Sprečavanjem da jedinice tadašnje Jugoslavenske narodne armije drugog maja 1992. godine zauzmu zgradu Predsjedništva BiH odbranjena je država Bosna i Hercegovina. Drugi maj 1992. jedan je od ključnih datuma u opstojnosti samostalne i nezavisne Bosne i Hercegovine. Tenkovi i oklopni transporteri tadašnje JNA zaustavljeni su nadljudskim naporima branilaca okupljenih u Teritorijalnoj odbrani RBiH na Skenderiji, svega stotinjak metara od zgrade Predsjedništva RBiH. Zauzimanje zgrade Predsjedništva BiH je spriječeno, ali je dan kasnije Sarajevo zatvoreno i počela je opsada koja će trajati 1.425 dana.
Pripadnici Teritorijalne odbrane već su ranije blokirali kasarne bivše JNA, ali bez sprečavanja ulaska i izlaska u objekte. Međutim, 1. maja 1992. stanje se izmijenilo. Toga dana pojačano je granatiranje Sarajeva, a zabilježeni su veliki pokreti jedinica JNA oko grada, stoji u Monografiji Prvog korpusa Armije RBiH. Uz podršku JNA, srpske snage 1. maja zaposjele su centralni dio Vogošće i iz Ilijaša napale Visoko i Brezu. Pripadnici Teritorijalne odbrane odgovorili su tako da su potpuno blokirali Komandu Druge vojne oblasti u Sarajevu.
I pored toga što je Predsjedništvo RBiH po svaku cijenu nastojalo izbjeći otvorene sukobe između JNA i Teritorijalne odbrane RBiH, do žestokog sukoba ipak je došlo 2. maja 1992. godine, i to baš u Sarajevu. Zapravo, bila je to velika i značajna bitka za odbranu glavnog grada Bosne i Hercegovine, koju su branioci Sarajeva dobili.
Čarke su počele u podne 2. maja 1992. oko Doma JNA u Sarajevu, u kome se, pored naoružanja i opreme, nalazilo i dosta umjetničkih slika velike vrijednosti. Teritorijalci Starog Grada nastojali su spriječiti pljačku Doma JNA. Njihova delegacija ušla je u Dom da pregovara s načelnikom. Međutim, na njih je odmah otvorena vatra i ubijen je jedan pripadnik TO.
“Ušli su na pregovore s potpukovnikom Bogojem Božinovskim. Odmah po ulasku, Božinovski je pucao na njih i ubio je Asafa Hadžića, jednog od prvih organizatora odbrane Sarajeva”, pričao je za Faktor Avdo Huseinović, autor brojnih filmova o Agresiji na BiH, koji je, između ostalog, dokumentirao i svjedočenja učesnika odbrane grada tog 2. maja. “Tada je ranjen i Zakir Puškar. Uslijed razmjene vatre, ranjen je i Božinovski, a ostatak pripadnika JNA se predao te su razmijenjeni nakon nekoliko dana.”
Zatim je prema Domu JNA krenula jedinica 65. zaštitnog motorizovanog puka JNA da “vidi o čemu se radi, da izvuku i spase zaposlene”, ali jedinica nije stigla na odredište jer je “napadnuta sa svih strana iz svih oruđa i oružja”. Odmah zatim prema centru grada krenule su tri kolone JNA s tenkovima, oklopnim transporterima i kamionima. Tako je otpočela ova bitka za odbranu Sarajeva.
Kolona tenkova i transportera sa specijalcima uspjela se probiti do Skenderije, dijelom prešla most i našla se pedesetak metara ispred zgrade Skupštine Grada i stotinjak metara od zgrade Predsjedništva RBiH. To je bio najkritičniji trenutak bitke. Pripadnici JNA su počeli tući “iz topova i mitraljeza sa tenkova i oklopnih transportera po zgradama Skupštine Grada i Predsjedništva”. U toj dramatičnoj situaciji borbu je prihvatilo i obezbjeđenje zgrade Predsjedništva, ali bitku je riješila jedna protivoklopna grupa koja je, zajedno s obezbjeđenjem Predsjedništva i jedinicom TO sa Skenderije, uništila dva tenka i dva transportera, a zapaljen je i jedan Pinzgauer u kome su bili vojnici.
