Od 1991. godine sve francuske vlade su vodile jednu politiku u korist srpskih nacionalista, koji su, u stvari, predstavljali manjinu u okviru srpske populacije u bivšoj Jugoslaviji, koja je, opet, bila manjina ukupnom jugoslovenskom stanovništvu na nivou od 36 odsto.

Francois Mitterand je od početka vodio diplomatiju u korist Beograda, uprkos divljačkom uništavanju hrvatskih gradova od strane federalne armije ili opsade Sarajeva; uprkos raspadu Jugoslavije, koji je pokrenuti velikosrpski program učinio neizbježnim; uprkos zahtjevu za vojnu intervenciju, koji je u Lisabonu preporučila Evropska zajednica, a koji je onemogućio svojom posjetom Sarajevu; protiv bilo kakve upotrebe vojne sile protiv Srba; protiv ukidanja embarga na naoružanje, za čije održavanje se ucjenjuje povlačenjem UNPROFOR-a, za podjelu Bosne pod krinkom serijskih „mirovnih planova“.

Vjerovatni ili mogući motivi ovakve politike mogu biti različiti: tvrdoglavo nastojanje da se očuva ili obnovi neka jugoslovenska cjelina, što je stara francuska ideja od 1918. pod srpskom dominacijom; nada da se ponovno uspostavi, oko teritorijalno proširene Srbije, tradicionalna zona francuskog političkog uticaja na Balkanu; na ekonomskom planu, traženje povoljnih tržišta u podrucju koje će se obnavljati, za što su se već mogle potvrditi neke indicije; i najzad, u ovom periodu „islamske integrističke opasnosti“, nastojanje da se u Evropi ne dopusti stvaranje, pored Albanije, još jedne nove države u kojoj bi muslimani bili većina.

Na vojnom planu, uloga plavih kaciga se  u Hrvatskoj a zatim i u Bosni stalno procjenjivala u Francuskoj kao sredstvo da se stanje na terenu zamrzne u korist Srba i tako učvrste njihova osvajanja, uprkos međunarodnom pravu, Povelji Ujedinjenih naroda i Konferencije o evropskoj sigurnosti i saradnji, kao i ženevskim konvencijama.

Francuska je (kao i Velika Britanija) brzo shvatila prednosti koje proističu iz toga što ima najveći kontingent trupa u UNPROFOR-u, osiguravši glavna komandna mjesta i položaj glavnokomandujućeg za sebe.

Funkcija „komandanta armije“, dodijeljena predsjedniku Francuske na osnovu člana 15. Ustava, u stvari mu osigurava direktno komandovanje njenim akcijama (ministar odbrane nije ništa drugo do upravljač) i dopušta mu da kontroliše (i reguliše) u svakom momentu upotrebu sile, pa i one koju odobravaju UN.

Zbog tog nejasnog postupka, koji je namjerno ugrađen u naredbodavni lanac UN i NATO, ni rezolucije Vijeća sigurnosti (u kojem je i Francuska) nisu mogle biti primijenjene: razoružavanje srpskih milicija u hrvatskoj Krajini i povratak izbjeglica, niti u Bosni slobodan pristup opkoljenim zonama i koncentracionim logorima, sloboda kretanja za humanitarne konvoje i snage UN, zaštita zona sigurnosti.

Što se tiče ovih zona, mogla se čak nazrijeti neograničena spremnost da se Srbima olakša njihovo zauzimanje, bez sumnje u naivnoj nadi da ih se navede da potpišu mirovne planove koje su oni odbijali. A istovremeno su francuski političari sa raznih strana, zaboravljajući svoj već pomenuti konsenzus, licemjerno tražili od Ujedinjenih naroda, omiljenog žrtvenog jarca, čvršće ponašanje.

Na vojnom je planu Mitterrand do iznemoglosti ponavljao iste argumente, kao i Francois Leotard, ministar odbrane, kako bi zaigrao na kartu prirodnog straha od rata, uvjeravanja u snagu Srba i u nemoć UN i Evrope.

Njegovi su argumenti protiv intervencije bili slijedeći: „Vojna intervencija UN bi značila rat“. „Naoružanje Srba je sjajno“, „Trebalo bi poslati stotine hiljada ljudi da bi se Srbi porazili“; (Kao da se radi o tome da se i Bosna i Srbija skupa okupiraju, kao da se ne radi o tome da se uništi, u obliku upozorenja, nekoliko topova ili teških minobacaca kojima se gada civilno stanovništvo), „UNPROFOR-u nedostaje teško naoružanje za vojne akcije“, „Dovoljna je samo jedna vojna akcija da se pogorša položaj plavih kaciga, koje ne ratuju“...

