Članovi Udruženja 182. viteška lahka brigada obilježili su danas na lokalitetu Proskok (Bjelašnica) 29 godina od bitke koja je vođena od 10. do 31. jula 1993. godine.

Historijski čas o značaju ove bitke za odbranu Igmana i Sarajeva održao je član Upravnog odbora udruženja, historičar Mesud Šadinlija. Dovu i Fatihu za šehide koji su poginuli u teškim borbama na Proskoku, te borce ove brigade koji su preminuli nakon rata proučio je Harun ef. Hodžić imam ratne džamije na Igmanu, a na spomen-obilježje cvijeće su položili članovi Udruženja.

Predsjednik Udruženja Dževad Gagula se zahvalio svima koji su pomogli organizaciju današnje manifestacije, saopćilo je Udruženja 182. viteška lahka brigada.

Bitka na Proskoku bila je odgovor na operaciju "Lukavac", Vojske Republike Srpske sa 15.000 ljudi, koju je vodio lično presuđeni ratni zločinac Ratko Mladić. Cilj im je bio presijecanje Sarajeva i njegovo stavljanje u potpuno okruženje. Mladićevi vojnici napadali su kotu Proskok, koju je branila 182. viteška (fočanska) lahka brigada Armije Republike BiH koja se tu povukla sa Grebka.

Na Proskoku je postavljena prva linija odbrane, a ona je držana do momenta kada 182. viteška (fočanska) lahka brigada više nije mogla da ostane na toj lokaciji zbog velikog broja poginulih i ranjenih boraca ali i povlačenja dugih jedinica 1. korpusa s njenih bokova. Borbe su trajale 20 dana, a brigada je imala ogromne gubitke u ljudstvu, 46 poginulih i 200 ranjenih.

Tih 20 dana žestoke ofanzive srpske vojske, u kojoj se vodila borba prsa u prsa, branili su se Igman i Sarajevo. Cilj neprijatelja bio je presijecanje koridora koji je preko ove planine iz Hadžića vodio za glavni grad.

Borac Osman Đuderija uspio je uništenjem prvog tenka u koloni zaustaviti tenkovski bataljon, nakon čega su se ostali povukli. U drugom tenku koji je jurišao na Armiju RBiH lično je sjedio Ratko Mladić i komandovao operacijom. Đuderija, nosilac „Zlatnog ljiljana“ na bolji je svijet preselio ove godine u februaru, nakon duge i teške bolesti.

***

Kada su neprijatelji popalili sela, namjerili su se na jedno poveliko brdo na Igmanu koje je narod zvao Proskok. Tu su ih dočekali naši borci. Predvodio ih je hrabri komandant Dževad Hanjalić. Palikuće i zlikovci mislili su da će lahko zauzeti ovo brdo na Igmanu, ali su se prevarili. Ali, džaba im je bilo što su stalno jurišali. I džaba im je bilo što su naše borce gađali iz tenkova. Sve im je bilo uzalud. Naši borci gađali su ih iz pušaka i sve više mrtvih neprijatelja ležalo je u šumi, ali, kasnije se desilo ono o čemu i danas naši preživjeli borci pričaju.

Neprijatelji su prije mraka, nakon zatišja, napali iznenada, ali ovaj put s mnogo tenkova. Ove gvozdene grdosije gruhale su i brektale da se šuma prolamala od buke. Svako bi se živ skamenio od straha. Sve se kršilo i lomilo. Baš kao da deset aždaha plamenim jezicima hoće sve spržiti i satrati. Iza tenkova, kao đoje, krili su se neprijatelji. Mislili su da će sakriveni pobijediti naše borce i osvojiti Proskok i da će se popeti navrh Igmana.

Našim borcima sve je krenulo naopako. Neki su se, beli, i uplašili ovih gvozdenih smrtonosnica, što i nije sramota. I onim najhrabrijim nije bilo pravo kada im je komandant Hanjalić rekao da su potrošili sve metke za tenkove. Pa, haj’ ti sad, kako bez metaka?! Šta s tenkovima? I borci su prestali pucati. Šutjeli su i čekali. I, tako, dva tenka, prije drugih, došli su do rovova u kojima su bili naši borci. Mogli su ih čak i pregaziti.

U tim dugačkim sekundama, kada se odlučivalo o životu i smrti, komandant Dževad Hanjalić upitao je borca do sebe: “Osmane, gdje ti je top?” “Kakav top, komandante!? Znaš da njime nisam nikada gađao tenkove, samo rovove, i to s brda na brdo. Tako su u njemu podešeni nišani. Znaš i sam, komandante!” “Osmane, uzmi top i gađaj tenk!” “Ama…” “Osmane, uzmi top i gađaj tenk!” “Razumijem, komandante!”

Oči boraca bile su uprte u Osmana. Znali su da ih čeka borba prsa u prsa s četnicima, ali su čekali da vide šta će on uraditi. Osman je, kao da je puška, podigao kineski bestrzajni top na rame i počeo nišaniti. Tražio je pogodnu poziciju, ali se cijev na kupoli tenka polahko okretala prema Osmanu. Našao se oči u oči s tenkom. Ko će prije opaliti. Borcima su se sekunde činile kao sati. I, Osman prvi opali. Pogodio je točkove gusjenice, a nakon toga kupolu. Tenk se zapalio. S topom na ramenu, potrčao je prema drugom tenku.

