(Veliko)srpska kultura, uprkos presuđenom i dokumentiranom genocidu nad Bošnjacima, uprkos zahvaljujući internetu svima dostupnim, službenih i neslužbenih (privatne arhive) dokumentima, ne mijenja svoj narativ s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća: Zapad je zlo, susjedni narodi mrze Srbi, Srbi su ugroženi gdje god nemaju vlast. Nedostatak srpske introspekcije je očigledan, pa je čudna i pomisao da će Srbi, dok ne donesu odluku, promijeniti sami sebe, odustati od svojih ciljeva, a bazični je – izlazak na Jadransko more.
(Veliko)Srbi ne odustaju od svojih ciljeva
I taj njihov cilj ne bi bio problematičan u moralnom smislu da se nastoji ostvariti političkim i diplomatskim sredstvima, pa čak i vojnim ako oružani sukob podrazumijeva vitešku borbu (vojnik na vojnika). Ali oni koriste sva dozvoljena i nedozvoljena sredstva: masovna ubistva civila, opsade gradova, silovanja žena, genocid, kulturocid; iza njihovih organiziranih aktivnosti usmjerenih protiv susjeda ostaju krv i suze, traume, bol, frustracija, nepovjerenje, strah... U miru, manipuliraju emocijama, onim najsnažnijim u čovjeku, apelirajući na pravdu i ljubav.
(Veliko)srbi ne odustaju od svog cilja, samo mijenjaju njegova imena i sredstva da bi ga ostvarili. Prvo ime za njihov cilj bilo je precizno, “velika Srbija”, a drugo “Jugoslavija”. Kad je ona propala, osmišljen je naziv “svi Srbi u jednoj državi”, danas preimenovan u “srpski svet”, a za potrebe zapadnih diplomata postoji sinonim “Otvoreni Balkan”. Sredstva se, također, mijenjaju.
Fizička eliminiranja smetnji izlasku rusko-srpske pravoslavne kulture na obale toplog mora, dakle Bošnjaka, Albanaca i Crnogoraca, nisu ostvarena, pa je sredstvo promijenjeno: umjesto fizičkog eliminiranja, nastavio se nakon raspada Jugoslavije prekinuti proces asimiliranja Bošnjaka i Crnogoraca. (Albance je nemoguće asimilirati zbog jezika. Vojni poraz Albanaca također je nemoguć, pa se s njima danas nastoji postići dogovor.)
Promjena modusa operandi za asimiliranje Bošnjaka
Sama asimilacija dug je proces. U ovom historijskom trenutku, kada Bošnjaci (pa i Crnogorci, donekle) imaju institucije koje skrbe za njihov identitet, asimilaciju nije moguće provesti zakonima i procedurama kao u bivšoj Jugoslaviji. Podsjetimo, asimiliranje naroda koji onemogućavaju velikosrpske nacionalne interese u socijalističkoj Jugoslaviji sistemski je provođeno, po direktivi, kroz negiranje bosanskog i crnogorskog jezika, brisanjem povijesnih činjenica u obrazovnom sistemu, a možda najefikasnije masovnom kulturom: popularnim pjesmama, filmovima, TV-serijama, zabavnim programima kroz čije su oblike promovirane specifičnosti srpske kulture... Iako se i danas koriste slične metode (Pink, Zvezde Granda, TV-serije producirane u Srbiji, filmovi...), činjenica da i druga strana ima zakonsko pravo (koje nije imala u Jugoslaviji) realizirati svoje sadržaje (ramazanski program, dokumentarne emisije, izdavačku djelatnost...) znači da su efekti asimiliranja smanjeni. Ali ne i u cijelosti prekinuti: zloupotrebljava se sloboda tržišta ideja koje se promoviraju kroz – priču.
A priča ima moć, nemjerljivu. Bilo da je umjetnička (fiktivna) ili dokumentarna, ona će svakako utjecati na misaoni i emocionalni registar čitatelja (ili slušatelja), jer sam model priče, kao takve, njena struktura sadrži u sebi elemente korespondentne psihologiji čovjeka, za koju znanost kaže da ima narativnu prirodu. (Lacan, francuski psihoanalitičar i psihijatar, otići će i dalje i reći da je sama naša podsvijest, generator naših riječi, dijela i emocija, strukturirana kao sistem znakova, odnosno jezik.) Srbi su duboko svjesni njene moći i maksimalno je koriste. U ovom periodu nastoje srbizirati Bošnjake ne samo na pojavnom nego i suštinskom nivou.
