Zašto nema suđenja za zločine u Vogošći

Pred američkim sudom u Saveznoj državi Arizona na 5 godina i 10 mjeseci osuđen je Siniša Đurđić zbog zatajivanja podataka o učešću u VRS-u i ratnim zločinima nad civilnim stanovništvom u dva logora u Vogošći. Uhapšen je u novembru 2017. godine. Tada je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine izašlo u javnost s informacijom da provodi istragu protiv Đurđića pod sumnjom da je u svojstvu čuvara logora “Bunker” u Vogošći i “Planjina kuća” u Svrakama počinio mučenja i zlostavljanja zatočenika bošnjačke nacionalnosti i najavilo da će od SAD tražiti da ga izruči.

U saopćenju Ureda okružnog tužioca u Arizoni od 1. decembra 2023. godine navodi se da je Đurđić emigrirao u Tucson 2000, a devet godina poslije državna sigurnosna agencija dobila je popis osumnjičenih za ratne zločine u Bosni i Hercegovini. Ustanovljeno je da je bio čuvar u dva logora osnovana sjeverno od Sarajeva “s ciljem etničkog čišćenja”. Na suđenju su svjedočila petorica bivših zatočenika i oni su ispričali kako je Đurđić, kao zatvorski čuvar, tokom 1992. mjesecima mučio zatvorenike. “Tokom izricanja presude, sudija je kazao da je jasnim i uvjerljivim dokazima utvrđeno da je Đurđić krivična djela počinio da bi od imigracijskih vlasti prikrio mučenja ratnih zarobljenika koja je činio kao zatvorski čuvar u Bosni i Hercegovini”, kaže se u saopćenju.

Siniša Đurđić spominje se i u presudi Radovanu Karadžiću. Tačka 2422 kaže: “U Planjinoj kući neki zatočenici zatvarani su u malu samicu. Siniša Đurđić i Nikola Jovanović, Tintorov lični vozač, tukli su i zlostavljali zatočenike i dovodili svoje prijatelje da gledaju. Nakon jednog takvog premlaćivanja, od kojeg je jedan zatočenik izgubio svijest, jedan od Đurđićevih prijatelja izvadio je pištolj i gurao ga u usta nekim zatočenicima, prijeteći da će sve pobiti.”

Za ratne zločine počinjene na području Vogošće trenutno nema suđenja niti je pred bilo kojim sudom u Bosni, a niti pred Višim sudom u Beogradu potvrđena optužnica, a ni podignuta od nadležnih tužilaštava – Tužilaštva Bosne i Hercegovine i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu. Posljednje suđenje za zločine počinjene na teritoriji Vogošće završeno je 20. oktobra ove godine pred Sudom Bosne i Hercegovine, a 14. novembra donesena je prvostepena presuda – Miladin Trifunović oslobođen je optužnice da je, kao komandant Vogošćanske (Crnovrške) brigade VRS-a, odgovoran za ubistva i smrtna stradanja te psihička i fizička zlostavljanja većeg broja osoba, nezakonito zatočenih u “Planinjoj kući” u Svrakama, koji su tokom 1992. godine odvođeni u “živi štiti” i na radove na prvu liniju fronta, što je prouzrokovalo ubistva najmanje 22 i ranjavanja najmanje 18 osoba.

To što više nema optužnica ne znači da je završen posao pravosudnih institucija dužnih da progone osumnjičene za ratne zločine počinjene u ovoj općini. Naprotiv, na “A-listi”, koju je ured tužioca Haškog tribunala prije dva desetljeća poslao Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, na kojoj se nalaze osobe protiv kojih ima dovoljno dokaza za podizanje optužnica, a koju su mediji nedavno objavili, nalazi se čak 37 bivših pripadnika VRS-a i MUP-a RS-a osumnjičenih za ratni zločin počinjen na području Vogošće. Neke od njih spominjali su i svjedoci tokom suđenja Miladinu Trifunoviću. Tako je 24. juna 2021. godine svjedočio Osman Đogić iz sela Vranjka. On je rekao da je 22. septembra 1992. iz “Planjine kuće” odvezen cijeli autobus zatočenika na Žuč, a da su njega i još trojicu poveli Mirko Đukanović i Nebojša Špirić, zamjenik upravnika “Planjine kuće”, i da je tada poginuo Avdo Tirić, koji je nosio municiju s njim, te da su mnogi ranjeni ili poginuli. Osman Đogić tada je kazao: “Nas 13 vratilo se od punog autobusa.”