Neprekidno se stvarao, od početka rata u Bosni do rasprave u francuskoj Skupštini 12. aprila 1994, konsenzus u politici Francuske prema Bosni. Le Monde od 12. aprila 1994. podsjeća da se u ljeto 1992 vodila žučna rasprava; vođe opozicije prigovarali su Mitterandu zbog njegove brige da pomogne Srbima.

Nicolas Sarkozy izjavljuje da Mitterand „na taj konflikt nasilu primjenjuje potpuno prevaziđeno historijsko gledište“. Dok je Mitterrand tvrdio da bi vojna intervencija samo „dodala rat na rat“, Jacques Chirac ga optužuje za objektivno saučesništvo sa nacional—komunističkim srpskim rukovodstvom.

„Oni bi razmislili dva puta prije nego što bi poduzeli agresorski rat ako bi cijena takvog njihovog stava bila gubitak njihovih zračnih baza, skladišta naoružanja i osnovnih logističkih centara.“ Odgovarajući na to, vlada opoziciji prebacuje „neodgovornost“, a Roland Dumas. ministar vanjskih poslova, njene vođe naziva »potpaljivačima vatre«.

***

Suočen sa terorom nad Sarajevom, Evropski savjet je na sastanku održanom 27. juna 1992. godine u Lisabonu u završnoj deklaraciji osudio „zastrašujući broj izgubljenih života i očajnu situaciju u Bosni na humanitarnom planu“. Savjet je utvrdio „da najveći dio odgovornosti za to stanje snosi srpsko rukovodstvo i jugoslovenska armija koju ono kontroliše“.

„Posebno je za žaljenje što nije omogućeno ponovno otvaranje sarajevskog aerodroma u humanitarne svrhe, saglasno Rezoluciji 758 Vijeća sigurnosti. Neophodno je, dakle, preduzeti druge mjere...“

Bilo je predviđeno, nakon ovog saopštenja, da Vijeće sigurnosti OUN održi sjednicu 29. juna iste godine. ujutro, da bi „razmotrilo preduzimanje, od strane Ujedinjenih naroda, vojnih mjera da bi se ostvarili humanitarni ciljevi“, ako se ocijeni „da su sva miroljubiva sredstva pretrpjela neuspjeh“.

U tom času položaj Slobodana Miloševića na čelu Srbije činio se vrlo ugroženim: 28. juna 1992. u Beogradu je trebalo da se održi gigantska manifestacija sa oko 150.000 učesnika, da bi se zatražila njegova ostavka. U takvim okolnostima Francois Mitterrand se odlučio da direktno iz Lisabona otputuje u Sarajevo, gdje je stigao 28. juna i boravio šest sati, dovodeći cijeli svijet pred svršeni čin ponovnog otvaranja sarajevskog aerodroma i osujetivši tako bilo kakvu eventualnu odluku Vijeća sigurnosti o upotrebi sile.

Treba napomenuti da je datum Miterrandove iznenađujuće posjete Sarajevu, 28. juni, više nego simboličan: to je godišnjica sarajevskog atentata, 78 godina ranije na austrijskog nadvojvodu Ferdinanda; to je godišnjica kosovske bitke iz 1389, koju Srbi smatraju izvorištem svoje nacije; to je godišnjica gigantske manifestacije na Kosovu, 1989, koja je učvrstila vlast Slobodana Miloševića u Beogradu; najzad, to je godišnjica Titovog raskida sa Moskvom 1948. godine.

Na konferenciji za štampu u Sarajevu Mitterrand je precizirao: „Ne bih želio da se pomisli kako želim da vodim bilo kakve pregovore. Ne radi se o tome da se nekome nametne rat. Francuska nije neprijatelj ni jednoj republici u regionu“, čak ni ako je neka od njih agresor.

Pet mjeseci nakon toga, u razgovoru za dnevnik Le Monde (od 29. novembra 1992) general Momir Talić, komandant 1. krajiškog (srpskog) korpusa u Banjaluci, odao je priznanje predsjedniku Mitterrandu.

„Njegova posjeta Sarajevu 28. juna“, ocijenio je on (uostalom, kao i Bošnjaci koji su zbog toga duboko žalili) spriječila je međunarodnu vojnu intervenciju protiv Srba“.

Izmedu 11. i 12. jula 1992. Srbi su otpočeli ofanzivu na nekoliko gradova, posebno na Goražde, koje je bilo u opsadi od 12. aprila. Mitterrand je 14. jula izjavio kako „Francuska neće ratovati na Balkanu po sopstvenoj odluci“. Ona će, dakle, primjenjivati odluke OUN (gdje se može nadati ruskom vetu).

