Podaci o rođenju i najranijoj mladosti Ferhad-paše Sokolovića, kao što je slučaj i s drugim znamenitim ličnostima iz 16. stoljeća, ostali su nepoznati. Korić piše da je on vjerovatno, prema instrukcijama Mehmed-paše Sokolovića, devširmom iz Bosne prispio na osmanski dvor jako mlad. “S obzirom na to da je ubijen 1590. godine u punoj muževnoj dobi, pretpostavlja se da je rođen između treće i četvrte decenije 16. stoljeća. Prema Pečeviji, nakon završenog obrazovnog procesa na osmanskom dvoru, prva značajna funkcija na koju je Ferhad postavljen bila je funkcija ulufedžibaše, odnosno zapovjednika lahke konjice”, piše Korić.

Iako nije pronađena sultanska odluka koja bi to potvrdila, prihvaćeno je i rašireno mišljenje da je Ferhad Sokolović imenovan sandžak‑begom Kliškog sandžaka. Korić, na osnovu dostupnih izvora, utvrđuje da je Ferhad-paša postavljen za sandžak‑bega u Klisu nakon Sigetskog boja, u jesen 1566. godine.

“Nedugo nakon smrti sultana Sulejmana pod Sigetom 1566. godine, veliki vezir Mehmed-paša Sokolović postavio je svoje bliže i dalje srodnike na čelo nekoliko pokrajina Osmanskog carstva. Među njima i svog amidžića Ferhada Sokolovića, koji je s funkcije ulufedžibaše unaprijeđen na položaj sandžak‑bega Kliškog sandžaka. Dolaskom odgovornog i sposobnog Ferhad-bega Sokolovića na navedenu funkciju, ovaj dio Osmanskog carstva dobio je sposobnog upravitelja i vođu, naklonjenog i svojim vojnicima i ostalim podređenim”, objašnjava Korić.

Kliški sandžak, kao pogranična teritorija u Dalmaciji, dugo je imao karakter krajine, iako su vojne aktivnosti osmanskih centralnih vlasti u 16. stoljeću češće bile usmjerene na Ugarsku nego na Veneciju. Pa ipak, piše Korić, on je učestvovao u Kiparskom ratu (1570–1573) i vojnim akcijama u zadarskom zaleđu, a odigrao je značajnu ulogu i u vraćanju tvrđave Novi iz mletačkih ruku, kao i u pohodima na Istru 1572. godine.

Sandžak‑bezi Bosanskog sandžaka, navodi Korić, bili su prvi među ostalim upraviteljima susjednih sandžaka jer su imali rukovodeću ulogu u svim osmanskim osvajačkim akcijama prema susjednim habsburškim i mletačkim teritorijama u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji.

“Ferhad-beg Sokolović je postao bosanski sandžak‑beg još početkom 1573., a ne 1574. godine, kako je do sada u literaturi navođeno. To potvrđuje i jedna naredba s Porte, iz marta 1573. godine, naslovljena na bivšeg kliškog, aktuelnog bosanskog sandžak‑bega, njegovu ekselenciju Ferhad-bega”, piše Korić, ističući da je Ferhad-beg na ovom položaju naslijedio svog rođaka Mehmed-bega Sokolovića. Prva Ferhad-begova aktivnost, kao sandžak‑bega Bosanskog sandžaka, bila je provođenje odredbi mirovnog ugovora između Osmanskog carstva i Mletačke republike potpisanog u martu 1573. godine.

Postavljanje Ferhad-bega za sandžak‑bega Bosanskog sandžaka bio je još jedan u nizu dobro planiranih poteza velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića.

“Nakon što je Ferhad-beg kao Kliški sandžak‑beg, u skladu s osvajačkim planovima Porte, proširio granice Osmanske države prema Mletačkoj republici te učestvovao u njihovoj legalizaciji, došlo je vrijeme da istu taktiku primijeni i prema Habsburškoj monarhiji. Stoga je naredni Ferhad-begov cilj bio usmjeravanje svih raspoloživih resursa i snaga na osvajanje prostora između Une i Kupe i sjeverno od Save. (...) Ferhad-beg je nastojao pripojiti navedene predjele Osmanskom carstvu, a naročit trud ulagao je u osvajanje najvažnijeg strateškog cilja u tom području, tvrđave Bihać”, navodi Korić.

