Ne postoji razlika u ciljevima neojugoslavenske i velikosrpske, s jedne, i propagandne strategije bosanskih medija, koji podržavaju politički projekt “trojke”, s druge strane. I jednima i drugima cilj je odgovornost za srpsku agresiju i genocid iz devedesetih godina prošlog stoljeća podijeliti na “sve nacionaliste” i/ili “sve zaraćene strane”. Iako su im razlozi drugačiji, cilj im je isti. Djeluju sinhronizirano. Prekrajanje povijesti bazični im je model djelovanja.

Srbima je prekrajanje povijesti modus operandi za ostvarenje nacionalnih interesa. To što ne vide da im se laži vraćaju kao bumerang i da će, kad-tad, platiti strašnu cijenu zbog višedecenijskog laganja i sebe i drugih, njihov je problem koji sami moraju riješiti.

“Trojki” je prekrajanje povijesti modus operandi za ostvarenje jednog od dvaju ciljeva. Prvi je rezerviran za najprizemnije materijaliste i hedoniste među njima. Njima ništa nije sveto, pa je, čak, problematično atribuirati ih kao izdajnike (iako to jesu, zbog toga što se deklariraju kao probosanska politička opcija), jer se ne zalažu za bilo kakav sistem vrijednosti. Srpskohrvatskoj koaliciji u vlasti popuštaju samo da bi što je moguće prije sjeli u fotelju iz koje je moguće imati moć koju sobom nosi raspolaganjem novcem poreskih obveznika (budžetom), te ostale benefite koji po sili zakona pripadaju poslanicima u parlamentima, premijerima, ministrima, pomoćnicima ministara... Riječ je o ljudima koji, doslovno, politički život vide kao sredstvo za, primjera radi, besplatno putovanje u Bruxelles. Zašto idu tamo, kakav je smisao Evropske unije, zašto mi želimo biti njenim dijelom, njima je potpuna nepoznanica i ne zanima ih. Njima je bitno da o trošku poreskih obveznika sjednu u avion, borave u skupim hotelima i to smatraju svojim životnim uspjehom.

NIJE LAHKO BITI BOŠNJAK U BOSNI

Ali među “trojkašima” postoje i oni koji vjeruju u nešto, imaju neke ideale, nisu bezobzirni materijalisti. Oni su opasniji od ovih prvih. Jednog, primjera radi, Arnela Isaka ili Erzinu Pirić lahko je prepoznati kao pošast u političkom životu. Problem su ovi koji imaju neko znanje, obrazovanje, neku kakvu-takvu logičku konzistentnost (doduše, samo u utopijama koje grade u svojim misaonim i emocionalnim univerzumima). Njihova opasnost izvire iz psiho-socijalnih trzavica i emocionalnih problema koje imaju sami sa sobom jer se njihova vizija svijeta nikako ne podudara s činjenicama. Zato im je podaništvo srpsko-hrvatskom političkom savezu u našoj zemlji efikasan način da pobjegnu od emocionalnih problema koje, zajedno sa svojim sljedbenicima, imaju zbog nepoštivanja nemilih i nikom ugodnih činjenica, od kojih je ključna – pripadnost etno-nacionalnom (bošnjačkom) i političkom (bosanskom) korpusu kojem je devedesetih godina bio namijenjen fizički, biološki nestanak, a i danas im opstanak nije izvjestan.

Nije lahko biti Bošnjak, “probosanski opredijeljen građanin”. Biti Bošnjakom znači prepoznati vrlo neugodnu ekonomsku, političku, ideološku, geografsku poziciju u kojoj se Bošnjaci nalaze. Nije lahko ni nebošnjacima, patriotama među Srbima i Hrvatima prvenstveno; u recentnoj srpskoj i hrvatskoj kulturi percipirani su kao izdajnici svojih naroda. Kiti ih se svakakvim atributima u javnosti, a i oni su od krvi i mesa. Uistinu, političari poput Milana Dunovića, Mire Lazovića, Željka Komšića i sličnih njima fenomeni su za svaku pohvalu, jer su shvatili i prihvatili da je nosilac civilizacijskog projekta – politička subjektivizacija Bošnjaka i suverenost bosanske države – Stranka demokratske akcije, pa su s njom u neformalnom političkom savezu. Ne i ideološkom, ali ideološke razlike ne moraju biti smetnja ostvarenju istog cilja: opstanak Bošnjaka i opstanak Bosne i Hercegovine.