Na Trgu Austrije, na Bistriku, gdje je bila komanda Druge armijske oblasti, odnosno komanda JNA za cijelu BiH i neke dijelove Hrvatske, tog dana bio je general JNA Milutin Kukanjac, koji je naredio da iz Vojne bolnice (danas Opća bolnica “Abdulah Nakaš”) krene elitna jedinica protivdiverzantskog odreda na čelu s majorom Markom Labudovićem prema Skenderiji, odnosno Predsjedništvu BiH. Krenuli su s borbenim vozilima kroz ulicu pored nebodera UNITIC. U tom momentu već su kod Predsjedništva bile snage odbrane grada.
“Tada počinje čuvena bitka na Skenderiji, a jedno od ključnih obilježja bitke jeste to da je rahmetli Nusret Šišić Dedo improvizovanom protivoklopnom napravom napravljenom od vodovodnih cijevi pucao po njima i pogodio jedno od borbenih vozila. Usput je pogodio i tramvaj. Počela je pješadijska borba, gdje su uspjeli savladati Labudovićevu grupu. Labudović je tada teško ranjen. Njega su preko Ajfelovog mosta prenijeli radnici Doma mladih kako bi mu ukazali pomoć. U tom momentu nisu znali o kome se radi. Kada su ga spustili na trolejbusku stanicu, pala je granata, najvjerovatnije ispaljena s Trebevića, i 'dotukla' je Labudovića, a smrtno ranila Marka Starčevića, šefa osiguranja Doma mladih. Ranjen je Esko Alispahić, koji je kasnije preminuo. Teško je ranjen i radnik Peđa Novković. Ovo se dešavalo oko 13 sati”, pričao je Huseinović.
Prema nekim podacima, 2. maja 1992. godine 35 pripadnika JNA izgubilo je živote u pokušaju osvajanja Sarajeva, a tridesetak je zarobljeno. Veliku hrabrost pokazali su i branioci grada koji su na prostoru kod Narodnog pozorišta i zgrade UPI-ja, u centru grada, vodili borbu s pripadnicima 65. zaštitnog motorizovanog puka 2. VO.
Iz komande JNA na Bistriku pukovnik Milan Šuput, koji je komandovao svim specijalnim jedinicama Druge armijske oblasti, krenuo je u popodnevnim satima s tridesetak specijalaca i borbenim vozilima kroz Dobrovoljačku ulicu (danas Hamdije Kreševljakovića). Na mostu Čobanija prešli su Miljacku i stali pored zgrade Pošte.
“U saradnji s radnicima Pošte koji su bili odani SDS-u, među kojima je bio i šef smjene, izvjesni Simo Zubanović, Šuputovi specijalci su ušli u Poštu i zapalili je. Hiljade telefonskih priključaka je ostalo bez funkcije. U jednom momentu dio njih se parkirao ispred Narodnog pozorišta i tada se dešavaju one poznate scene kada Adem Jež, Dževad Topić Topa i ostali iz grupe dejstvuju na njih s ćoška Kulovićeve ulice. Odvijala se kratka pješadijska borba. Jež je prvi put u životu ispalio projektil iz protivoklopnog sredstva. Oni su mi pričali da nikada ranije nisu pucali iz toga i da su to oružje zarobili u ranijoj akciji na Jevrejskom groblju, a da im je Dževad Rađo donio katalog iz kojeg su oni učili kako da to oružje upotrijebe”, kazao je Huseinović.
Projektil ispaljen s ugla Kulovićeve i Titove ulice pogodio je borbeno vozilo u blizini zgrade Narodnog pozorišta. Tada se Šuputovi specijalci povlače. Branioci grada pretpostavljali su da su se oni vratili na Bistrik, ali kasnije će se ispostaviti da su se zabarikadirali u podrumu zgrade kod današnjeg BKC-a.
“Krenula je pucnjava. Tada pada granata na rub nekadašnje robne kuće 'Zema' kod Centralne banke BiH. Slučajno smo se svi sklonili. Civilima sam rekao da bježe jer već je to krenulo. Policija je stavljala protivtenkovske mine na Titovu. U tom momentu se pali Pošta na Obali. Mislim da se to iznutra uradilo, da su je zapalili. Specijalci su pobjegli, s civilima se izmiješali u podrumima. To naše djelovanje je imalo efekta. Do navečer je trajala pucnjava sa svih strana. U dva-tri navečer, to je već bio 3. maj, Goran i Dudo otišli su da skinu šarac s transportera koji je bio parkiran pred Narodnim pozorištem. Nismo ni znali da su specijalci pobjegli u UPI-jev neboder, tačnije u diskoteku 'Teatar' u podrumu. Bili su unutra. Kada su njih dvojica došli da skidaju mitraljez, iz podruma su djelovali specijalci i ranili Gorana”, ispričat će Dževad Topić u razgovoru za Anadoliju.