Za buduće vojne aktivnosti Ferhad-begu bila je potrebna izuzetno snažna artiljerija, jer je tvrđava Bihać bila jedna od najbolje utvrđenih i čuvanih pograničnih habsburških utvrda. Iz osmanskih dokumenata vidi se da je Ferhad-beg u tom periodu pojačao eksploatiranja željezne rude iz lokalnih rudnika i izradu đuladi i topova većeg kalibra. Korić navodi da su rudnici Kamengrad i Stari majdan bili izuzetno važni za napad na Bihać.

“Blizina rudnika i topolivnice graničnoj liniji bila je od praktične koristi. Prema Uzuncarsiliju, u rudniku Kamengrad godišnje se proizvodilo oko 24.000 komada đuladi za velike, srednje i male topove”, piše Korić, ističući da je Ferhad-beg još dok je bio kliški sandžak‑beg poslao zahtjev da se u ovim rudnicima izlijeva topovska đulad. To svjedoči o Ferhad-begovom vizionarstvu i pomnom planiranju svakog vojnog pohoda. Prije napada na gradove na sjeverozapadu, Ferhad-beg je bio zapovjednik osmanske vojske u Budačkom boju 1575. godine. Kao nagrada za veliku pobjedu, s Porte su mu poslani sablja i sultanov ogrtač, a prihodi su mu uvećani za 4.000 akči.

Do značajnih osvajanja na području sjeverozapadne Bosne dolazi upravo nakon Ferhad‑begovih osvajačkih pohoda, kada u posjed Osmanske države ulaze Bijela Stijena, Jezero, Cazin, Hojsićev grad, Minići, Bužim (1575/1576), zatim Podzvizd, Vranograč, obje Kladuše, Zrin, Ostrožac i Mutnik (1577), pa Todorovo i Gvozdansko (1578), potom i Cetin, Klokoč i Perna 1584. godine. Znameniti Bihać na Uni osvojen je tek 1592. godine. Nakon Budačkog boja, Ferhad-beg je zauzeo skoro sve gradove u okolini Bihaća, iz čega se vidi da su njegove akcije bile brižljivo smišljene i dobro provedene. Ferhad-begu Sokoloviću su ti gradovi bili potrebni kako bi osigurao sigurniju prilaz Bihaću.

Nakon osvajanja krajiških gradova, iznosi Korić, nadvojvoda Karlo sazvao je 1577. godine u Beču veliko povjerenstvo iz svih carskih zemalja. Povjerenstvo je dobilo zadatak da se ozbiljno pozabavi odbranom rubnih teritorija carstva. Ferhad-beg se u to vrijeme spremao napasti Bihać te je vojne aktivnosti nastavio čak i u zimu 1577/1578. godine, što je bilo suprotno dotadašnjem običaju. Taktika se pokazala uspješnom jer su Bošnjaci pod Ferhad-begom osvojili tvrđavu Gvozdansko 13. januara 1578. godine. Istu su tvrđavu u nekoliko navrata pokušavali zauzeti i drugi bosanski sandžak‑bezi, ali u tome nisu uspijevali. Nakon što je Ferhad-beg blokirao sve puteve iz kojih je mogla doći pomoć u Gvozdensko, započeo je intenzivno napadati.

“Kad su osmanske trupe 13. januara 1578. ušle u grad, u njemu su našli samo mrtva tijela. Svi branitelji ležali su na svojim položajima smrznuti i mrtvi, a u gradu nije bilo ni hrane, ni vode, ni streljiva, ni ogrjeva. Ovim prizorom bio je potresen i sam Ferhad-beg, kojeg je zadivila hrabrost posade koja je radije izginula, nego se predala. Poštujući njihovo junaštvo, zapovjedio je da se dovede katolički svećenik kako bi ih se pokopalo po kršćanskom obredu”, napisala je Korić, ističući da je tek osvajanje Gvozdenskog pokrenulo habsburške vlasti na konkretnije akcije u Bosanskoj krajini.