U razgovoru za dnevnik Sud-Quest 13. augusta 1992, dok je francuska politička javnost podijeljena oko principa francuske vojne intervencije i prije nego što su Ujedinjeni narodi usvojili rezolucije 770 i 771, podsjetio je da je za Francusku takva akcija moguća samo u okviru Ujedinjenih naroda i zaključio: „Dodavanje rata na rat neće ništa riješiti.“ To je značilo omalovažavanje medunarodnog prava.

Ponovni izbor Miloševića za predsjednika Srbije na izborima održanim 20. decembra 1992, nesumnjivo najodgovornijeg za rat, obnovio je raspravu o eventualnoj vojnoj intervenciji. Ministar vanjskih poslova Roland Dumas je 27. decembra iste godine izjavio da će Francuska „učestvovati“ u međunarodnoj vojnoj akciji. Ali, 31. decembra Francois Mitterrand ponavlja da se vojna akcija može poduzeti samo u okviru američko-evropskog angažovanja i pod komandom OUN (što je potpuno isključeno samom organizacijom vojnog komandovanja u OUN).

Na 13. skupštini NATO-a u Briselu, 10. i 11. januara 1994. francuski predsjednik je podsjetio, upravo povodom Rezolucije 836 o zabrani letova iznad Bosne, na opasnosti od represalija nad „plavim kacigama i uvlačenja u rat“, kako bi ubijedio predsjednika Billa Clintona da američki prijedlog o ofanzivnim vazdušnim udarima nije prihvatljiv.

Naglašavao je da se radi samo o tome da se UNPROFOR-u omogući da ispunjava svoj mandat pružanja humanitarne pomoći civilnom stanovništvu (dok je taj mandat zapravo da otvori put za tu pomoć, po potrebi i silom). „Rješenje se ne može naći vojnim putem... ne treba gubiti iz vida cilj — traženje razumnog mirovnog ugovora.“

Britanski sekretar za vanjske poslove je izrazio iste rezerve i istakao opreznost Mitterranda. Nikad nije suvišno podsjetiti da je embargo na uvoz oružja koji je uveden protiv federalne armije, kojom dominiraju Srbi, a koja je razarala Vukovar i Dubrovnik. Vijeće sigurnosti je 25. septembra 1991. donijelo Rezoluciju o embargu na naoružanje za Jugoslaviju, koji se danas, međutim, nameće njenoj slijedećoj žrtvi – Bosni.

Ovaj embargo, koji je prvobitno bio usmjeren protiv agresora. danas zapravo znaci kršenje „prirodnog prava na legitimnu odbranu“, zajamčenog članom 51. Povelje Ujedinjenih naroda. Pretres održan 8. aprila 1993. na Međunarodnom sudu u Hagu povodom krize na Balkanu jeste zaista paradoksalan: sudije su utvrdile da se na Bosnu vrši agresija i da joj prijeti »težak rizik genocida«, ali su odbile da joj priznaju njeno „pravo na legitimnu odbranu“.

***

Kako je Mitterrandova vlada manipulirala javnim mnijenjem u Francuskoj? Ono se razvija u dva pravca. Okrivljavanje: u ovom ratu ustvari ne postoje ni agresori, ni žrtve: postoje samo krivci, „zaraćeni do istrebljenja“ koji odbijaju mir.

Nakon masakra na pijaci Markale u Sarajevu, Juppe i Leotard 6. februara 1994. traže u zajedničkoj izjavi hitnu sjednicu Savjeta NATO—a da bi se zatražilo okončanje opsade i "zaraćenim stranama dao jasan ultimatum": ne onima koji već dvije godine opsjedaju Sarajevo, vec podjednako objema stranama.

Sedam dana kasnije, 14. februara 1994. Edoard Balladur izlazi na televiziju: »Danas smo uspjeli da pokrenemo (medunarodnu zajednicu) da zatraži od zaraćenih strana — mislim da je to termin koji treba upotrijebiti — da najprije povuku teška oruđa, a zatim da se natjeraju na konačno teritorijalno uređenje da bi se ovaj rat završio“.

Slijedi zatim satanizacija muslimana. Proizvoljno optuživanje za fundamentalističku opasnost zbog islamske vjeroispovijesti jednog dijela Bosanaca, kojima pripada i njihov predsjednik: namjerna upotreba samo termina „musliman“ za označavanje cjeline Bosanaca, sistematskog kvalifikativa „s muslimanskom većinom“ za njihove oružane snage.

Tako se u javnom mnjenju stvara pravi antiislamski sindrom, mada su se sami Bosanci, uključujući tu i brojne bosanske Srbe koji ne slijede Karadžića, više puta izjasnili za demokratsku državu slobodnih gradana.