Bislim Zyrapi pripada velikoj grupi Albanaca s Kosova, iz Makedonije i drugih dijelova Jugoslavije koji su se borili u redovima Armije RBiH i na taj način dali veliki doprinos odbrani BiH. Kasnije se većina njih uključila u osnivanje i vođenje Oslobodilačke vojske Kosova, gdje su svojim znanjem i iskustvom dali nemjerljiv doprinos borbi za nezavisnost Kosova, odnosno suprotstavljanju istom agresoru.

Bislim Zyrapi je na početku opsade Sarajeva bio komandant 14. pješadijske brigade Novi Grad, koja je formirana po naredbi Predsjedništva 27. maja 1992. godine. Imala je naziv „Plavi grom“, koji je korišten i u zvaničnoj prepisci. Od boraca iz Podrinja 4. juna osnovana je 1. podrinjska brigada, a spajanjem ovih dviju brigada 28. septembra nastala je 101. brdska brigada.

Zyrapi je završio Vojnu akademiju u Sarajevu, gdje mu je jedan od profesora bio i general Jovan Divjak, koji ga u svojoj knjizi „Ne pucaj“ spominje više puta.

„Vidim da je Bislim nestrpljiv, pa kaže: 'Gospodine komandante (otkud mu ovo 'komandante'? – mislim se) djelujete nam dosta neraspoloženo dok slušate referisanje. Mi smo odlučni da odbranimo dva-tri kilometra položaja, a za to nam je garancija visok moral boraca, oficira i građana koji se nalaze u zoni naše brigade. Primjer ponašanja građana koji vam je iznio Ramiz (Bejić) je potvrda onoga što vam govorim o moralu. Koliko god da smo tehnički inferiorniji u odnosu na vojsku bosanskih Srba, toliko smo superiorniji u moralu od agresora. Mi smo fanatički opredijeljeni da odbranimo ovaj dio grada i, ako Bog da, da ga oslobodimo do kraja ove godine!' Sigurno je, a kako ne bi, da me oduševljava optimizam kod ovih mladih ljudi. Jer, šta bi ovdje u gradu bez toga!? U jedan glas, Bislim i Ramiz pohvališe se da se u sastavu 1. bataljona nalazi i jedna četa sarajevskih Roma, a ima ih poveliki broj koji su porijeklom iz Sandžaka. 'Ako je njima Sarajevo istinsko prebivalište', odgovaram komandantima, 'sasvim je prirodno da u njemu brane sopstvenu porodicu, svoje kuće, ulice, grad. To je njihovo pravo i dužnost', zaključujem u uvjerenju da sam izrekao mudru misao!“ General Divjak dodaje da je Zyrapi bio komandir voda koji je 27. marta 1992. godine oslobodio vodovod na Mojmilu.

S gospodinom Zyrapijem razgovaramo o njegovom ratnom putu u Armiji RBiH i OVK, o sličnostima i razlikama između dvaju ratova, o dešavanjima 2. maja...

                                       

Učešće Albanaca u Armiji RBiH

Uloga i značaj Albanaca u odbrani nezavisnosti RBiH kroz učešće u Armiji RBiH nije dovoljno istražena tematika. Za jačanje međusobnih odnosa nužno je naučno istraživanje ove tematike da se dokumentuje i ne zaboravi učešće Albanaca u Armiji RBiH.

„S ove vremenske distance teško se sjetiti svih Albanaca koji su bili dio Armije RBiH. Samo na području Sarajeva i oko Sarajeva bilo je oko 20 Albanaca oficira u rukovodećem kadru Armije RBiH. Kad su počeli nemiri u Sloveniji i Hrvatskoj, grupe oficira Bošnjaka, Hrvata, Albanaca i drugih su ostvarile komunikaciju s Patriotskom ligom, što je bio naš put prelaska iz JNA u Armiju RBiH. Ja sam služio vojsku u Lukavici, gdje sam upoznao Envera Hadžiosmanovića, Nedžada Ajnadžića i mnoge druge s kojima sam se kasnije zajedno borio u redovima Armije RbiH“, prisjeća se Zyrapi.

Zyrapi je imao historijsku ulogu u dešavanjima 2. maja 1992. godine u Sarajevu, kada je bio uhapšen predsjednik Alija Izetbegović.

