prihvate antidemokratske poteze svojih lidera.

Partijsko razvrstavanje i rastuća polarizacija stvaraju pogubnu logiku politike nulte sume koja podstiče ponašanje koje podriva demokratske institucije i norme. Posljednja godina mandata Donalda Trumpa dovela je do toga da su predsjednik i njegova stranka podstaknuli lažni narativ kako bi diskreditovali izborni proces, pokušali da ponište predsjedničke izbore i odbili odbaciti političko nasilje. Svi ovi faktori ometaju pokušaje prevazilaženja pogubne polarizacije i nagovještavaju zlokobnu budućnost za američku demokratiju.

Od izvoza demokratije do generiranja polarizacije

Unutar šireg kruga pogubno polariziranih demokratija većina država pala je u autoritarizam, a čak i one koje se depolarizuju suočavaju se sa značajnim rizicima repolarizacije. Ovo pojačava značaj ključne teme koja se pojavljuje u sve češćim istraživanjima koja traže odgovor na pitanje kako se polarizacija odvija u različitim kontekstima. Pogubna polarizacija jedinstveno je korozivna i opasna bolest u demokratijama. Sistemske intervencije mogu pomoći u smanjenju polarizacije prije nego što polarizacija ugrozi demokratiju. Bilo kroz institucionalnu reformu, edukaciju birača ili ukazivanje na opasnosti za demokratiju, kreatori politike, aktivisti i građanski lideri trebali bi hitno dati prioritet sistemskim naporima koji će promijeniti poticaje koji su u osnovi opasne binarne logike pogubne polarizacije. Pozitivni primjeri reforme, poput prelaska na sistem proporcionalnog predstavljanja (kao što je to uradio Novi Zeland 1990-ih) i/ili korištenje glasanja po rangiranom izboru u višečlanim okruzima (kao što je u Irskoj), mogle bi razbiti američku krutu binarnu logiku, dati biračima veći izbor i omogućiti izgradnju koalicija. 

Autori teksta ograđuju se od dublje analize odnosa i samo navode objašnjenje da institucionalni faktori poput etnoreligijskog sporazuma o podjeli vlasti u Bosni i Hercegovini, koji podržavaju međunarodne institucije i susjedne države, mogu igrati ključnu ulogu. Međutim, intervencije međunarodne zajednice i suspenzija demokratije, da bi se zadovoljio apetit najmalobrojnijeg naroda, generiraju novi trend opasne polarizacije u našem društvu, posebno unutar Bošnjaka.

Iz navedenog možemo povući niz paralela s bosanskohercegovačkim i balkanskim društveno-političkim kontekstom. Potrebno je ovakvo istraživanje proširiti i produbiti i na polarizaciju unutar manjih naroda u multietničkim balkanskim društvima. Politička polarizacija među Bošnjacima, koja je označena osnivanjem stranke Narod i Pravda, i grupisanjem tzv. građanskih političkih opcija uz podršku zapadnih centara moći, predstavlja najveći izazov za politički opstanak Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu, dodatnu otežavajuću ulogu za patriotski blok predstavlja unutrašnja polarizaciju u kontekstu euroatlantskih integracija, što pogoduje širenju rusofilnog narativa koji najviše odgovara Srbiji.