Početkom sedmice u sarajevskoj Vijećnici Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava i Grad Sarajevo organizirali su naučni skup “Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu: opsada i odbrana Sarajeva – Tri decenije poslije”.

Na skupu su organizirana tri panela na kojima su učestvovali eminentni akteri tog vremena, politički, kulturni i javni radnici kao i naučnici i istraživači. U okviru naučnog skupa organizirani su paneli “Uloga i značaj Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine u otporu i odbrani Bosne i Hercegovine“, “Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, uloga i značaj Armije Republike Bosne i Hercegovine u otporu i odbrani Bosne i Hercegovine” te “Opsada Sarajeva, počinjeni zločini 1992.-1995. i odgovornost za zločine”, “Uloga i djelatnost medija u Sarajevu pod opsadom”.

Jedno od najzanimljivijih predavanja tokom skupa održao je Šefko Hodžić, vjerovatno najpoznatiji bosanskohercegovački ratni reporter. Govorio je o malo poznatim detaljima iz operacija kojima je pokušavana deblokada Sarajeva, zanimljivim događajima, razočarenju u Bosanskoj krajini nakon ultimatuma američke administracije o prekidu oslobodilačkih akcija.

Predavanje Šefke Hodžića prenosimo u cijelosti.

***

Prije nego što će rat zaista početi, imao sam nekih osam mjeseci “predratnog rata”. Početkom septembra 1991. godine dogodilo se da su u Kravici Srbi ubili dvojicu muslimanskih momaka iz susjednih sela. To je bio moj prvi zadatak. Bio sam tamo dva dana, napisao reportažu i to je bilo prvi put da sam osjetio miris rata. Bilo je teško doći do Kravice, niko nije htio ići tamo tih dana i sjetio sam se Miroslava Deronjića, koji je nekada radio kao lektor u Oslobođenju. On je bio prvi čovjek u Bratuncu i on mi je pomogao, rekao mi je da će mi dati sve što treba da obavim zadatak. I nakon toga odemo u Kravicu, bio je s nama i predstavnik SDA i uspjeli smo razgovarati s ljudima. Znamo svi šta se kasnije desilo s Deronjićem.

Pisao sam o svim pokušajima deblokade Sarajeva. Pisao sam iz svog ličnog iskustva, ali sam i pisao koristeći dokumente. Sjećam se dobro dokumenta iz 20. aprila u kojem stoji da plavi napadaju s jedne strane, a crveni s druge, kao da smo na manevrima, na vojnoj vježbi. Nema u dokumentu ni TO ni četnika ni bilo kakve vojske. Sve nam je to bilo čudno, isprva smo svi očekivali da će Sarajevo biti brzo deblokirano i teško je padalo saznanje da ne može, da ne ide. Operacija “Sunce” bila je jedan od pokušaja deblokade Sarajeva. Tada je oslobođen veliki dio platoa Žuči, ali, nažalost, to je bio dan kada je poginulo najviše boraca Armije BiH.  

Operacija “Jug” je bila sljedeći pokušaj deblokade. Dvadesetog augusta direktor Oslobođenja Salko Hasanefendić, njegov zamjenik i ja idemo kod Sefera Halilovića na sastanak, tražimo neke stvari. Prva stvar koju tražimo jeste da nekako uz pomoć UNPROFOR-a obezbijedimo papir za štampanje iz Visokog. U neka doba pita Sefer koliko još imamo papira. Salko odgovara da imamo za još mjesec dana. “Bit će vam to dovoljno”, kaže Sefer, “do tada ćemo mi deblokirati Sarajevo.” I ja se zakačim za to, shvatim da se radi na deblokadi Sarajeva i tražim od njega broj telefona na koji ga mogu dobiti direktno. Da mi on broj, a ja mu objasnim da to tražim jer želim da mi javi gdje da budem sa svojim fotoreporterom, pokojnim Danilom Krstanovićem, kada se na Ilidži sretnu naši borci s Igmana i iz Sarajeva. Da mi to snimimo, kao u Drugom svjetskom ratu. I stalno sam ga zvao, svaki dan sam ga pitao kada će. Tada dobijem broj telefona Džemala Najetovića i s njim napravim intervju koji je objavljen odmah ujutro. Taj je intervju najviše obveselio Sarajevo, dao je nadu ljudima i obradovao ih.

