U vremenu globalizacije i sveopće bezrezervne utrke za materijalnim blagostanjem, ako ono negdje i za nekoga uopće postoji, jezička, tradicijska, kulturološka pitanja ostaju na margini, čine se nevažnima i društvo se njima sve manje bavi. Ova je pojava posebno izražena i ubrzana kod Bošnjaka, koji ne uspijevaju izgraditi državne mehanizme definiranja i zaštite vlastitih nacionalnih temelja. Dijelom se ova nemogućnost, da ne kažemo nesposobnost, može pripisati dejtonskom uređenju njihove matične države, ali i nedostatnom i neadekvatnom angažmanu bošnjačke kulturne, intelektualne elite da se ova pitanja sistemski i institucionalno definiraju, opišu, klasificiraju i zaokruže. Kod Srba i Hrvata stanje je bitno drugačije, budući da Beograd i Zagreb kao kulturni (i ne samo kulturni) centri i njihove nacionalne institucije, matice, univerziteti i akademije djeluju i na području Bosne i Hercegovine, ozbiljno razumijevajući značaj posla koji rade.
SRPSKO-HRVATSKO VRIJEME
Današnje stanje bošnjačkoga naroda i njegovih kolektivnih vrijednosti, koje bi se, u najmanju ruku, moglo nazvati nesređenim, u velikoj je mjeri određeno činjenicom da u vrijeme u kojem smo odrastali i školovali se bosanski jezik nije nosio svoje ime. Historijski i izvorni naziv jezika Bosne i Hercegovine ukinut je aktom Zemaljske vlade u Sarajevu u oktobru 1907. godine. Prema toj odluci “Zemaljska vlada određuje prestanak upotrebe dosadašnjeg naziva zemaljskog jezika kao ‘bosanski jezik’, u svoj oficijelnoj korespondenciji, u svoj izdatoj dokumentaciji od strane zemaljskih ustanova, službi, i svih drugih zemaljskih institucija, ubuduće će se koristiti isključivo oficijelni naziv ‘srpsko-hrvatski jezik’ (serbo-kroatische Sprache)”. Bio je ovo prvoklasan politički čin koji su izborile, ili izlobirale, srpske i hrvatske elite toga vremena, dok su bošnjački prvaci i tada potpuno pogrešno smatrali da imenovanje jezika nije pitanje od provorazrednog značaja. Rez koji je tada načinila austrougarska vlast imao je dalekosežne posljedice, uveliko odredivši razvoj jezičkoga i općeg kulturnoga identiteta Bošnjaka u 20. stoljeću. Refleksije toga čina prisutne su i danas, mnogo više nego nam se to čini.
Naše je sazrijevanje i stasavanje sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća samo tu i tamo, sporadično, bilo obilježeno pripadanjem Bosni i bosanskom podneblju u najširem smislu, a o bošnjačkim se vrijednostima, gotovo bez izuzetka, nije ni govorilo. Sve je bilo u bojama jugoslavenstva, s dominantnim srpskim i bljeđim hrvatskim nijansama, u tonu tobožnjeg zajedništva, “bratstva i jedinstva” koje nije podrazumijevalo bratsko udruživanje na ravnopravnim osnovama nego asimilaciju po mjeri najbrojnijega i najutjecajnijega naroda, srpskog, i njegove kulture i identiteta. Iz perspektive današnjice izgleda da drukčije i nije moglo biti. Velikosrpska politika proizvodila je narative, djelujući suptilno i u vrijeme komunizma, kroz različite socijalističke institucije, akademije, kulturne i druge organizacije, forume, izdavačke kuće i, što je posebnog traga imalo, školske programe, lektire, udžbenike.
I to je bilo tako, manje-više općeprihvaćeno, bez otpora unutar bošnjačkih intelektualnih krugova, izuzmemo li velikane poput Alije Isakovića i Mehmedalije Maka Dizdara, te rijetke mislioce mladomuslimanskog nasljeđa i pojedince koji su suptilnu srpsku kulturološku hegemoniju, uglavnom, prepoznavali iz iseljeništva. Na vodećim pozicijama u bosanskohercegovačkom društvu Bošnjaka bilo je malo, a i oni koji su uspjeli zauzeti važna mjesta u sistemu obrazovanja, kulture, novinarstva nisu pokazivali znakove bošnjačke nacionalne svijesti, niti su se zalagali, uz malobrojne izuzetke, za bosansku samosvojnost. Režimska “intelektualna krema” uklapala se u narativ koji je Bosnu prikazivao kao republiku nižeg ranga, a Bošnjake kao skupinu koja osim vjerskog nema drugog utemeljenja.
POVRATAK OTPISANIH
A onda je došao referendum i na međunarodnom planu vraćena nezavisnost, nakon čega je Bosna i Hercegovina bila primorana da tu nezavisnost brani od dvostruke oružane agresije. Ni tada mnogim projugoslavenskim intelektualnim prvacima nije bilo jasno šta treba činiti i teško su se oslobađali, oni koji su to uopće i željeli, narativa koji je u već propaloj Jugoslaviji vladao – a to je da susjedi i njihova nadmoć, pa i ona jezička i kulturološka u Bosni i dalje trebaju dominirati jer je to prirodno stanje, ono na koje smo naviknuti.
