Od utorka, 9. novembra, koji se obilježava kao Međunarodni dan borbe protiv fašizma, antisemitizma i ksenofobije, strasti se u susjednoj Srbiji ne smiruju, a sve je krenulo od Aide Ćorović i Jelene Jaćimović, aktivistkinja koje su taj dan uhapšene jer su jajima gađale mural posvećen ratnom zločincu Ratku Mladiću koji je oslikan na fasadi zgrade koja se nalazi na uglu Njegoševe ulice i Ulice Alekse Nenadovića u Beogradu. Istu noć kada su uhapšene u centru Beograda organizirani su protesti kojima je grupa građana poručila da “Mural mora pasti!” i od tada traju napetosti na ulicama glavnog grada Srbije između osviještene grupe građana s jedne i onih koji jedva čekaju nove sukobe s druge strane. Stvar je poprimila sasvim nove obrise kada je u noći s utorka na srijedu mural kalinovačkom krvniku prekrečio Đorđo Žujović, srbijanski aktivista i političar Socijaldemokratske partije Srbije. O aktuelnim dešavanjima u Beogradu za ovaj broj Stava razgovarali smo s Aidom Ćorović i Jelenom Jaćimović.
STAV: Vrlo konkretno – da li režim Aleksandra Vučića štiti mural Ratka Mladića od onih građana koji žele njegovo uklanjanje? Ovih dana su se mogle čuti poruke od predsjednika Srbije da to nije tako.
ĆOROVIĆ: Naravno da štiti! Odmah da riješimo jednu dilemu – sve ono što kaže Aleksandar Vučić obično je čista laž i sve je suprotno od onoga što on javno govori. On ne umije da misli iskreno i tačno, a kamoli da govori istinu. Međutim, režim ne štiti samo ovaj na uglu Njegoševe ulice i Ulice Alekse Nenadovića već i mnoge slične murale i druga mjesta slavljenja ratnih zločinaca. Da budem sasvim jasna, ovaj režim ne štiti samo ove murale ili bilo šta iz nacionalističke ikonografije, ovaj režim štiti sebe i sve ono što su radili 1990-ih. Ja stanujem tu u blizini i vidim da se policajci koji štite mural srdačno pozdravljaju s okupljenim desničarima i ćaskaju s njima. Nema uopće rasprave o tome štite li mural ili ne.
STAV: Kako ste uopće došle na ideju da gađate jajima mural posvećen Ratku Mladiću? Jeste li to ranije smislile ili se sve desilo spontano?
ĆOROVIĆ: Jelena Jaćimović i ja taj dan uopće nismo imale nikakav plan. Inicijativa mladih za ljudska prava u Srbiji (YIHR) planirala je okupljanje za 9. novembar, da se Međunarodni dan borbe protiv fašizma, antisemitizma i ksenofobije na taj način obilježi. Nas dvije čule smo da je zabranjen skup ove organizacije, ali smo na društvenim mrežama saznale da će biti neko neformalno okupljanje. Ipak, bile smo prilično neprijatno iznenađene kada smo došle i vidjele da nema nikoga. Veliki broj medijskih kuća i policajaca bio je tu, ali aktivistkinja i aktivista nije bilo. Nakon 16 sati, u vrijeme kada je okupljanje trebalo početi, okrenula sam se, pogledala oko sebe i shvatila da i dalje nema nikoga. Novinari su već počeli pakovati svoju opremu kada su vidjeli da se ništa ne događa. Tada sam rekla da naprosto nešto moramo učiniti, da je nedopustivo da u javnost ode slika da smo svi ravnodušni na veličanje ratnog zločinca i da bude uzaludno protraćen i ovaj 9. novembar. Iza nas se nalazio jedan supermarket u koji sam otišla, kupila školjku jaja, podijelili smo ih međusobno, zatrčale se i gađale zid s likom ratnog zločinca Ratka Mladića. Nažalost, vidjeli ste svi kako je to završilo. Oni su se obrušili na nas i to je trajalo nekoliko minuta. Nakon tih nekoliko minuta, koje su mi se učinile duge kao godina, priveli su nas.