Nakon ubistva Mehmed-paše Sokolovića 1579. godine, novi veliki vezir Sinan-paša smijenio je gotovo sve sandžak‑begove iz porodice Sokolović. “Prema Hammeru, tada su smijenjeni sandžak‑begovi nekoliko sandžaka, izuzev Ferhada, koji je čak unaprijeđen za beglerbega. (...) Činjenica da Ferhad-paša nije uklonjen s položaja nakon što je ubijen njegov rođak i zaštitnik Mehmed-paša, već naprotiv, postavljen na veću funkciju, još je jedan u nizu dokaza da, u Ferhad-pašinom slučaju, za napredovanje u službi nije bila presudna samo rodbinska povezanost s bivšim velikim vezirom nego su cijenjene njegove zasluge i sposobnosti. Novi veliki vezir Sinan-paša u tom trenutku među svojim kadrovima sigurno nije mogao naći boljeg, sposobnijeg i iskusnijeg upravitelja Bosanskog ejaleta od Ferhad-paše”, smatra Korić.

Osnivanje Bosanskog ejaleta desilo se upravo onda kada se javila želja za dodatnim proširivanjem i učvršćivanjem osmanske države, omeđene s dvije strane jakim i opasnim neprijateljima, Habsburškom monarhijom i Mletačkom Republikom.

Istovremeno je, piše Korić, postojala jaka težnja Osmanskog carstva za proširivanje granica na sjever, što bliže Beču. To je bio jedan od razloga da se u ovom dijelu Carstva obrazuje velika osmanska administrativna jedinica, poseban ejalet. Beratom od 5. septembra 1580. godine, dotadašnji bosanski sandžak‑beg Ferhad-beg postavljen je za bosanskog beglerbega s titulom paše, i dodijeljen mu je godišnji prihod od 800.083 akče.

“Novi bosanski beglerbeg tada je upravljao područjem većim nego ijedan bosanski kralj. U ovom prostranom području, koje se protezalo od Šapca do mora i od Zvečana do Vitrovice, Bosna je kao središnja oblast i matični sandžak novoosnovanog ejaleta predstavljala neku vrstu matice koja je sada dobila novi značaj. Taj je njen značaj kasnije još više porastao, naročito onda kada je Bosanski ejalet postao granični ejalet Osmanskog carstva na skoro svim svojim tačkama”, ističe Korić.

Bosanski ejalet osnovan je izdvajanjem Bosanskog, Hercegovačkog, Kliškog, Ličkog, Začasanskog, Požeškog, Zvorničkog, Vučitrnskog i Prizrenskog sandžaka. Spomenuti sandžaci bili su nezavisni jedan od drugog i jednako potčinjeni Bosanskom beglerbegu.

Ferhad-paša Sokolović pokazao se kao veliki vakif te pokrovitelj obrazovanja i umjetnosti. Čim je imenovan za sandžak‑bega Bosanskog sandžaka, započeta je nova faza u izgradnji i razvoju nekoliko gradova. Naročito je značajan njegov doprinos razvoju kasabe Banje Luke kao sjedišta Bosanskog sandžaka, a zatim i Bosanskog ejaleta.

“U Banjoj Luci, ali i mnogim drugim gradovima Osmanskog carstva, Ferhad-paša je dao izgraditi brojne sakralne i profane objekte. Povodeći se za primjerom ovog dostojanstvenika, i njegovi rođaci te bliži saradnici ali i ostali imućni pojedinci također su ulagali sredstva u izgradnji infrastrukture u Bosanskom ejaletu. Bosanski srednjovjekovni gradovi, varoši i trgovi, pa tako i Banja Luka, širenjem orijentalnih obrta i dolaskom vjerski obrazovanih ljudi, počeli su se pretvarati u gradove s islamskom fizionomijom”, piše Korić.

Autorica navodi da je u popisu iz 1565. godine zabilježeno ukupno deset mahala u Banjoj Luci, od čega devet muslimanskih i jedna, po imenu Varoš, u kojoj su zajedno stanovali muslimani i nemuslimani. Prva džamija u ovom gradu podignuta je 1528. godine, a Korić na osnovu izvora ustvrđuje da je prije džamije u Banjoj Luci podignuta tekija Ahmed-dede i da je to bio prvi vjerski objekt u gradu.