„Ja sam u aprilu izašao iz JNA. Zajedno s rahmetli Ramizom Salčinom smo organizovali odbranu na području od Mojmila do Hrasna te okolnih naselja Novog Grada. Na dan hapšenja rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića mi smo s Mojmila pratili šta se dešava. Javili smo komandi da je aerodrom pod kontrolom srpske vojske i da UN nije tu više, ali izgleda da je informacija kasno proslijeđena. Avion se spustio i predsjednika su uhapsili. Prvi kontakt telefonom ostvaren je preko kuće koja je bila do moje komande na Mojmilu. Ne znam kako je uspostavljena veza, a žena iz te kuće kaže 'predsjednik te zove'. Nije mi bilo jasno kako je došlo do toga jer sam znao da je predsjednik zarobljen. Razgovarao sam s njim i spojio sam ga s Ganićem i Kljujićem. Poznavali smo se od ranije, on me postavio za komandanta. Zvao me Mali, a bio sam mlad. Tad sam imao samo 26 godina. Kaže mi ‘ja sam dobro’, a ja mu odgovaram da nije dobro i da znam u kakvim okolnostima se nalazi“, dodaje Zyrapi.

Pored navedenog, RTV dom je čuvala policija koja je bila pod nadležnosti Zyrapija gdje se odvijala paralelna borba za opstanak države.

„Zove me policajac i kaže mi da je ispred zgrade Televizije došao Fikret Abdić i hoće da uđe. Ja mu kažem da zove Ganića i da uradi šta mu on kaže. Ganić je naredio da Abdića dovedem u Predsjedništvo. Ja sam ga svojim autom prevezao do Predsjedništva, a on je galamio i psovao tražeći da uđe u zgradu Televizije i da se obrati u program uživo. On je prošao sve srpske linije i nesmetano ušao u Sarajevo. To su bili prelomni historijski trenuci za opstanak države Bosne i Hercegovine“, smatra Zyrapi.

Ratni je put Zyrapija iz Sarajeva najesen 1992. godine odveo u srednju Bosnu, u Treći korpus, gdje je dobio zadatak da formira 308. brdsku brigadu.

„Naredbom Vrhovnog štaba prebačen sam u Treći korpus, gdje je bio general Enver Hadžiosmanović. U Novom Travniku sam dobio zadatak da formiram 308. brdsku brigadu. Jedan od nadređenih bio mi je i general Refik Lendo. Ubrzo su počeli problem s Hrvatima. Prilikom pregovora s HVO-om sam bio i uhapšen, ali zahvaljujući brzoj reakciji Trećeg korpusa sam oslobođen. Kasnije sam učestvovao i u oslobađanju Jajca i Kupresa, za šta sam dobio odlikovanje 'Zlatni ljiljan'. Predsjednik Izetbegović je htio da mi dodijeli 'Zlatni ljiljan' još 1992. godine, ali sam odbio. Danas za mene to priznanje znači puno, to je dokaz da me nisu zaboravili, da me poštuju. To je za mene i moju porodicu velika vrijednost i čast“, ističe Zyrapi.

Učešće u Armiji RBiH kao priprema za OVK

Učešće u odbrani od Agresija na RBiH bila je svojevrsna priprema za albanski kadar koji je učestvovao u osnivanju Oslobodilačke vojske Kosova (UČK).

„Godine 1995. sam napustio Armiju RBiH. Zatražio sam od predsjednika da me razduži s položaja komandanta divizije u Bugojnu i odmah sam počeo s pripremama za formiranje OVK na Kosovu s grupom oficira Albanaca koji su bili u Armiji RBiH. Ratno iskustvo iz BiH smo uspješno prenijeli na Kosovo, što nam je omogućilo da relativno brzo uspostavimo horizontalnu i vertikalnu hijerarhiju i da izbjegnemo početničke greške. Ako analiziramo i upoređujemo početak rata u Bosni i na Kosovu, postoje neke sličnosti, ali i razlike. U Bosni je postojao državni sistem, dok kod nas nije bilo ništa jer smo se mi borili protiv neprijateljske okupatorske vlasti. Imali smo na početku nepovezane grupe za čije spajanje nam je trebalo godina dana. Kasnije smo formirali komande i cijeli sistem, i to je jedan od razloga bržeg završetka rata uz uključenje međunarodne zajednice. Njihova reakcija zasigurno bi izostala da mi nismo uspjeli formirati ozbiljnu vojsku koja se suprotstavila agresoru. Navedene činjenice su jako dobro poznate političkim predstavnicima bh. Srba i Beogradu, što je njima motivacija da blokiraju na svaki način vezu između Bosne i Kosova“, ističe Zyrapi.