Instaliranje beskompromisnosti u bošnjački kulturni kod
Ne treba bježati od činjenice da je autentična bošnjačka kultura, koja je svoje mijene doživljavala kroz kulturno-povijesnu evoluciju (prelazak srednjovjekovnih Bošnjaka na islam, ulazak/vraćanje Bošnjaka u zapadnoevropski kulturno-civilizacijski krug dolaskom Austro-Ugarske, pri čemu zadržava islamsko-orijentalno nasljeđe), oslabljena, ne i pokorena, sistemskim ateiziranjem i negiranjem njenog postojanja u socijalističkoj Jugoslaviji, čime su se otvorila vrata za prihvatanje onih vrijednosti koje joj inače nisu bliske.
Sposobnost Bošnjaka da nađu balans između mogućeg i željenog, kroz cijeli milenij njihova postojanja, pomogla im je da nikada ne izgube svoju identitarnu posebnost. Kompromis i balans između racionalnog i emocionalnog bazične su vrijednosti bošnjačke kulture, ali ranjene vrijednosnim sustavom socijalizma, koji je bitno određen moralizmom, tj. nesposobnošću za prihvatanje različitosti, te posljedično zahtijeva ukidanje Drugog i Drugačijeg, a ne kompromis s njim. Bošnjačka kultura razlikuje se od srpske, koja njegovanjem Kosovskog mita odbija naći kompromis između Carstva Nebeskog i Carstva Zemaljskog (duhovnih i materijalnih potreba u ljudskom biću), opredjeljuje se za Carstvo Nebesko i (samo)uvjerena da je izabrala put Istine pravi pakao u Carstvu Zemaljskom, ne razumijevajući da će upravo zbog toga izgubiti Carstvo Nebesko, jer Bog zabranjuje prisiljavanje.
Upravo različito razumijevanje institucije kompromisa i balansa ona je differentia specifica bošnjačke i srpske kulture. Ali, kako rekosmo, ne treba smetnuti s uma to da su neki Bošnjaci kroz jugosocijalizam donekle posrbljeni. Dio Bošnjaka nema kapacitet za pravljenje balansa, odnosno prihvata zajedničke sadržioce socijalističkog i, na Kosovskom mitu konstruiranog, misaonog i emocionalnog univerzuma, čije je jezgro beskompromisnost, kao ontološka vrijednost. (Biti beskompromisan u kritičnim historijskim trenucima moralno je. Biti beskompromisan u svakom slučaju iracionalno je.)
Univerzalne vrijednosti vs. ovozemaljski interesi
Ta bliskost srpske kulture sa socijalističkim vrijednosnim sustavom u ontološkom smislu olakšava proces asimiliranja Bošnjaka, kojem se može suprotstaviti tek njegovanjem kulture sjećanja i pamćenja surove zbilje kroz koju su prošli devedesetih godina prošlog stoljeća i razumijevanje njenog suštinskog uzroka – potkapacitiranosti srpske kulture da prizna postojanje bošnjačke kulture kao ravnopravne u najširem smislu te riječi.
Zato su srpske institucije (SPC, SANU, političke partije, mediji) predane dvama procesima: falsificiranju činjenica iz prošlosti i produkciji priča kojima se u bošnjačkoj kolektivnoj svijesti nastoje promijeniti obrasci promišljanja koji podrazumijevaju kompromis. Prvom procesu se, s obzirom na brojnost fakata i dostupnost njima, lahko može suprotstaviti. Ali drugi proces je kompleksniji i zahtijeva maksimalan kognitivni, pa i emocionalni angažman.
Obrasci promišljanja najlakše se mijenjaju apeliranjem na emocije. A emocije, ne samo Bošnjaka ili Srbina, nego svakog čovjeka na planeti, kompleksni su fenomeni uvijek bazirani na suprotstavljenosti unutarnjeg zova u čovjeku, koji čezne za savršenim mirom Neba i, s druge strane, ovosvjetske, zemaljske mijene koje nerijetko proizvode nemir i nesklad. I taj Nebeski, božanski poredak poredak je pravde i ljubavi, uzvišenih vrijednosti koje nadilaze svaki partikularni, ovozemaljski interes kako pojedinca, tako i zajednice.
