Ovaj čovjek je, dakako, potpuno potkapacitiran i blijeda sjena još uvijek žive socijalističke i socijaldemokratske ideologije pa rekao bih i neomarksističke misli. Ovu izjavu ne treba komentirati jer je u najmanju ruku infantilna.

No treba pojasniti opći pristup koji vidimo u tekstu, a odlično se uklapa u pogled Ralpha Dharendorfa o konfliktu kao jednoj od temeljnih društvenih dinamika i autoritetu kao izvoru legitimiteta koju zadobija pobjednik u društvenom sukobu.

Nikšić ovdje pokazuje da isključivi cilj jeste dobiti bitku unutar jedne cjeline (bošnjačke) i snagom političke nadređenosti (porazom SDA) postati neupitan autoritet. Istina, višeslojan i razuđen zbog unutarnjih prijepora subjekta koji se za taj autoritet bori (Trojka), ali ipak snažno fokusiran na cilj. Demokratske procedure, dislocirani centri moći i ostale društvene skupine samo su alati u ovom konfliktu. Naravno da im je neko drugi sve to nacrtao.

No još jedna stvar upada u oči. Nazivanje Dodika predsjednikom i predstavljanjem HDZ-a nezaobilaznim pokazuje da se autoritet spomenutih ne preispituje niti se taj legitimitet ičim nastoji nagristi što je dodatni dokaz o potpunom odsustvu bilo kakvog cilja u pogledu ove dvije (srpska i hrvatska) cjeline.

To nam također potvrđuje tačnost dodatnog pojašnjenja. Nema ništa nelogično u kapitulaciji Trojke pred Dodikom i Čovićem. Njihov autoritet i legitimitet nije u zoni konflikta kojoj pripada Trojka pa onda ne uzimaju sebi za pravo da bilo šta problematiziraju. Njihova isključiva zona konflikta je bošnjačko političko tijelo u kojem SDA jeste najznačajnija. Otuda i Tegeltijina izjava o vitalnom interesu svih da SDA bude poražena ima smisla ali uz dodatno pojašnjenje.

Za Čovića i Dodika preuzimanje autoriteta od strane Trojke predstavlja sigurnost za srpski i hrvatski nacionalni interes. Preuzimanje pozicije nadređenog u bošnjačkom bloku je, svakako, dovoljno da se ovaj kvazi progres tumači nacionalnim interesima. I vuci siti i ovce na broju.