JAĆIMOVIĆ: Smatrala sam da će doći još više ljudi, ali na kraju nisu. S Aidom Ćorović sam se čula noć prije gađanja murala i dogovorile smo da se nađemo u taj utorak kako bismo vidjele kako policija čuva zid i hoće li se još neko pojaviti. Čekale smo i čekale da vidimo hoće li doći još neko, ali smo na kraju ostale same. Kada je ona predložila jajima da gađamo mural, kao izraz protesta, meni je to bilo prihvatljivo i tako smo i postupile. Obje smo znale, bez razmjene ideja, da naprosto nešto moramo učiniti, tj. ako budemo stajale sa strane i gledale, neće biti nikakvog efekta. Ta situacija je pokazala još nešto – vlast, tj. policija nesrazmjerno djeluje u odnosu na ono šta se dešava na terenu. Nismo bacale kamenje na zgradu niti smo ikoga fizički napale, ali je policajac u civilu, za kojeg uopće i nismo znale da je policajac, krenuo svojim tijelom da zaštiti mural od prvog jajeta koje sam bacila. Zamislite koliko je to bizarno! Ipak, drago mi je što smo to na kraju uradile, ali se ne smatramo zaslužnim za bilo šta. Svako normalan na našem mjestu isto bi postupio.
STAV: Kako opisujete trenutak kada ste izašle iz pritvora?
ĆOROVIĆ: Bile smo pozitivno iznenađene, svi su se izuzetno korektno i profesionalno ponašali. Mislim da se taj obrat desio zato što je ustanovljen naš identitet. Nas dvije smo ugledne građanke, ja sam bila poslanica u Skupštini Srbije, višedecenijska sam aktivistkinja za ljudska prava, dobitnica nekoliko domaćih i inostranih nagrada. Mislim da je čak i vrh države bio obaviješten o našem privođenju i da su shvatili da su sebi napravili veliki problem. Pri izlasku iz policijske stanice dočekale su nas naše prijateljice i prijatelji, kolege aktivistkinje i aktivisti, članice organizacije “Žene u crnom”, nekoliko novinarki, zapravo, sve su to bile naše prijateljice i prijatelji i naši višegodišnji saborci i saborkinje. Pošto je već tada vijest o našem hapšenju prostrujala cijelim regionom, u znak podrške skupilo se nekoliko stotina ljudi najprije na jednom od najvećih gradskih trgova – Trgu Nikole Pašića, a onda smo svi zajedno otišli u tu Njegoševu ulicu, u jedan od prominentnijih dijelova grada, u ulicu koja je “žila kucavica” Vračara, historijski i elitni predio Beograda, ali tamo su nas dočekali kordoni specijalaca koji nam nisu dali da dođemo do samog zida na kojem je bio oslikan mural. Ipak smo odlučili ostati i naprosto stajati između dva kordona policije. Kada smo se već planirali razići pojavio se ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin i jedna grupa desničara koja je uzvikivala nacionalističke parole, ali na tome se sve završilo. Međutim, meni je već te večeri bilo važno što se okupilo toliko svijeta koji je bio na našoj strani, što je atmosfera bila drugačija i što su se protesti prenijeli i na neke druge gradove. Drago nam je i to što je ova tema medijima interesantna, posebno medijima u Bosni i Hercegovini, za koju je ova priča objektivno najbitnija. Ono što nas je sve posebno ganulo jeste činjenica da je nedavno grupa djevojaka i mladića iscrtala na više mjesta u Beogradu “Cvijet Srebrenice” i u planu je da se s njima sastanemo i da to postane naša stalna aktivnost. Razgovarat ćemo i o tome da se možda uskoro u Beogradu upriliči i projekcija filma “Quo vadis, Aida?” te da vidimo koji su nam sve mehanizmi dostupni kako bismo organizirali dolazak u Beograd “Majki Srebrenice”. Sinoć sam u jednoj televizijskoj emisiji gostovala zajedno s Munirom Subašić i bivšim načelnikom Srebrenice Ćamilom Durakovićem i meni je bilo bitno da se iz Srbije čuju nešto drugačije riječi od onih koje odašilje režim Aleksandra Vučića i njegovi sateliti.
STAV: Mnogi vas nazivaju i plaćenicama, posebno plaćenicama nekih zapadnjačkih nevladinih organizacija. Šta kažete o ovim optužbama?