Zahvaljujući tekiji i djelovanju derviša, piše Korić, gradom se širila orijentalno-islamska kultura, a upravo su derviši u Banjoj Luci, kao što je to slučaj i u drugim dijelovima Bosne, odigrali značajnu ulogu u širenju islamske misli.

Poput drugih velikih vakifa Bosne, vrlo je moguće da je i Ferhad-paša bio derviš, na šta ukazuju brojni tragovi koje autorica navodi u svome djelu. “Postoje pretpostavke da je i Ferhad-paša Sokolović, prvi beglerbeg Bosanskog ejaleta, bio bektašija. Kao dokaz za to navodi se da je na Ferhad-pašinom mezaru, koji se nalazio u haremu Ferhadije džamije u Banjoj Luci, bila karakteristična čalma na dvanaest buruma (ovoja), kakvu su nekada nosili derviši bektašije”, piše Korić, ističući da je vakufnamom planirao i izgradnju sufijske zavije u Banjoj Luci.

Najljepšim objektom koji je podigao smatra se džamija Ferhadija. Ona je stoljećima predstavljala najvredniji spomenik islamske kupolne arhitekture razvijenog tipa na našem tlu. Njena izgradnja došla je nakon Budačke bitke, u kojoj je zarobljen Wolf Auersberg. Pečevija navodi da ga je Ferhad-paša oslobodio uz cijenu od trideset hiljada zlatnika i sto muslimanskih zarobljenika, te da je ovaj novac uložen u izgradnju Ferhadije.

Vakuf prvog bosanskog beglerbega specifičan je po tome što Ferhad-paša nije ostavio gotovinu, već je predvidio njenu akumulaciju. “Ona se ostvarivala iz viška prihoda i plasiranja vakufskog novca u kreditne svrhe. Akumulirani iznos predviđen je za nova kapitalna ulaganja, čime je dat doprinos urbanom, privrednom i kulturno-prosvjetnom razvitku grada.

Iz tih sredstava predviđeno je bilo da se han prekrije olovom, izgradi bezistan i kamene kule pod mostom, podigne još jedan han te prodavnica za učenike u blizini džamije”, navodi Korić. Ferhad-paša je u vakufnami predvidio i po četiri akče plaće za učenike svog mekteba, na osnovu čega se može izvesti zaključak o tome koliki je značaj pridavao obrazovanju mladih stipendirajući ih kroz školovanje. Prema Aliji Bejtiću, Ferhad-pašina medresa radila je do 1661. godine.

Od objekata koji se mogu nazvati vojno-administrativnim, u vakufnami se spominju dvor i tophana. Podigao je i novu tvrđavu na mjestu nekadašnje rimske utvrde, današnji Kastel, te niz drugih objekata oko njega. Tvrđava je bila opasana zidinama visokim od šest do osam metara, debljine dva metra, kako navodi Korić. Istaknuto da je u njenoj unutrašnjosti u 18. stoljeću bez problema moglo boraviti oko 5.000 ljudi. Ferhad-paša je u Banjoj Luci podigao i brojne privredne objekte.

“Pored 200 dućana, dao je sagraditi han i karavan-saraj ispred džamije, a određena sredstva namijenio je za izgradnju bezistana i još jednog hana po potrebi”, piše Korić. U blizini džamije sagradio je hamam. Vodovod je izgradio 1579. godine tako što je glinenim cijevima proveo vodu iz vrela Bejbunara, iz kojeg je opskrbljivan i šadrvan pred džamijom Ferhadijom. Taj je vodovod služio svojoj svrsi sve do 1907. godine, kada je izgrađen moderni vodovod.

U Ferhad-pašino vrijeme postavljena je i kaldrma, a vakufnamom je predvidio izgradnju kamenog mosta, skladišta za žito, magacina i skladišta za drva. Za života je dao izgraditi i turbe pored džamije, planirajući da tu bude ukopan nakon smrti.