Suma sumarum, velikosrbi i “trojka” imaju istog neprijatelja – Stranku demokratske akcije, koja i praktično, ali ne manje važno i simbolički predstavlja najveću prepreku ka njihovim ciljevima. SDA i Alija Izetbegović (danas Bakir Izetbegović), dakle, isuviše su jaki simboli vrijednosti koje je potrebno poniziti, umanjiti njihov značaj, kako bi se otvorio narativni prostor za promociju ideoloških i političkih vrijednosti koje, bez obzira na njihove razlike, imaju najmanji zajednički sadržilac – odlučnost da se ne prihvate Bošnjaci kao politički i kulturni subjekt, a Bosna i Hercegovina kao suverena država.

Alija (danas Bakir) Izetbegović nisu samo političari, nego i simboli koji označavaju odlučnost Bošnjaka da sami za sebe preuzmu odgovornost, a što dalje implicira izlazak iz komforne zone, kako na individualnom, tako i na kolektivnom planu. Podrazumijeva, slobodno recimo, tešku borbu, odricanja, stalnu introspekciju, donošenje odluka i preuzimanje odgovornosti i za njihove dobre i za njihove loše posljedice. Podrazumijeva, dalje, upućenost Bošnjaka jednih na druge, politički i ekonomski, razvijanje dijaloga, međusobno pomaganje u onome što se naziva “osobna rast”, nipošto kulturu haosa, nervoze, nepovjerenja koju godinama razvija većina naših medija, za što su eklatantan primjer Dnevni avaz i FACE TV, mada za njima nimalo ne zaostaju ni Oslobođenje” ni mnogi drugi mediji.

KONTROLA HAOSA

Kulturu haosa i nervoze u medijima odlično kontroliraju velikosrpski propagandni centri u Beogradu, potpomognuti briselskim novogovorom, ulijevajući priče o “kompromisu”, “regionalnoj saradnji” i “ljubavi”. Sve bi to bilo prihvatljivije da je u centru Beograda umjesto murala presuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću osvanuo spomenik žrtvama genocida u Srebrenici, ali nije. No “svemogući” pojam “kompromis” danas “trojka” u svom pohodu razvaljivanja bosanske države (tek u razvaljenoj državi, tipusi poput Konakovića mogu biti ministri vanjskih poslova) koristi radi pomaganja velikosrbima da niveliraju odgovornost za ratna stradanja iz devedesetih.

Drugačije je nemoguće protumačiti Konakovićev stav o obilježavanju 9. januara kao trivijalnog problema, kojim se on ne bavi. Dakle, imamo sljedeću situaciju: ministar vanjskih poslova države koja je razorena agresijom i genocidom nad njenim stožernim narodom, slavljenje datuma kojim je ozvaničen taj zlokobni projekt smatra trivijalnim problemom. Da ne spominjemo da je 9. januar neustavan dan. Elmedin Konaković otkrio je svoje dvije krucijalne karakteristike: nemoral i neciviliziranost. Nemoral, jer je slavljenje datuma kada je donesena odluka da se Bosna “etnički očisti” od Bošnjaka za njega nevažan, trivijalan događaj. Neciviliziranost, jer svojom izjavom dokazuje nepoštivanje odluka Ustavnog suda države, čiji je ministar vanjskih poslova.

Ali, prepoznavanje nemorala i neciviliziranosti Elmedina Konakovića politički elementarno pismenim građanima nije težak posao. Njegova izjava dokazuje da taj čovjek nema nikakvih skrupula. Jasno je to bilo i kada se prihvatio posla za koji je krajnje nekompetentan, sada je to samo još jasnije. No, ma koliko bio beskrupulozan, sklon lažima i spinovima, nekompetentan, Konaković nije glup. Svjesno je i ciljano umanjio važnost nacionalsocijalističkih orgija u Banjoj Luci 9. januara. Njemu je važan “kompromis” s Dodikom, jer samo ako Dodiku (i Čoviću) da sve što požele, i preko toga, bez ikakvih problema može narcisoidno uživati na poslu iz kojeg je dobro plaćen od nas, poreskih obveznika, ne mareći za svu štetu koju pravi i građanima i državi. (K tome, nije isključeno, ni da su u pitanju praktične stvari, strah od razotkrivanja njegovih veza s osobama koje pripadaju kriminalnom miljeu.)