Pretresno vijeće u presudi Radovanu Karadžiću, u kojoj se također spominju neka imena s “A-liste”, konstatira da su logori u Vogošći bili pod kontrolom MUP-a RS-a; tačka 2391 presude kaže: “Svim zatočeničkim objektima u Vogošći upravljala je jedinica rezervne policije pod komandom Branka Vlače. Vlačo je odgovarao Kriznom štabu i određivao je ko će ući i izaći iz Bunkera i Planjine kuće. Nebojša Špirić bio je Vlačin zamjenik i formalno je imenovan za komandira straže zatočeničkih objekata u Vogošći. Špirić je kasnije došao na Vlačino mjesto i postao upravnik svih zatočeničkih objekata u Vogošći.”

O tome kako su odvođeni u “živi štit” na brdo Žuč prema Sarajevu na suđenju Miladinu Trifunoviću svjedočili su i Hikmet Bekić iz Ilijaša i Mustafa Fazlić iz Lješeva, čiji je brat Hasan poginuo u “živom štitu”, i Izet Šehić iz Gornje Bioče, koji je ranjen dok je izvlačio Hasana Fazlića, i mnogi drugi svjedoci. Na suđenju od 8. jula 2021. godine dva svjedoka opisala su kako su ih na Žuči smjestili u jednu kvadratnu rupu iskopanu u zemlji i kako su ih odatle vojnici VRS-a po potrebi uzimali u “živi štit”. Zaštićeni svjedok A-3 kazao je tada da je u grupi od 50 zatočenika iz “Planjine kuće” otjeran na Žuč, gdje je iz rupe izveden skupa s još 20 zatočenika i poveden ispred pripadnika VRS-a prema položajima ARBiH, i da su svi, osim njega i još jednog čovjeka, ili poginuli ili bili ranjeni. Drugi svjedok Suad Masnopita svjedočio je da je dva puta bio u “živom štitu” i da ga je iz rupe izvodio izvjesni Božur.

Neki svjedoci odbrane Miladina Trifunovića svjedočili su da je “glavni” na Žuči bio Vukota Vuković, a drugi da je komandant na Žuči bio Anđelko Marković. Tako je 23. septembra 2022. godine Mladen Petrović, pripadnik Vogošćanskog bataljona, kazao da je više puta bio na liniji na Žuči i da im je “gore glavni bio neki Vukota Vuković iz Srbije”, a Pero Sikiraš, pripadnik Hotonjskog bataljona, rekao je da im je komandovao neki čovjek kojeg su zvali “Srbijanac”. Na suđenju 3. februara 2023. godine Milan Terzić, Trifunovićev pomoćnik za pozadinu, kazao je da je Vukota Vuković bio autoritet jer je jedini imao čin pukovnika u Vogošći, te da je on za komandanta Vogošćanske brigade u septembru 1992. postavio Miladina Trifunovića, a da je na Žuči komandovao Anđelko Marković i da je gore bilo istureno komandno mjesto. “Sve naredbe donosio je Vukota Vuković, a prenosio Momo Kenjić, drugi čovjek u brigadi”, kazao je Terzić. Momčilo Kenjić bio je načelnik štaba Vogošćanske brigade i svjedočio je 10. februara 2022. godine kao svjedok tužilaštva, te je potvrdio da je Vukota Vuković bio komandant Operativne grupe.

Imena osoba s “A-liste“ osumnjičenih da su ratni zločin počinili na području Vogošće spominjana su i prije početka suđenja Miladinu Trifunoviću. Novinar Esad Muračević, svjedok u Hagu, svjedočio je 2016. godine da je bio zatočen u logoru “Bunker” i kako ga je Stanko Knežević vodio na prisilne radove na prve linije fronta u Zabrđu i na Žuči, te kako je tukao i nožem ubadao zatočenike. Kao jednog od čuvara u logoru “Bunker”, Stanka Kneževića spominjao je i svjedok Osman Hadžić, koji je na suđenju Branku Vlaču pred Sudom BiH svjedočio 19. marta 2014. godine. Esad Muračević u svom svjedočenju spominjao je i Radeta Lukića, kazavši kako su “Žare Milić, Rade Lukić Pape i Marinko Soldo znali i one male količine hrane otimati od logoraša i davati psima”.