Zyrapi je učestvovao u dvama ratovima, a sa zadovoljstvom ističe da je više poštovan i cijenjen u BiH nego na Kosovu.

„Ako gledamo na poštovanje, odlikovanje 'Zlatni ljiljan' je najveće priznanje u Armiji RBiH. Ako upoređujemo dvije vojske, više me poštuje Bosna. Svaki put kada se obilježavaju dani formiranja jedinica, zovu me kolege, vojnici, predstavnici udruženja koja su proistekla iz tih jedinica i brigada bez obzira na to što ne živim u Bosni. Za mene je to veliko zadovoljstvo i sretan sam što sam doprinio toj borbi. Ovdje je drugačije stanje i odnosi. Kod nas nisu riješeni socijalni statusi boraca kao što je to urađeno u BiH“, pojašnjava Zyrapi.

Svaki rat je težak, a okolnosti su različite i specifične.

„Na početku rata u BiH imali smo više različitih i neuvezanih grupa po gradovima i selima, odnosno TO, Patriotska liga, 'Zelene beretke' itd. Svaki početak rata je nepovezanost sistema komande. Stanje se brzo uredilo kroz TO, a velika sreća je bila uključenost velikog broja profesionalnih vojnih lica, što je olakšalo i ubrzalo formiranje vojske. Na Kosovu nije bilo tako, mi nismo imali te mogućnosti jer OVK je nastala praktično iz ničega. I kod nas su bile različite nepovezane grupe koje nisu imale zajedničku komandu i hijerarhiju pa su se ponekad dešavali nesporazumi između njih. Ja sam na osnovu iskustva u Bosni formirao lokalne štabove i vršio njihovo uvezivanje. Tek smo kasnije postepeno krajem 1998. godine uspostavili komandnu strukturu“, kaže Zyrapi.

S obzirom na okolnosti, disciplina je bila izraženija među bosanskim vojnicima u poređenju s kosovskom vojskom.

„Disciplina i poštovanje strukture je bilo jače i izraženije u Bosni jer je bila organizacija jača. Kod nas je na početku bila niska disciplina koja se postepeno poboljšavala. Mi jednostavno nismo imali državni sistem jer smo se borili protiv okupatora. Na Kosovu smo imali izražen manjak oficira i vojnika s praktičnim iskustvom“, ocjenjuje Zyrapi.

Mladost je pobijedila

Rat je jedinstvena prilika za svakog profesionalnog vojnika da testira svoja teorijska znanja i da se gradi kroz praksu.

„Svaka škola, bilo da je to vojna ili civilna, uči nas onome što je prošlost i daje samo neke upute za budućnost. Praktični rad i iskustvo uči više. Ako uporedimo Vojnu akademiju i rat, u školi imamo idealni državni sistem i ne pružaju mogućnost da razmišljaš svojom glavom. S druge strane, u ratu na praktičan način se nauči mnogo. Škola pruža početne korake, a život i iskustvo daje mnogo više. Da smo ostali samo na tome što smo učili u školama, ne bismo dobili ni jednu bitku, izgubili bismo rat. Naravno, mnogo smo naučili kroz školovanje o vojnoj organizaciji, konfiguraciji terena, o načinima postavljanja napada ili odbrane te formiranje taktike i poznavanja strateških i operativnih objekata itd. Iako smo mi oficiri Armije RBiH bili mnogo mlađi od oficira srpske vojske, mi smo njih ipak pobijedili. Mladost je pobijedila zato što je bila bolja u razmišljanju i praktičnom djelovanju. Prevagnula je volja za slobodu i odbranu“, ističe Zyrapi.

Zyrapi je imao državljanstvo BiH, koje mu je oduzeto, a zadnji put je bio u Bosni 2003. godine.

„Zadnji put sam bio u Sarajevu kad je predsjednik već bio bolestan, neposredno prije njegove smrti. Tad sam ga posjetio, a na dženazi nažalost nisam bio. Naravno da želim posjetiti Bosnu jer sam u njoj proveo 20 godina svog života“, poručuje na kraju razgovora Bislim Zyrapi.