Kako se Bosna ipak odbranila, a njen najbrojniji narod opstao, prirodno je bilo da se krene u proces afirmacije onih kulturnih i tradicijskih karakteristika koje su tokom prethodnog, i prividno prevladanog jugoslavenskog narativa, bile potisnute, zatomljene. Taj je proces započet u godinama nakon završetka rata na način da se ozbiljno krenulo u normiranje i afirmaciju bosanskoga jezika u obrazovnim institucijama, udžbenicima i medijima. Samo primjera radi, etimološko h, kao jedna od specifičnosti bošnjačkih govora i bosanskoga jezika uopće, vratilo se ondje gdje mu je oduvijek bilo mjesto, pa smo i u školama i u medijima mogli čuti da se zastave vihore, da jabuka, kad spadne s grane, truhne, da nas ubi promaha, a bila je prihvatljiva i upotreba onog specifičnog sekundarnog bosanskog h u sahat, lahko, mehko i sl. Orijentalna leksika, onaj njen sloj koji je Bošnjacima stoljećima blizak i koji je urastao u njihov jezički osjećaj, probijala se u javni prostor kao dio općeprihvaćenog jezičkog blaga. I nastavnici i novinari, serbez, koristili su riječi poput avlije, mindera, ahbaba, ali i meleka, dženaze, dženneta, meleka, ahireta, dunjaluka, pejgambera, i to bez konotacija i ironije.
Zaboravljeni bošnjački pisci, upravo oni koji su bosanski jezik s njegovim specifičnostima njegovali, poput Bašagića, Muradbegovića, Nametka, Čolakovića i drugih, dobili su zasluženo mjesto u školskim lektirama, a učenici i studenti prvi put imali su priliku da uče (ili da prvi put za njih čuju) o Hasanu Kaimiji, Pruščaku, Ljubušaku i drugim velikanima bošnjačke kulturne povijesti, ali i prošlosti općenito. A onda, kao da smo se uplašili vlastitoga identiteta na tom putu smo negdje, nekad, sami stali. Ili smo zaustavljeni, kamo sreće da smo samo usporeni jer bi se to nekako dalo i razumjeti i prevladati.
SAMOVOLJNI IZLAZAK IZ JEZIKA
I danas, trideset godina nakon formalne samostalnosti, svjedočimo općem zanemarivanju bosanskoga jezika i bošnjačke književnosti u široj upotrebi, školstvu i medijima. Upitate li učenike i studente u Sarajevu, Tuzli, Mostaru, čak i one koji pohađaju gimnazije ili nastavničke fakultete, začudit ćete se kako malo znaju o bosanskoj prošlosti, bošnjačkoj kulturi i tradiciji, našim piscima i njihovim djelima. Ne insistira se ni na upotrebi u pismu i govoru etimološkoga h, a bošnjačka je književnost u drugom planu. A takvo stanje u školstvu korespondira s onim u širem javnom prostoru, štampi i elektronskim medijima.
Čak je i proces samog normiranja bosanskoga jezika ostao neprecizan i nedorečen. Od rata naovamo dobili smo tri autorska pravopisa, i to dva od istog autora, Senahida Halilovića, a nedavno je započelo i promoviranje Bosanskog pravopisa Refika Bulića. Iako su sva tri priručnika pripremljena studiozno i ozbiljno, pojedina su rješenja u njima različita i s pravom sami sebi postavljamo pitanje koji je od ta tri pristupa pravopisnoj problematici u bosanskome jeziku prihvatljiviji, odnosno šta će u konačnici biti općeprihvaćeno kao standard? Imamo li u vidu da je u najavi objavljivanje još barem jednog, a moguće je i dva pravopisa, teško da ćemo dobiti jasan bosanski jezički standard.
Zbog činjenice da kao društvo nismo izgradili odnos prema nacionalnim pitanjima, a jezičko je među njima od prvorazrednog značaja, ostat će nejasno kako je ispravno pisati određene oblike, konstrukcije, izraze.
Prvi Halilovićev pravopis objavljen je odmah nakon završetka Agresije na Bosnu i Hercegovinu i više je odražavao osjećaj pripadnosti bosanskim jezičkim vrijednostima, uvažavajući upravo one specifičnosti koje bosanski jezik, na temelju bošnjačkih narodnih govora, čine posebnim, drugačijim od nebošnjačkih jezičkih izraza. Takvo normiranje jezika na neki je način odražavalo opće raspoloženje u narodu, da trebamo njegovati i čuvati svoje, nezavisna smo država, samosvojna kultura, i valja nam njegovati vlastiti jezički identitet. Kako je vrijeme odmicalo, činilo se, potpuno pogrešno, da i potrebe za čuvanjem kulturnih i tradicijskih specifičnosti ima sve manje. Bosanština se polahko gubila i danas se u javnom prostoru o bosanskome jeziku govori samo deklarativno, odnosno, brine se briga isključivo o nazivu jezika ili nastavnoga predmeta, dok se njegove unutrašnje vrijednosti, jezičko bogatstvo i ljepota zanemaruju. Na ovaj bi kratki opis trenutnog stanja valjalo objasniti i uzroke, ali bi za njih trebalo mnogo više prostora. Na koncu, svakome bi trebalo biti jasno, pa i nama samima, da narod s iskustvom genocida, a Bošnjaci su upravo to, institucionalnim njegovanjem vlastitih vrijednosti nikoga ne ugrožava niti ograničava nego naprotiv, time samo doprinosi boljem razumijevanju prostora i vremena u kojem preživljava.
Naše je sazrijevanje i stasavanje sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća samo tu i tamo, sporadično, bilo obilježeno pripadanjem Bosni i bosanskom podneblju u najširem smislu, a o bošnjačkim se vrijednostima, gotovo bez izuzetka, nije ni govorilo. Sve je bilo u bojama jugoslavenstva, s dominantnim srpskim i bljeđim hrvatskim nijansama, u tonu tobožnjeg zajedništva, “bratstva i jedinstva” koje nije podrazumijevalo bratsko udruživanje na ravnopravnim osnovama nego asimilaciju po mjeri najbrojnijega i najutjecajnijega naroda, srpskog, i njegove kulture i identiteta.