Naši borci, koji su ovaj mejdan usplahireno posmatrali, trgli su se iz obamrlosti koja im je prikovala noge za zemlju i potrčali. Neprijatelji su kao bez glave bježali nizbrdo, prema selu Dejčići. Mlađi borci, koji su dobro trčali, gonili su podaleko neprijatelje, a oni su stariji ostali na položajima s Osmanom.

Osman iz priče koju je zapisao Mirsad Sinanović bio je Osman Đuderija, borac 182. viteške fočanske lahke brigade. Sve do svojih posljednjih dana Osman se sjećao svakog trenutka bitke na Proskoku. Zapis njegovog junaštva pregledan je na YouTubeu na desetine hiljada puta.

Tenk koji je zaustavio postao je spomenik na Proskoku, i to nakon nekoliko godina borbe da se ovaj simbol Osmanove i borbe njegovih saboraca spasi od uništenja, od rezanja u staro željezo. Tri je godine Sakib Pačo tražio, molio, zvao da se tenk konzervira i prebaci na Proskok, da se obilježi mjesto velike, važne bitke.

“Bila je to ofanziva poznata kao ‘Lukavac 93’. Našli smo se u potkovici, o okruženju. Snage VRS brojale su oko 12.500 vojnika, krenuli su ka Proskoku, Rogoju i Trnovu. Bila je to velika ofanziva u kojoj su Fočaci napravili važnu stvar – stali smo na Proskoku”, pričao nam je Pačo, jedan od zapovjednika Fočanske brigade.

“Ostale jedinice su otišle lijevo ili desno, teško je bilo stati pred čeličnu kolonu dugu nekoliko kilometara. Mi smo stali i dočekali ih. Stajao sam i ja pred tim tenkom, na 30 metara”, kaže nam. Tada je ranjen. Bilo je to jedno od šest Pačinih ranjavanja tokom rata. Osman Đuderija bio je brži od neprijateljskih tenkista. “Uz nas je bilo i stotinjak civila iz Goražda. Tenk je postavljen na Jahorinu kako bi djelovao po nama, postojala je mogućnost da se izgubi Rogoj, što bi nam onda presjeklo puteve. Izmoreni, neispavani, stali smo na Proskoku i nismo htjeli dalje. Valjalo je stati pred kilometarsku kolonu tenkova, transportera. Ljudi su mi na Proskoku umirali na rukama. To se ne zaboravlja i ne damo nikome da nam priča kako je i šta je bilo. Mladić je tada ostao u okruženju, držala ga je 1. bošnjačka brigada. Mi smo to tek kasnije saznali”, sjeća se Pačo.

Fočanska brigada osnovana je u septembru 1992. godine na prostorima u okolini Grepka, po naredbi Štaba Vrhovne komande Armije RBiH. Prvi je komandant bio Zaim Bešović, prije njega komandirao im je i Ferid Buljubašić.

“Običan svijet, patriote koji su izišli na crtu s puškom u ruci da kažu konačno ‘ne’ četnicima koji su po Podrinju činili genocid nad bosanskim muslimanima, odnosno samo nastavili genocid koji su činili desetljećima unazad”, kaže Pačo. “Borci su stali u stroj, formirana je jedinica koja je u nekim trenucima imala i do dvije hiljade ljudi. I krenuli smo u odbranu ovih sela i mjesta”, pričao je Pačo za Stav.

“Naša su mezarja ostajala širom ove zemlje, ratovali smo u 12 općina. Borili smo se svojski. U Goraždu su nas pazili, nisu nas smatrali izbjeglicama. Zajedno smo bili rame uz rame. I njihovi borci su nama dolazili u pomoć.”

VRS je zaustavljena na Proskoku, no Fočanska brigada platila je veliku cijenu. Više od 60 boraca tu je ostalo ležati, poginulih u borbi prsa u prsa s neprijateljskim snagama. Proskok nikada ne bi napustili da su imali pomoć drugih brigada. VRS je krenula iza naših leđa, na Bijelu lijesku i Rakiticu da nas zaobiđu, ostali smo u poluokruženju i morali smo se povući jer nam nisu htjeli pomoći”, priča Pačo.

“Tražio sam kao zamjenik komandanta da nam pomognu, generali nam nisu dali, pustili su nas da izginemo. Bilo je puno sramotnih stvari, pojasnit će to historija. Možda njima smeta danas ovo što govorim jer se zna zašto smo se povukli. Zatiru se sjećanja na ono što smo preživjeli, uništavaju se ‘ruže’ po ulicama Sarajeva. Samo borci danas pokušavaju sačuvati sjećanja na ono što je obilježilo historiju ove zemlje. Jer, ako se ne postavi tenk kao ovaj na Proskoku, ako se ne napravi spomen-soba, ako se ne sačuva ono što su heroji novinari bilježili u ratu, sve će se to brzo zaboraviti. Mene najviše boli što se mi ne okupljamo, što nemamo običaj da slavimo svoje pobjede, ali i to se polahko mijenja. Treba dovoditi djecu na sva ta mjesta, pričati im, učiti ih da znaju šta je bilo, da se to njima ne ponovi. Da znaju ko je bio neprijatelj i ko će njemu opet biti neprijatelj.”