Međutim, osim golim okom vidljivih posljedica koje pravi Konaković, važno je detektirati narativni potencijal njegove izjave o trivijalnosti 9. januara, jer je sinhroniziran s legitimiziranjem toga datuma kojem svjedočimo u javnom prostoru, za što imamo zahvaliti Sabini Silajdžić, jednoj od glasnogovornika “ideologije” na kojoj se gradi politika “trojke”. Ne bismo rekli da je riječ samo o neznavenosti spomenutih osoba...

Navikli smo u javnosti na razna omalovažavanja ne samo SDA nego i ostalih pregalaca u borbi za bošnjački politički i kulturni subjektivitet i suverenost bosanske države. Ali nikada, doslovno nikada, na dijelovima Bosne u kojoj su Bošnjaci većina, niko od političara, novinara, profesora nije ni pomislio da legitimizira 9. januar, a delegitimizira 1. mart. Danas smo to doživjeli od, ni manje ni više, ministra vanjskih poslova i univerzitetske profesorice. Procjenu da je riječ o osmišljenom i svjesnom narativnom poduhvatu svrstati u teorije zavjere može samo cinik.

SKIDANJE ODGOVORNOSTI S AGRESORA

Paralelno s obesmišljavanjem institucija države, karnevaliziranjem političkog (Isak, Pirić...) i medijskog (Hadžifejzović) prostora, neumorno se radi na etabliranju diskursa u kojem će odgovornost za nestabilnost Bosne i Hercegovine biti prenijeta na one koji su je branili, i ne samo podijeljena, nego i skinuta s onih koji su na nju izvršili oružanu agresiju. U tom nečasnom poslu glavni izvođači radova nisu iz srpskog korpusa, nego iz bošnjačkog, i to s visokih pozicija, političkih i akademskih.

Kao simptom te, slobodno možemo reći bolesti u javnom prostoru, replika je Sabine Silajdžić Milanu Dunoviću tokom gostovanja kod Senada Hadžifejzovića. Na Dunovićevo stajalište da se u Bosni i Hercegovini ne mogu uzeti u obzir samo političke stranke s etničkim predznakom, profesorica Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, potpuno nepotrebno, van konteksta, a s namjerom da omalovaži samog Dunovića, ne dopuštajući mu pritom da do kraja izgovori misao, postavila je retoričko pitanje: “A ko je napravio prvu nacionalnu stranku u Bosni?” Jasno je da je aludirala na Stranku demokratske akcije, čime je, frojdovskom analizom dolazimo do takvog zaključka, odgovornost za srpsku agresiju i genocid nad Bošnjacima i današnju političku nestabilnost pokušala pripisati Aliji Izetbegoviću i SDA. A Alija Izetbegović i SDA, povijesne činjenice potvrđuju, ponovimo to, simboli su otpora velikosrpskom zločinačkom projektu, ne samo zato što su organizirali državu i njenu odbranu nego zbog same ideje da Bošnjaci i Bosna budu subjekti, ne objekti Srba i/ili Jugoslavena.

A upravo ta ideja jeste trn u oku, so na ranu, muka koja muči Sabinu Silajdžić i cijelu plejadu od prije poznatih profesora i novinara poput Tarika Haverića, Sabine Ćudić, Edina Forte, Esada Bajtala, Envera Kazaza, Vildane Selimbegović, Senada Pećanina... I za njih, kao i za svakog čovjeka, postoje dvije opcije. Ili mijenjati vlastitu percepciju stvarnosti, usklađujući je s činjenicama koje je nemoguće poreći (od kojih je ključna – zahvaljujući Aliji Izetbegoviću i SDA, mi danas postojimo kao država) ili pokušavati promijeniti samu stvarnost, jer se zbilja ovakva kakva je ne uklapa u njihove lične, subjektivne sisteme vrijednosti.