Stanko Knežević spominje se i u haškoj presudi Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu, tačka 1537: “Prema navodima iz jedne krivične prijave SJB-a Vogošća od 12. decembra 1992. godine, podnesene Javnom tužilaštvu u Sarajevu (Jahorina), toga dana su dva pripadnika Semizovačkog bataljona vidjela kako je u Donjoj Jošanici Srbin Stanko Knežević, intendant zatvora u Planjinoj kući, postrojio devet zatočenih Muslimana uza zid jedne kuće i pucao u njih iz automata, ubivši svu devetoricu. U izvještaju se dalje navodi da je one koji su preživjeli usmrtio hicem iz pištolja u glavu. Svjedok ST214 u svom svjedočenju je izjavio da je bio obaviješten da su ti zatvorenici odvedeni iz Planjine kuće na brdo Žuč na kopanje rovova. Također je rekao da je on pokupio tijela i prebacio ih u Planjinu kuću.”

Svjedokinja Šefika Alić na suđenju Jovanu Tintoru pred Sudom Bosne i Hercegovine 20. februara 2017. godine optužila je Ristu Berovića da je ubio njenog supruga Mensuda Alića. Ona je ispričala da je 17. juna 1992. godine sa suprugom i dvoje maloljetne djece otišla u kuću preko puta zgrade u kojoj živi u Semizovcu, kako bi nahranila stoku. Oko pola osam navečer pred kuću je došla grupa vojnika i zvala ih da izađu. “Otvorili smo vrata. Pitali su muža kako se zove i, kada je rekao – Alić, vojnik Risto Berović je iz pištolja pucao u njega. Pao je. Prišla sam mu – vidim, mrtav je”, kazala je Šefika. Za Ristom Berovićem, osumnjičenim za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, Federalna uprava policije raspisala je potjernicu 29. decembra 2004. godine po nalogu Kantonalnog suda u Sarajevu.

Radomira Prodanovića zvanog Gaga spominjalo je više svjedoka kao jednog od učesnika u napadu na selo Tihoviće, u kojem je 4. jula 1992. godine ubijeno 32 bošnjačkih civila. U Tihovićima su tada ubijeni: Bešir Halač, Fehim Halač, Ibrahim Halač, Mujo Halač, Rifet Halač, Salko Halač, Sefer Halač, Sinan Halač, Sulejman Halač, Šaban Halač, Tija Azemović, Hanka Huseinović, Hanka Šehić, Ibrahim Kahriman, Mahmut Kahriman, Sead Kahriman, Senad Kahriman, Šaban Kahriman, Abdulah Kožljak, Bajro Kožljak, Hamid Kožljak, Hašim Kožljak, Mensur Kožljak, Mustafa Kožljak, Ramiz Kožljak, Rasim Kožljak, Uzeir Kožljak, Ševal Kožljak, Sejad Sejo Hero, Kasim Hadžić, Esad Hadžić i Đemo Hadžić.

U presudi Radovanu Karadžiću kaže se da su napad na Tihoviće izvršili “šešeljevci”. U tački 2383 piše: “U maju 1992. šešeljevci su napali selo Tihoviće i ubili dvadesetak mještana, među kojima i određen broj pripadnika rezervnih policijskih snaga muslimanske nacionalnosti.” Tačka 2373 presude Radovanu Karadžiću kaže da je “šešeljevcima” u Vogošći komandovao Vasilije Vidović: “Nekoliko srpskih paravojnih i dobrovoljačkih grupa, među kojima su bili i šešeljevci koje je predvodio Vaske Vidović, paravojna grupa koju je predvodio Boro Radić, i odred Šoša pod komandom majora Jove Ostojića, učestvovalo je u borbenim dejstvima u Vogošći, zajedno sa vlastima bosanskih Srba. Opštinske vlasti Vogošće dodjeljivale su sredstva paravojnim formacijama, naprimjer, Radićevoj grupi, pa ih čak i nagrađivale za usluge.”