JAĆIMOVIĆ: Niko od nas nema niti jedan jedini dinar od ovoga šta radimo. Štaviše, imamo puno više štete. Priče o nama kao o “Soroševim sendvičarima” ili “stranim plaćenicima” notorna su glupost, umjesto toga, mnogi bi se trebali zapitati ko su na ovim prostorima ruski plaćenici. Ja nemam stalni posao, bavim se umjetnošću i pišem projekte koji se odnose na promjene u zajednici i koje svako može da piše, niko me ne plaća za promoviranje bilo kakve agende. Ja bih čak i voljela napraviti neku radionicu i tako podučiti ljude da pišu projekte kako više ne bi radili za minimalac koji su im nametnuli istinski strani plaćenici na pozicijama političke moći.
STAV: Jeste li mogle očekivati da će od vaše akcije do danas u Beogradu biti napeto?
JAĆIMOVIĆ: Ova priča je u fokusu dok ne postane van fokusa. Nažalost, politika je ta koja će na sve moguće načine pokušati naše aktivnosti ugušiti ili barem iskoristiti. Zato treba potaknuti ljude da je održavaju u centru pažnje što je duže moguće. Donekle je razumno nemati hrabrosti i snage, to je sasvim uredu, ali nam ponekad fali solidarnosti, fali nama aktivistkinjama i aktivistima podrške. Naši sugrađani nisu navikli da se nešto poput ovoga događa baš u njihovom gradu, a treba nam njihova potpora. Sve u svemu, jasno je da se otvorila jedna Pandorina kutija i da je pokazano šta je unutra.
STAV: Ako se ljudi toliko boje izaći na ulice i usprotiviti tiraniji Aleksandra Vučića, može li se onda kazati da je taj sistem fašistički?
JAĆIMOVIĆ: Ma jeste fašistički. Bila sam klinka, ali se sjećam tog trenutka kada je Aleksandar Vučić na znak Bulevara Zorana Đinđića lijepio table s natpisom “Bulevar Ratka Mladića”. Ja sam iz tog kraja i te scene su mi na neki način obilježile djetinjstvo. Ti ljudi danas vladaju Srbijom i svojom pokvarenom ideologijom truju mlade ljude, one mlade ljude koji su, nažalost, inhibirani na vlastitom životnom putu. Jedino oni mogu bez velikog truda potpasti pod kontrolu onih koji ih žele iskoristiti. Slobodno mišljenje se guši i to je jedan od dokaza fašističkog odnosa države prema stanovništvu. Onda imate prethodno spomenute težnje za uspostavljanjem kontrole, zastrašivanje i želju za što većom moći. To su sve odlike fašizma. Kada Aida Ćorović i ja skupa s našim istomišljenicima pokušamo učiniti nešto na tom prosvjetiteljskom polju, kada pokušamo raditi na širenju nekih pozitivnih vrijednosti, oslobađanju ljudi okova nepravedne vlasti, završimo kao “Žene u crnom”, čije prostorije su također nedavno napadnute. Meni je drago vidjeti da mladi ljudi lagano izlaze na ulicu.
STAV: Čini li se da režim Aleksandra Vučića u ovim momentima ne zna kako da vam se suprotstavi?
JAĆIMOVIĆ: Tako djeluje trenutno jer smo u fokusu, ali kada to prestanemo biti, ne znamo kako će se sve ovo završiti. Ako mene pitate da li je ovo neka revolucija – ne bih rekla, već samo još jedan akt kojim neke pojedinke i neki pojedinci pokazuju da im je prekipjelo.
STAV: Aida, s obzirom na to da ste Vi iz Novog Pazara i da se zovete baš tako kako se zovete, jeste li se plašili da će Vas pojedini označiti kao Bošnjakinju koja je došla praviti nered u centru Beogradu?