Vojni specijalci su se u večernjim satima zabarikadirali u zgradi Radničkog univerziteta “Đuro Đaković” (danas Bosanski kulturni centar) i narednog jutra, zajedno sa svojim komandantom, podignutih ruku, drhteći, predali se naoružanim sarajevskim mladićima u patikama i farmerkama koje je vodio Dževad Topić.
U popodnevnim satima pripadnici Specijalne jedinice MUP-a RBiH Nezir Brajović Braja i njegov pomoćnik Ajnur Mehićević su iz prostora blizu zgrade Parlamenta BiH pucali na agresorski tenk koji je došao do Vrbanja mosta, danas Mosta Suade i Olge, s ciljem da ide do zgrade Predsjedništva RBiH. Iako je Brajević bio iskusan specijalac, tri ose su mu zakazale. Tri puta je pokušao ispaliti projektil na tenk i tek četvrto punjenje je bilo uspješno. Pogodio je tenk koji je do kraja opsade grada ostao kod mosta.
S druge strane Miljacke ulicom prema Skenderiji probilo se nekoliko oklopnih vozila JNA te je agresor na taj način pokušao izdejstvovati pobjedu kod Predsjedništva. Iz tog pravca su pucali i zapalili zgradu Općine Centar.
Vodila se kratka pješadijska borba u blizini Skenderije, ali se agresor nakon neuspjeha povukao. Na tranzitu, na spoju s Urijan Dedinom ulicom, tog se dana našao agresorski tenk koji se pokušao probiti u centar grada. Nekoliko branilaca Sarajeva ga je zapalilo molotovljevim koktelom. Na čelu te grupe bio je Vlatko Marković. Pripadnici JNA su uspjeli ugasiti vatru, ali su se i povukli prema Lukavici.
Branioci Sarajeva 2. maja 1992. čvrsto su u blokadi držali i Komandu 2. VO, kao i kasarne “Maršal Tito”, “Viktor Bubanj” i “Jusuf Džonlić”. Tako su se komandant 2. VO JNA general Milutin Kukanjac i njegovi najbliži saradnici našli u klopci. No iznenada im se ukazala prilika da se izvuku iz Sarajeva, koje su gotovo mjesec dana razarali. U večernjim satima 2. maja predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović avionom se vratio u Sarajevo s mirovnih pregovora u Lisabonu.
S njim su bili njegova kćerka Sabina, prevodilac na pregovorima i potpredsjednik Vlade RBiH Zlatko Lagumdžija, član pregovaračkog tima. JNA je otela predsjednika Izetbegovića, njegovu kćerku Sabinu i Zlatka Lagumdžiju i sprovela ih u kasarnu u Lukavici. Domaća i svjetska javnost je tu večer, uživo, za vrijeme emitiranja Dnevnika TV BiH, saznala za otmicu.
Te noći i narednog dana, 3. maja, vođeni su pregovori o oslobađanju predsjednika Izetbegovića i njegovih saradnika, u zamjenu za dozvolu generalu Kukanjcu i svim članovima Komande 2. VO da se s Bistrika izmjeste u Lukavicu. U popodnevnim satima 3. maja, uz posredovanje komandanta UNPROFOR-a, kanadskog generala McKenzieja, postignut je dogovor.
U skladu s dogovorom, predsjednik Izetbegović i njegovi saradnici su iz Lukavice dovezeni u Komandu 2. VO na Bistriku i odatle su svi zajedno krenuli prema Skenderiji, gdje se vozilo s predsjednikom Izetbegovićem odvojilo od kolone i krenulo prema zgradi Predsjedništva, a general Kukanjac prešao u vozilo kod McKenzieja i nastavio vožnju prema Lukavici, ali vožnju prema Lukavici nastavio je samo prvi dio kolone s 15 vozila, jer je u Dobrovoljačkoj ulici otvorena vatra na kolonu JNA i ona je prekinuta. Tom je prilikom zarobljeno 100 vojnika, 30 starješina i četiri žene, građanska lica u JNA.