Boro Radić spominje se i u presudi Momčilu Krajišniku, tačka 602: “U maju 1992. čovjek po imenu Boro Radić izveo je dio zatočenika iz zatočeničkog objekta zvanog ‘Bunker’, u kojem je bilo zatočeno 35 seljana muškog pola iz većinski muslimanskog sela Svrake, i također ih poslao na kopanje rovova na Žuči. Prema riječima jednog svjedoka, dio zatočenika se nikada nije vratio. Vijeće nije u poziciji da tačnije utvrdi šta se dogodilo s tim zatočenim osobama.”

U presudi Radovanu Karadžiću imenovani su i neki čuvari i inspektori koji su mučili zatočenike u logorima: Predrag Žarković, Nebojša Lazić, Predrag Jovanović, Živko Lazarević, Mile Renovica, Slaviša Mišić i Aleksandar Marin. U tački 2402 piše: “Prvog dana boravka u Bunkeru, Muračević je morao proći kroz špalir vojnika koji su ga tukli. Istog dana odveden je zavezanih očiju na jedan most na kojem su ga Predrag Jovanović, Nebojša Lazić i Žarković ispitivali, prijetili mu i udarali ga”, a u tački 2043: “U ispitivanju i batinanju učestvovali su stražari i dva inspektora – Mile Renovica i Slaviša Mišić, kao i Vlačo i Živko Lazarević, bivši inspektor u SJB Vogošća.” Nebojšu Lazića zvanog Nele, pripadnika vogošćanskog SUP-a, kao jednog od onih koji su počinili zločine u Vogošći spominjali su i neki svjedoci na suđenju Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu. Tačka 1514 ove presude, između ostalog, kaže: “Izjavio je da su te zločine, pored ostalih, počinili Nebojša Lazić, Aleksandar Marin, Dragan Damjanović, ‘Mićo četnik’ i Borislav Erak.”

Za ratne zločine počinjene na području općine Vogošća do sada je održano osam suđenja, osuđeno je osam pripadnika VRS-a i MUP-a RS-a i izrečena im je ukupna kazna od 88 godina i 4 mjeseca zatvora, a jedan je oslobođen. Osim toga, Vogošća je na spisku od 20 općina u kojima je, prema haškoj presudi, Radovan Karadžić, predsjednik Rs-a, kreirao ubistva, istrebljenja, progone, deportacije, nečovječna djela, teroriziranje civila i uzimanje talaca, te je osuđen na doživotni zatvor. Vogošća se nalazi i na popisu 37 općina u ugovoru o priznanju krivice koji je Biljana Plavšić, potpredsjednica Rs-a, potpisala s Haškim tužilaštvom, te je osuđena na 11 godina. Vogošća je i među 35 općina u kojima su počinjeni zločini za koje je odgovoran Momčilo Krajišnik, predsjedavajući Narodne skupštine Rs-a, osuđen na 20 godina, kao i među 20 općina u kojima je zlo činio Mićo Stanišić, ministar unutrašnjih poslova Rs-a, kojeg je Haški tribunal osudio na 22 godine.

Većina presuda odnosi se na zločine u logorima. Pred Sudom Bosne i Hercegovine osuđeni su Jovan Tintor, predsjednik Kriznog štaba “srpske općine Vogošća” i član Glavnog odbora SDS-a, na deset godina; Branko Vlačo, upravnik logora za civile “Bunker”, “Nakina garaža” i “Planjina kuća”, na 13 godina; Dragan Damjanović na 20 godina i Slavko Savić na 8 godina zatvora, svi pravosnažno. Pred Kantonalnim sudom u Sarajevu osuđeni su Sretko Damjanović na 9 godina, Boris Herak na 20, Mladen Milanović na jednu godinu i četiri mjeseca i Rajko Janković na 7 godina zatvora, svi pravosnažno. Ostoja Sando pravosnažno je oslobođen pred Kantonalnim sudom u Sarajevu, a pred Sudom Bosne i Hercegovine pravosnažno je oslobođen Momčilo Mandić, ratni ministar pravde Rs-a, koji je, između ostalog, bio optužen i da je kontrolirao logor “Planjina kuća”.