Očigledno je da su se opredijelili za ovu drugu, nečasnu opciju, kojoj su sklone preko granica podnošljivog disocirane osobe. Zato grade diskurzivnu paradigmu koja će njima donijeti mir, neovisno o tome što ono što govore nije u harmoniji sa zbiljom i što intelektualna odbrana (logičko-analitička izgradnja narativa zatvorenih u sebe i nefunkcionalnih u zbilji) nije ta koja donosi istinski mir. Uvjereni da samim činom izgovaranja određenih mantri mogu dobiti što žele, ne mareći pritom jesu li njihove želje moralne ili nisu (nemoralno je željeti mir s dušmanima, koji odbijaju zatražiti oprost od žrtve), ne odustaju od svog nečasnog narativnog pira, od vjere u samoispunjujuće proročanstvo, odnosno da će dovoljno puta izgovorena laž postati činjenica zbilje.

ZATVARANJE U TRANSNACIONALNE TOROVE

A da im u tom poslu pomaže briselski milenaristički projekt u nastajanju (Evropska unija sve više podsjeća na Sovjetski Savez, no mi nemamo prostora da se bavimo globalnim mukama, jer nemamo kad podignuti glavu od svojih) sa svojim novogovorom, više je nego očigledno. Silne nevladine organizacije i fondacije, sa svojim seminarima i novcima za “nezavisne medije”, dobrim su dijelom uspjeli da prirodnu potrebu jedinke da se osjeća pripadnom nekom kolektivu atribuiraju kao nečim što je regresivno, zaostalo, nefunkcionalno. Zato i Sabina Silajdžić odbija pripadati nacionalnom (bošnjačkom) kolektivu, pa za sebe kaže da je “transnacionalna”. Ne, nimalo ne pretjerujemo kada kažemo da je briselski novogovor najjače oružje briselskog milenarističkog projekta u nastajanju. Prefiks “trans-” ima značenje “prevladavanja granica”, pa danas imamo i prevladavanje bioloških granica u transrodnim narativima, dehumaniziranje čovjeka kroz transhumanizam i slično. Sabina Silajdžić, za potrebe velikosrpskog i projekta korumpiranih zapadnih diplomata i briselskih milenarista u Bosni i Hercegovini, uvodi novi “trans pojam” – transanacionalno. (Kako bismo izbjegli očekivane spin-optužbe da smo za zatvaranje u bilo kakve granice, reći ćemo samo jedno – granice treba prelaziti, ali tek kada ih prepoznamo u skladu sa zdravim razumom i svijetom kakav jeste, dobar i loš u isto vrijeme, i ako prepoznamo da će prelaženje granica donijeti neko bolje sutra i nama i drugima.)

Ne zavaravajmo se... “Trojka” nije samo politički projekt nego i ozbiljan ideološki projekt koji pomaže neprijateljima Bošnjaka i Bosne. Tim više jer je racionalne, moralne građane, patriote, doslovno prinudio da se konzerviraju, da se ograde nacionalnim, političkim, religijskim granicama, jer prostora za otvaranje susjedima isto je što i otvaranje Troje pred drvenim konjem. Nažalost, tako je. Nikome nije ugodno zbog toga. Naravno da bi bilo ljepše da slobodno prelazimo granice, ali ako to prelaženje predstavlja opasnost za biološki i identitarni opstanak, onda je poštivanje granica moralna obaveza. Moralna obaveza koja je strana Elmedinu Konakoviću, Sabini Silajdžić i njihovim istomišljenicima.

No, kako mi, uopće, dođosmo u nezavidnu poziciju u kojoj jesmo? Ne smetnimo s uma, generacija koja kreira politički i javni prostor proizvod je sistema vrijednosti nastalog lobotomiziranjem puka jugososocijalističkim totalitarizmom, ateizmom, materijalizmom. I kreirat će ga još najmanje jednu ili dvije decenije... Nema nam druge nego nastaviti braniti ono što imamo, a paralelno se politički opismenjavati i ubijati komunistu u sebi, što je izuzetno težak zadatak. Kako je rekao poznati poljski režiser Krzysztof Kieślowski: “Vjerujem da su neki bivši komunisti u Poljskoj postali iskreno opredijeljene liberalne demokrate, ali sumnjam da su ubili komunistu u sebi.”

Borimo se. Kako protiv neprijatelja kojeg vidimo, tako i protiv onoga kojeg ne vidimo, a koji je u nama. Što je više naših pobjeda u toj unutarnjoj borbi, to će i vanjski bosanski svijet biti bolji.