Moja stalna opsesija je bila da snimim trenutak deblokade Sarajeva. Onda smo saznali da je utvrđen datum deblokade, 26. ili 27. august. Borbe su teške, jako je granatiranje. Zovem Sefera, ne javlja se i bojim se da ću propustiti trenutak. Zovem Talijana, on mi se javi i kaže da mi treba pancir, šljem, puno hrabrosti i da me Bog sačuva. Tog dana nismo uspjeli otići na liniju, ali jesmo sutradan, kada smo pratili jedinicu Enisa Srne. Oni su zaista otišli daleko, to su bili već prekaljeni borci, momci koji su se dokazali u Pofalićkoj bici. Zaustavljeni su nakon što su na njih bačeni bojni otrovi. Tada mi je Srna pokazao raspored četničke vatre, bila je tako dobro postavljena da nije bilo šanse da se od toga sakriješ. Danilo je imao dobar aparat, s dobrim objektivom i nekako je, uz pomoć optike, snimio četnika na drugoj strani, na stražarskom mjestu. Mi se obradovali, došli u redakciju i hoćemo to da objavimo kad urednik skoči na nas, ne da nam da objavimo četnika u novinama. Dođe kasnije u smjenu drugi urednik i on tu sliku objavi na naslovnoj strani. Eto, tako sam malo upoznao četnike, na daljinu.

Operacija “Koverat” bila je velika vojna operacija. Hercegovci i danas imaju kompleks Igmana, oni su tamo stradali i opet su tamo stradali u operaciji “Jesen”, kada su stradali gotovo isti oni borci koji su preživjeli prvu operaciju. Imam i danas svu dokumentaciju o toj operaciji. Komandovao je Vehbija Karić, koji je izašao s podatkom da na tom pravcu ima deset hiljada ljudi koji će učestvovati u operaciji, a na kraju je to spalo na nekoliko stotina. To je bila tragedija. Kada je propao taj manevar, onda glavni pravac napada ide preko Žuči i dalje prema Visokom, A taj je rejon moje reportersko carstvo, jer redovno sam pratio borce sa Žuči. Tih 13 kilometara oslobodili su Safet Zajko, Enver Šehović i njihovi junaci. Očekivali smo da će se nešto dogoditi 20. decembra, akcije su išle u tom pravcu, ali se u konačnici ništa nije desilo s naše strane. S druge strane se često nešto dešavalo. Sjećam se da su u akciju deblokade prvi put došli i takozvani mudžahedini. Oni su imali pravilo kojeg su se strogo pridržavali, Sarajevo ili smrt. I oni bi se borili dok svi ne bi izginuli.

Kada je u pitanju akcija “Koverat”, postoji jedan detalj koji se često spominje i koji se stalno ponavlja. Predsjednik Izetbegović je bio kod Jusufa Prazine. Predsjednik je došao 12. decembra i razgovarao je s Vehbijom Karićem o tome da li da idu razgovarati s Prazinom. Karić je smatrao da bi bilo dobro da odu, da ga probaju urazumiti. Bilo je to uzalud, Prazina je nastavio po starom. Ali ono što je važno jeste da se priča kako je Izetbegović otišao kod Juke nakon što je Prazina pretukao Vehbiju Karića. To nije tačno, Karića su Prazina i njegovi ljudi pretukli šestog januara 1993. godine, a razgovor s njim predsjednik Izetbegović je obavio 12. decembra 1992. godine.