Štab TO RBiH 28. aprila 1992. izdao je naređenje svojim jedinicama “da u sadejstvu sa MUP-om BiH izvrše deblokadu putnog pravca: Sarajevo – Vogošća – Visoko – Zenica i obezbijedi ovu komunikaciju”. Zadatak jedinica Regionalnog štaba TO Sarajevo je bio: razbiti snage neprijatelja u rejonu Vogošća, Semizovac i Ilijaš i obezbijediti komunikaciju Sarajevo – Visoko. To je bio glavni pravac napada, a pomoćni: Visoko – s. Donja Bioča – s. Krivoglavci. Naređenjem je precizirano koje će jedinice učestvovati na glavnom i pomoćnom pravcu napada. To su trebali biti: dva odreda TO iz Visokog, četa TO Ilijaš, Odred TO Vogošća, Odred TO i vod minobacača 120 mm Centar Sarajevo, snage MUP-a općina Breza, Ilijaš, Vogošća i Centar te vod MB 120 mm iz Visokog. Štabovi okruga TO Zenica, Mostar i Kakanj imali su zadatak da “spriječe intervenciju snaga agresora iz dubine”.
Ovim borbenim dejstvima s ciljem deblokade Sarajeva komandovao je Štab TORBiH. Sarajevo je trebalo biti deblokirano preko Vogošće zajedničkim dejstvima jedinica TO i MUP-a izvan i unutar grada. Ključni dio posla trebale su uraditi jedinice koje su dobile zadatak da napadaju sa spoljne strane, pravcem Visoko – Ilijaš – Vogošća.
Međutim, s obzirom na dramatične događaje u Sarajevu 2. i 3. maja, jedinice iz grada nisu se mogle punim kapacitetom angažirati u ovim borbama. Također, u toku borbi za Sarajevo 2. i 3. maja srpske snage i JNA su nastavile borbena dejstva na području Vogošće, opkolile selo Svrake i mještanima postavile ultimatum za predaju. Jedinice TO i MUP-a iz Sarajeva koje su učestvovale u proboju preko Vogošće pokušale su u okviru tih dejstava pomoći stanovnicima Svraka, ali njihov pokušaj proboja do ovog sela nije uspio. U pripremi borbenih dejstava iz Visokog za deblokadu Sarajeva učestvovao je i potpukovnik Rasim Delić, koji je petnaestak dana ranije, u ime Štaba TORBiH, upućen u ovaj kraj.
U napadu iz pravca Visokog učestvovala su dva odreda, po jedan iz Visokog i Breze, s po 300-400 ljudi. Podršku im je pružao Artiljerijski divizion s 50 mina 82 mm. U borbi za deblokadu Sarajeva borcima iz Breze i Visokog 3. maja trebalo je da se pridruži jedinica iz Travnika koju je vodio Rusmir Agačević Rus, ali ih je u tom spriječilo zapovjedništvo HVO Kiseljaka. Uzalud su članovi Komande TO iz Visokog molili, a Predsjedništvo RBiH naređivalo rukovodstvu HDZ Kiseljak da propusti travničku jedinicu.
Pokušaj deblokade Sarajeva 3. maja 1992. nije uspio, niti je mogao uspjeti, jer dva odreda TO, sa slabom artiljerijskom podrškom, nisu bila dovoljna da savladaju jake agresorske snage na izabranom pravcu napada. Narednih dana žestoke borbe vođene su unutar grada na Trebeviću, Vracama, Grbavici, Mojmilu, Nedžarićima i Dobrinji, a sa vanjske strane prstena u Hadžićima, na Igmanu i u Trnovu. Nakon što su branioci Sarajeva 3. maja zarobili veliki broj pripadnika JNA, Komisija za razmjenu Ministarstva za odbranu RBiH u maju je organizirala nekoliko razmjena ratnih zarobljenika.
Samozvana Skupština srpskog naroda Bosne i Hercegovine u Banjoj Luci 12. maja formalno je donijela odluku o preimenovanju 2. VO JNA u Vojsku Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine i odluku o strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Peti strateški cilj bio je “podela grada Sarajeva na srpski i muslimanski deo”.
U prvoj polovini maja 1992. nisu bili daleko od ostvarenja tog cilja. Agresorske snage pod svoju kontrolu već su bile stavile veliki dio Grbavice, pa i onaj prema Mostu bratstva i jedinstva, a također i najveći dio Pofalića, s druge strane. Između je bila kasarna “Maršal Tito”. Dakle, još im je trebalo da osvoje nekoliko stotina metara prostora i presjeku Sarajevo na potezu Vraca – Grbavica – Most bratstva i jedinstva – kasarna “Maršal Tito” – Pofalići – Žuč. Da su u tome uspjeli, odbranu Sarajeva učinili bi nemogućom, a to bi, vjerovatno, značilo prekretnicu u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.