Zloupotreba univerzalnih vrijednosti
Priče o Srđanu Aleksiću, doktora Sekule Stanića iz Foče i Bošku i Admiri konstruirane su upravo zato da bi se u bošnjačkom podsvjesnom rasplamsala već usađena osjećanja težnje ka uzvišenim vrijednostima i predstavile kao smetnja ovosvjetskim interesima. Ulazimo u prostor u kojem se nije lahko snaći, u kojem je potrebno uložiti napor da, s jedne strane, zadržimo svijest o važnosti univerzalnih, božanskih vrijednosti, a da s druge strane insistiranjem na njima na padnemo u zamku glupave dobrote, jednostavnije rečeno, ne dozvolimo da nas naša obaveza neodustajanja od božanskih načela dovede u poziciju da zbog njih platimo ovozemaljsku cijenu. Kompleksnost života i jeste u tome što nije jednostavno pokoriti se božanskim načelima, a istovremeno izbjeći ovosvjetsku patnju. Poznato je da je priča o Aleksiću poluistinita, a priča o dr. Staniću iz Foče potpuno neistinita. Ali ako pretpostavimo da su istinite, šta dobijamo? Bit ćemo eksplicitni i reći da nije jednostavno istovremeno poštivati požrtvovanost i hrabrost dva Srbina a ne pasti u zamku relativiziranja odgovornosti kulture kojoj oni pripadaju, za sve nevolje na Balkanu, a što bi bila priprema za novi genocid.
Spomenute priče kreirane su upravo zbog toga, zbog stavljanja u zadatak dobrom Bošnjaninu da se, pored očigledne opasnosti u kojoj se nalazi, i zbog kojeg mora donijeti odluke koje nisu jednostavne, mora boriti i sam sobom, opterećen moralnom dilemom treba li ili ne staviti lajk na objavu N1 BiH na Facebooku, kojom se sjeća “hrabrog mladića”. Jer Srđan Aleksić i dr. Stanić, kao i Boško i Admira, iako su stvarne ličnosti, zapravo funkcioniraju kao likovi iz priča koji simboliziraju uzvišenu vrijednost pravednosti i ljubavi. Ne odati im priznanje ništa je drugo do biti protiv pravednosti. Boško i Admira, također, simboli su univerzalne vrijednosti ljubavi, pa ako ne oplakujemo njihov tragični završetak, može nas se atribuirati kao bezdušne ljude. Aleksić, Stanić, Boško i Admira u javnom prostoru postali su heroji iz starogrčkih tragedija, a znamo da je njihova funkcija prema Aristotelu doživljavanje katarze. A ko treba proći kroz katarzu – Bošnjaci ili Srbi?
Priča nije efikasna ako nema svog čitatelja/slušatelja
Zapravo, problem te tri priče treba posmatrati u kontekstu njihove percepcije u srpskoj i bošnjačkoj javnosti.
U srpskoj javnosti spomenuti likovi uopće nisu popularni. Bizarno je što nam je stvarna istina o slučaju Aleksić došla ni manje ni više nego iz ultrašovinističkih srpskih krugova, koji su svjedoci događaja, i osuđuju Aleksića zato što šverca robu dok njegovi drugovi “ginu za Srpsku”. Srbi Staniću nisu podigli spomenik zbog tobožnjeg spaljivanja vlastite kuće u znak protesta što Srbi spaljuju bošnjačke, nego je njegovo ime na spomeniku svim Srbima poginulim za srpsku stvar. O suosjećanju i kajanju zbog Boška i Admire nema ni govora u srpskom javnom prostoru.
U bošnjačkoj javnosti, koju, nažalost, uglavnom modeliraju poklonici socijalističkog vrijednosnog sustava, te priče imaju funkciju da se pokazivanjem “dobrih Srba” (kao da razuman čovjek ionako nije svjestan da postoje razumni i moralni Srbi) srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima razumiju kao incident koji su proizveli zli moćnici, a nije rezultat velikosrpske kulture. Time se implicitno promovira vrijednosni sustav svjetonazora socijalizma, koja relativizira moć kulture, a posljedično promovira paradigmu prema kojoj je moćna manjina uvijek zla, a nemoćna većina uvijek dobra. Pojednostavljeno rečeno, srpska kultura se kroz likove Aleksića i Stanića abolira od agresije i genocida nad Bošnjacima, a odgovornost se seli samo na neke moćne pojedince. U pravnom smislu, tako treba i biti, ali u moralnom nipošto.