ĆOROVIĆ: To mi je tek nedavno naumpalo jer moj mozak generalno ne razmišlja na taj način. Međutim, u pojedinim medijima svakodnevno čitam najružnije stvari o sebi. Poručuju mi “Mrš iz Srbije”, “Kurvo turska”, a neku noć su mi skandirali na protestima i “Aida, ustašo”, dok se u medijima i u javnom diskursu tendenciozno provlači činjenica da sam pripadnica etničke manjine i kao takva da nisam lojalna ovoj državi, ali i da sam strana plaćenica ili da sam plaćena od strane Stranke demokratske akcije. Zato je i važno da me se skupa s Jelenom Jaćimović spominje jer smo nas dvije bile zajedno taj dan, a u našem zajedničkom spominjanju ima i te neke dublje simbolike. Jelena Jaćimović je tačno duplo mlađa od mene, kada se ona rodila, ja sam postala aktivistkinja, imamo različite i životne i aktivističke staževe, ali je super da smo kao jedno na pravoj strani. Još jedna stvar je vrlo važna za naglasiti – ja sam državljanka Srbije i imam njen pasoš, kada putujem bilo gdje, u mojim dokumentima piše da dolazim iz Srbije, ne piše da li sam Bošnjakinja, Srpkinja ili Hrvatica. Mene će tada tretirati kao biće nižeg reda i prezirat će me što dolazim iz Srbije, zemlje čije je političko vodstvo 1990-ih godina učestvovalo u najstravičnijim zločinima i čiji dobar dio stanovništva i danas slavi i veliča ratne zločince. Ja to ne želim! Ja se upravo zbog toga borim da Srbija bude pristojna zemlja. Ja želim da budem ponosna na svoju zemlju, a ne da je se stidim! Mislim da sve što sam radila tri decenije jeste čin istinskog patriotizma, jer sam ja za svoju zemlju uradila najbolje moguće stvari. Ne želim da budemo taoci nakaradne politike, njihove nakaradne ideologije, želim da živimo slobodno, ne u bijedi i siromaštvu. Svaka država na svijetu, ne samo Srbija, kada prizna da je neko u njeno ime radio nešto loše i kada se odvoji od tog naslijeđa, tek tada će početi njeno ozdravljenje. Tek tada možemo očekivati bolji životni standard, zdraviju ekonomiju, tek tada možemo pričati o ekologiji i sl.
STAV: Na ponovljenim protestima održanim 13. novembra kazali ste da je i Adolf Hitler, pri svakoj iole većoj turbulenciji, “strugao po talogu društva” koji je kasnije koristio za svoju potrebe. Na taj ste način, ako se ne varamo, željeli kazati da su i čuvari murala Ratka Mladića također “talog srbijanskog društva”?
ĆOROVIĆ: Zvanični pad njemačke vojske počeo je onog trenutka kada je Adolf Hitler počeo da skuplja maloljetne dječake te da ih šalje na front. To je bio preostali ljudski resurs i on je, očito, morao da grebe po dnu društvene kace. Što se Srbije tiče, pripadnici desničarskih organizacija su društveni talog. To su uglavnom djeca iz disfunkcionalnih porodica, marginalci u svakom smislu te riječi. To su mladi ljudi koji nisu voljeni, nisu poštovani, njihovi očevi su najčešće pijanci, nasilnici, izgrednici. Možda neki i nemaju očeva, žive s majkama koje su primorane raditi od jutra do sutra kako bi im mogle osigurati koru hljeba tako da ih naprosto nemaju kad odgajati. Ukratko, to su djeca koju “niko nije ugledao”, koja su nevažna sopstvenim porodicama i nebitna u sopstvenim životima. Osoba koja nije voljena niti štićena od djetinjstva naravno da će posegnuti za raznim oblicima negativnog ponašanja. Jednostavno, kada sve to ogolite, ostane strah i nedostatak ljubavi kao razlog za ovo sve. Jedino pred čim zlo može pokleknuti jeste ljubav.
STAV: Stječe se dojam da su oni koji se u Srbiji bore za prave vrijednosti ekstremna manjina. Slažete li se s tim?