Predsjednik Izetbegović insistirao je na Sarajevskoj operaciji. Vahid Karavelić je bio komandant Prvog korpusa i pitao ga je može li se deblokirati Sarajevo. Karavelić je objasnio situaciju, stanje na terenu, a onda je ustao general Mehmed Alagić, koji je također bio na sastanku i kazao mu kako svi hoće da “uzmu dio kolača od Sarajeva”. Kazao je da će Sarajevo biti oslobođeno, a da predsjednik Izetbegović pripremi kahvu na Baščaršiji, ispred Begove džamije, da će oni ući na bijelim konjima. A onda mu je Dreković kazao, kroz šalu: “Hoćeš, Alagiću, hoćeš, ako ti Vaha da dozvolu da prođeš kroz tunel!” I tako je i bilo. Jednostavno, Sarajevo nije moglo biti deblokirano. U jednom trenutku je čak srpska vojska imala više vojnika u Sarajevu nego Armija BiH. Došle su srpske snage sa svih strana.

Postojao je jedan trenutak kada su jedinice pod komandom Zaima Imamovića i Vahida Karavelića napravile dobar korak naprijed, oslobodile dosta sela i mjesta oko Trnova. Presječena je bila komunikacija Trnovo – Sarajevo na dva dana oko Kijeva. Nastalo je rasulo u četničkoj vojsci i to se da vidjeti iz dokumenata. Nije mi bilo jasno zašto ne nastavljamo, zašto Karavelić ne ubacuje svježe snage. Pitao sam ga i on mi je kazao da jednostavno nije imao svježe snage, nije imao vojnika kojeg je mogao upotrijebiti. Posebno mučan trenutak bilo je zarobljavanje 53 naša borca, to je bio najteži dan Sarajevske operacije. General Alagić je bio čovjek velikog autoriteta, posebno nakon oslobađanja Vlašića tri mjeseca ranije i on je najviše insistirao da se ide na deblokadu Sarajeva. Predsjednik Izetbegović je najviše gledao u Alagića, koji je pokušavao svim snagama da uspije u svojoj nakani, ali se to nije desilo.

Devetnaestog septembra 1995. godine došao sam u Sedmi korpus. Tamo sam saznao da će se praviti manevar prema Krajini. Htio sam ići s njima i Mehmed Alagić mi je dao odobrenje za to. To je bila jedna od najimpozantnijih slika koju sam vidio u ratu. Kolona duga petnaest kilometara i u njoj pet hiljada naših vojnika. Cijela 17. Viteška, dijelovi drugih brigada i dio komande.

Bio je 14. oktobar, Vahida Karavelića je poslao predsjednik Izetbegović da “natjera” Mehmeda Alagića i Atifa Dudakovića da prekinu vojne operacije. Richard Holbrooke i Warren Christopher dali su Izetbegoviću dva dana da, ako može, oslobodi Omarsku i Prijedor. Nažalost, u ta dva dana nismo uspjeli u tome. Predsjedniku Izetbegoviću je nakon toga američki ambasador u Sarajevu kazao da prekine operaciju ili će ih u suprotnom bombardovati. To je bila vrlo teška situacija, zadesio sam se u Sanskom Mostu. Dudaković i Alagić su bili u hotelu. Mjesec dana sam gore, pratim bitke, ali nemam intervjua s Dudakovićem. Nekako uspijem ući u hotel i Dudaković pristane na intervju. Taman se pripremam za razgovor kada ulazi i Alagić. S njim sam napravio intervju prije nego što sam krenuo za Krajinu. Između ostalog, pitao sam ga za saradnju s HVO i on mi je kazao da je “kao s HVO”. Kada sam pitao šta to znači, rekao mi je opet “kao s HVO”. Nakon što je izišao taj intervju, “ribali” su ga zbog toga i bila je to pomalo mučna situacija. Dudaković i Alagić su bili ljuti jer moraju stati, što je naređeno da moraju zaustaviti vojsku kada su počeli oslobađati zemlju. Čak su i govorili da će dati ostavke i povući se, ali malo-pomalo i smirili su se kada im je objašnjeno kakva je situacija i kakav je ultimatum postavljen. Tada je Alagić pozvao da se donese flaša vina i čaše. Nasuli su čaše i kazali mi: “Novinar, de ti sada nas uslikaj.” I ja ih uslikam kako nazdravljaju završetku rata. I ta slika zaista ima jednu simboliku, da su oni sjeli da nazdrave jedan drugom nakon što su definitivno shvatili da više nema ništa od borbi.