Narativi se, tako, s onih koji su upućeni na zbilju (činjenicama potvrđena srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima, koje većina Srba odbija prihvatiti) transponiraju na konstruirani, možemo reći i “virtualni”, fiktivni, mogući (ne stvarno postojeći) svijet. A iz tog svijeta, misaonog, vrši “upad” u emocionalni registar i, vice versa, proizvodi stajalište: za sav užas devedesetih kriva je moćna, nacionalistička manjina, a trpi slaba, dobra većina. Drugim riječima, briše se odgovornost srpske i/ili velikosrpske kulture i prenosi se na nepostojećeg “manjinskog, zlog moćnika”.
Najnemoralniji primjer koji potvrđuje rečeno je afirmacija priče o “sarajevskom Romeu i Juliji”, koja je također u funkciji relativiziranja povijesnih činjenica, u korist agresora, a na štetu žrtve. Sam neformalni naziv za spomenute pokojnike jeste vrhunac nemorala: Montequi i Capuleti bili su u zavadi i sprečavali su svoju djecu da se vole. Bošnjaci i Srbi nisu bili u zavadi, nego su Srbi napali Bošnjake i nanijetili im nestanak. Zapravo, niti su Srbi niti Bošnjaci zabranjivali Bošku i Admiri da se vole. Nego su Boško i Admira mogli živjeti među Bošnjacima, kao što su živjeli i žive mnogi supružnici iz različitih etnonacionalnih zajednica. Međutim, spomenuti par odlučio je ne dijeliti sudbinu s ostalim napadnutim građanima i, uvjereni da će im biti bolje ondje odakle se Bošnjaci granatiraju (jer Bošnjaci ne ubijaju srpske civile, kao Srbi bošnjačke), krenuli bježati na teritoriju pod srpskom kontrolom, a na tom putu bili ubijeni.
To su fakti, poznati javnosti. Fakti na osnovu kojih su sarajevski mediji izgradili priču koja nespremnost pojedinca da se odrekne svoga komfora zarad interesa zajednice kojoj pripada promovira kao visoku moralnu vrijednost. Nije nam ugodno, ali zarad rasvjetljavanja zlih narativa, prinuđeni smo tretirati moral onih koji nisu više među nama: nije moralno pokušati pobjeći iz grada pod opsadom u skute onih koji grad drže pod opsadom. Osim u slučaju da je kolektivni identitet nebitna kategorija. (A upravo se Bošnjacima od samih Bošnjaka lijeve ideološke orijentacije uporno nameće da je besmisleno braniti kolektivni identitet.) Apelirati na važnost ljubavi između supružnika, kao vrijednosti zbog koje ovosvjetski život ima smisla, na moralnost pokušaja spašavanja njihovih života, nije problematično. Osim u slučaju ako je ljubav među ljudima jedina vrijednost i jedini smisao naših postojanja, što nije slučaj. Postoje i druge vrijednosti zbog kojih život ima smisla, zbog kojih je insan uzvišen nad sva stvorena bića. Jedna od njih je istina. Druga je empatija spram nedužne žrtve. Treća je požrtvovanost, koja se slavi u slučaju Aleksića, a u slučaju Boška i Admire opravdava njen nedostatak.
Afirmacija sve tri priče, sve i da su istinite, nemoralan je čin. A nisu istinite, jer da jesu, vjerovatno ne bi bile promovirane – lakše je vjerovati u laži, posebno ako nas takva vrsta vjerovanja oslobađa odgovornosti i suočavanja s teškom realnošću. Nije ugodna realnost živjeti uz kulturu i s kulturom koja periodično rađa zločinačke projekte, kakav su pretposljednji “svi Srbi u jednoj državi” i posljednji “srpski svijet”. Ravnopravnost, reciprocitet, međusobno uvažavanje i poštovanje s drugima njoj su strani pojmovi. Zato teško podnosi činjenice, pa su joj potrebne priče – izmišljene. I da bi sebe smirila u vlastitim lažima, a i da bi druge lakše pokorila tim istim lažima, na već opisani način, što je nemoralno. Jednako nemoralno kao i davanje naziva ulici u glavnom gradu Bosne i Hercegovine po imenu lika iz izmišljene priče.