ĆOROVIĆ: Mi smo sve samo nismo ekstremna manjina. Budite sigurni da je najviše u Srbiji onih koji baštine prave civilizacijske vrijednosti. Ipak, ti su, na ogromnu žalost, tiha većina. To je slučaj i širom regiona. Radikali i ekstremi svih boja su samo bolje organizirani, imaju vlast, novac i političku podršku. Mi s druge strane imamo samo dobru volju i između nas more ljudi koji su uplašeni i na rubu su egzistencije. Većina pristojnih i časnih ljudi je na rubu egzistencije i prosto nemaju vremena da se bave mijenjanjem društvene zbilje. Mi smo dovedeni do prosjačkog štapa, režim na dnevnom nivou fabricira novo ludilo i neki novi problem tako da ljudi gledaju kako da prežive. Mi tu tihu većinu moramo nastaviti hrabriti, ona nam treba biti cilj. Daleko od toga da je Srbija u potpunosti potonula u fašizam, tu konstataciju naprosto ne prihvatam, sve dok ima barem jedan čovjek koji se odupire ovakvim tendencijama. Ipak, moram reći da ne gajim iluzije kako su svi normalni i osviješteni. Znate, mediji su učinili svoje i desetogodišnja vladavina radikala. Da ne bude zabune, to što se neko presvukao u naprednjačku odjeću ne mijenja njegov stvarni radikalni stav i način razmišljanja. U tom smislu, Aleksandar Vučić nije ni za milimetar promijenio svoj radikalski habitus, on je i poslije svega i dalje potrčko Vojislava Šešelja.
JAĆIMOVIĆ: Nikako. Postoji ogroman broj organizacija, formalnih i neformalnih, koje dijele pozitivne vrijednosti i trebamo raditi na unapređenju koordinacije i prijeko potrebnog uvezivanja. Izuzmemo li organizacije, tj. svedemo li priču na pojedince, uvijek ima i uvijek će biti, ne samo u Srbiji već i širom regiona, tih svijetlih tačkica. Posebno među mladima, što je posebno važno. Međutim, ljudi su generalno počeli sagorijevati, ne znamo kako će to izgledati u budućnosti.
STAV: Kako je onda moguće da iz izbornog ciklusa u izborni ciklus i dalje pobjeđuje Aleksandar Vučić i njegova politička stranka?
ĆOROVIĆ: Nije to ništa neobično. Imaju mehanizme prisile, to je tipično političko-mafijaška ekipa koja ne bira način i sredstva da ostane na vlasti. Oni potplaćuju ljude novcem svih građana Srbije, prijete, gledaju na svaki mogući način da unesu smutnju i ukradu glasove. Ne smijemo zaboraviti ni to da Aleksandar Vučić ima medije, posebno televizije s nacionalnom pokrivenošću, ima dva “jahača apokalipse” u vidu Pinka i Happy TV-a, ali i državne Radiotelevizije Srbije, koja je formalno javni servis Srbije, odnosno finansirana je od svih njenih građana. Dakle, mi u tom medijskom smislu kao da živimo u dvije paralelne stvarnosti. Ako poslušamo vijesti, primjerice, na Pinku i na N1, imat ćete dojam kao da se radi o dvije različite države. Višedecenijsko zaglupljivanje građana Srbije, anahron i katastrofalan obrazovni sistem, kultura kontrolirana od partije na vlasti, ekonomska propast, ali i potpuno neslobodno pravosuđe i devastirane institucije su lice ovog režima. U takvim okolnostima, ova stranka, navodno, stalno pobjeđuje na izborima, što je, zapravo laž.
STAV: Gdje vidite regiju u budućnosti?
ĆOROVIĆ: Neki će reći da sam iracionalna, ali imam previše optimističnu sliku naše stvarnosti. Ja sam sigurna da je autoritarni režim Aleksandra Vučića na svom izdisaju, on je struhnuo i to se vidi po mnogim pokazateljima. Kriminalni krugovi koji snažno podupiru taj režim postaju sve zahtjevniji i sve osioniji i mislim da će im Vučić sve manje biti autoritet. Mnogo je onih koji bi da budu na državnim jaslama, ali Srbija nije bunar bez dna te se manevarski prostor Aleksandra Vučića dramatično smanjuje. Sve to će izazvati nezadovoljstvo dojučerašnjih saradnika i oni će listom okretati Vučiću leđa. Naprosto, SNS je počeo da se urušava unutar sebe i taj proces je ireverzibilan. Kada oni unutar sebe budu dovoljno oslabljeni, mislim da se mora pokrenuti antifašistički ustanak naroda ove zemlje, a ja se nadam da će se taj talas preliti i na cijeli region. Sasvim sam sigurna da nećemo još dugo čekati taj trenutak.
